'To je katastrofa. Gradovi na Jadranu postaju prazne ljušture u kojima je sve manje stalnih stanovnika'

Urbani život u manjim jadranskim gradovima gotovo nestaje pred našim očima. Potvrđuje to porazan podatak kako je na Jadranu danas veći broj stanova u kojima nitko ne živi od onih u kojima živi lokalno stanovništvo. Dr. sc. Marko Mustapić, znanstvenik s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i aktualni predsjednik Hrvatskog sociološkog društva, i njegov kolega dr. sc. Geran Marko Miletić kao drastičan primjer ističu Makarsku, grad u kojemu je 56% stanova zimi prazno.

– Makarska je iznimno zanimljiva. Intenzivno se razvijala od početka 60-ih godina prošlog stoljeća i velikog potresa 1962. koji je dodatno pospješio naglu migraciju sa sela u grad, u vrijeme kada su već počeli procesi industrijalizacije i urbanizacije u jugoslavenskom kontekstu. Makarska je bila izložena velikom migracijskom valu i u 30-ak godina broj je stanovnika utrostručen. Riječ je o radnicima za koje su se gradili stanovi ili im se omogućavalo da naprave obiteljske kuće.  Međutim, koncept razvoja suvremene Makarske vezan je za promjenu političkog sustava i činjenicu da više nemate kakav-takav plan stanogradnje ni fokusiranost na potrebe radnika, a glavnu ulogu u tom procesu preuzimaju ulagači i profit – kaže Mustapić koji je u radu s Miletićem iznio podatak kako je 2001. godine 66% stanova na Jadranu bilo nastanjeno lokalnim stanovništvom. Od 2001. do 2021. broj se nenastanjenih stanova i apartmana na Jadranu udvostručio, dok je broj stalno nastanjenih stanova stagnirao. Danas udio stalno nastanjenih stanova na Jadranu iznosi tek 48% ukupnog fonda. U Makarskoj su trendovi još drastičniji. Udio nastanjenih stanova je sa 72% 2001. pao na samo 44% 2021. godine

– To je katastrofa. Gradovi na Jadranu postaju prazne ljušture u kojima je sve manje stalnih stanovnika. Uz taj proces možemo vezati i emigraciju mladih ljudi, čak i s profesijama vezanim za turizam. Od nekadašnjeg grada useljenika iz okolice, Makarska postaje grad iseljenika, što ima i kulturološke posljedice te izaziva nezadovoljstvo domaćih ljudi. Razvijanje grada i korištenje prostora kao ključnog resursa isključivo logikom profita u korist uskog kruga ljudi uz jako lošu regulaciju na svim razinama doveli su do svega ovoga – upozorava Mustapić i dodaje kako će biti teško popraviti sve što je desetljećima bilo zanemarivano, unatoč tome što je gradonačelnik zabranio gradnju.

– Gradsko područje Makarske oblikovano je "propustljivim planovima" i pritiskom tržišta pa danas imamo velik pritisak na infrastrukturu, zanemarene potrebe građana, posebno za javnim površinama i sl. – upozorava Mustapić koji naglašava kako je Makarska samo jedan ekstremniji primjer, a slična se situacija viđa posvuda uz našu obalu. Dr. sc. Inga Tomić-Koludrović (Institut Ivo Pilar) ističe kako je kultura kao dimenzija povijesno nedostajala u sociološkim teorijama društvenog razvoja, a svakako bi je trebalo uključiti.

– U suvremenoj ekonomiji, osobito onoj zasnovanoj na turizmu, potrebno je uzeti u obzir lokalne kulturne specifičnost i pokušati ih razvojno valorizirati. Da bi se to postiglo, valja graditi kapacitet lokalne zajednice, što bi trebao biti jedan od najvažnijih zadatak javnih politika – poručila je Tomić-Koludrović.

Njezin kolega mr. sc. Mirko Petrić iznosi primjer Splita govoreći o nedovoljnom kapacitetu sredine da se uhvati ukoštac s promjenama koje su nastupile kad je "prostor mjesta" iz industrijskog razdoblja zamijenjen informatički posredovanim "prostorom globalnih tokova". – Dok lokalno stanovništvo iznajmljuje apartmane ili vozi taksije preko globalnih mreža, lokalno strateško planiranje dijelom pokazuje nostalgiju za paradigmom "regionalnog grada" iz zadnje faze socijalizma, a u praktičnom se smislu temelji na nedovoljno promišljenom povlačenju sredstava iz EU fondova.

Ulaže se samo u ono za što se misli da će uroditi neposrednom koristi. Izostaje bilo kakva cjelovita razvojna vizija, podjednako na gradskoj i na županijskoj razini. Problemi nastali aktualnim načinom korištenja EU fondova pokazat će se tek u budućnosti, kad EU financiranje presuši, a objekti u koje je uloženo ne budu u prilici samostalno stvarati novu vrijednost. Stoga je hitno potrebna izrada dugoročnih razvojnih strategija utemeljenih u suvremenoj društvenoj teoriji – poručio je Mirko Petrić.

Dr. sc. Sven Marcelić (Sveučilište u Zadru) proveo je zanimljivu analizu povezanosti razvoja prostorne infrastrukture i političkih preferencija glasača u gradskim područjima Zadra i Splita. Pokazala je kako dijelovi grada bolje opremljeni urbanom infrastrukturom više glasaju za stranke (lijevog) centra, a dijelovi grada udaljeniji od zdravstvenih i obrazovnih sadržaja biraju desno. – Analiza je pokazala da Split ima gušću mrežu javnih sadržaja od Zadra, odnosno da je ta mreža bolje raspoređena. Postojanje javnih sadržaja u blizini blagotvorno doprinosi integraciji stanovništva u urbanu sredinu i tako stvara pretpostavke za razvoj – kaže Marcelić.

Petra Marčinko iz Art radionice Lazareti Dubrovnik ističe kao sredinu u kojoj su lokalne inicijative civilnog društva uspjele polučiti uspjehe u obrani urbanosti, no danas su izložene novim opasnostima urbane degradacije. – Dubrovnik je grad s tradicijom građanskih inicijativa od 1898. godine. Kada se 2000-tih godina počeo razvijati masovni turizam i tzv. investitorski urbanizam, pri čemu se urbanistički planovi kroje prema potrebama investitora, a ne potrebama društva, počele su se opet pojavljivati građanske inicijative, a jedna od najpoznatijih je Srđ je naš.

Danas, 2024. godine, možemo reći da su se izborili protiv golf-projekta na Srđu. Iako nam se nekad čini da su svi ekonomski i politički procesi nauštrb građana i civilnog društva, građanske inicijative i udruge generalno su zapravo vratile u ruke građana pravo na grad u kojem postoji suradnja te građani i struka mogu sudjelovati u urbanom upravljanju. Primjerice, u modelu upravljanja spomeničkom cjelinom Dubrovnika imamo zastupljene predstavnike građana. Međutim iako su te inicijative uspjele, postoji politizacija sustava odlučivanja i upravljanja. To se u slučaju Dubrovnika najviše očituje u urbanom planiranju koje se i dalje naglašeno vodi prema investitorskom turizmu, prema jako lošem GUP-om i svim planovima koji iz njega proizlaze – drži Marčinko koja problem vidi u usmjerenosti Dubrovnika prema destinaciji, a ne gradu.

– U strategiji iz 2018. godine piše da je Dubrovnik destinacija, a ne grad na jadranskoj obali. To nas uvlači u degradaciju kvalitete života. To se vidi po cijeni stanovanja, približavamo se cijeni od 6000 eura po kvadratu. Mladi ljudi i stručni kadrovi nemaju gdje živjeti u Dubrovniku. Monokultura turizma preuzela je poslovni dio, a stanovništvo nam se raseljava i stari. Građanske inicijative i udruge pokušavaju promijeniti stanje, rezultati postoje, ali uz velik trud da bi se održao balans i da bi Dubrovnik ostao u okvirima razvoja kao grad, akter urbanog razvoja ovog dijela obale, a ne kao destinacija koja služi samo potrebama posjetitelja – poručila je Marčinko.

Dr. sc. Toni Popović (Filozofski fakultet u Splitu) ističe, pak, kako je naša država u velikom dijelu ruralna svojom površinom i postotkom stanovnika. – Nemoguće je govoriti o razvoju na nacionalnoj razini, a ne uvažavati ruralna područja. Nekoliko desetljeća imamo monocentrični razvoj četiri najveća grada u kojima živi 30-ak% populacije, a po površini zauzimaju manje od 10% teritorija Hrvatske. Svjedoci smo izrazito neujednačenog razvoja kojim se zanemaruje najveći postotak stanovništva – upozorava Popović. Dostupna su nam znatna sredstva EU putem programa ruralnog razvoja, međutim, tvrdi on, naši su programi loše osmišljeni, a odabrane mjere nisu adekvatne.

– Ruralni razvoj nije agrarni razvoj, ali kada planiramo programe i povlačimo sredstva, dominiraju mjere vezane za poljoprivredu. Koliko je to neadekvatno, pokazuju statistički podatci kako u poljoprivredi radi 3% populacije u Hrvatskoj, a poljoprivreda čini oko 4% BDP-a. To ne znači da poljoprivreda nije važna. Ona ima stratešku važnost, ali način na koji se ona potiče u Hrvatskoj očito nije adekvatan. Ruralno je otvoreno različitim gospodarskim aktivnostima, ne može se konzervirati, trebamo neke nove tokove koji ne štete održivosti područja – govori Popović. Ističe kako se u strategijama razvoja iz godine u godinu ponavlja kako se ruralna populacija smanjuje te da u vezi s time treba nešto napraviti.

– Nemamo sustavnu provedbu strategija, metodologija je diskutabilna, a učinci se uopće ne prate, kao u slučaju Splitsko-dalmatinske županije. Opet, bolje je imati lošu strategiju neko nikakvu, jer se ipak nešto ulaže, ali strateški se razvoj ne događa – kaže Popović. Ističe kako monocentrični razvoj šteti i velikim gradovima.

– Kada gomilate sadržaje, aktivnosti i ljude u velikom gradu, to postaje kontraproduktivno. Imate problem s prometnim gužvama, preopterećenošću službi, stambenim prostorom i sl. Policentrični razvoj, koji bi obuhvatio više razvojnih centara različitih po hijerarhiji, ruralnim bi područjima dao stabilnu poziciju, a rasteretio bi velike centre. Pretpostavke imamo, prolaskom autoceste mnoga su ruralna područja postala dostupnija, ali na nacionalnoj razini nema ozbiljnijeg promišljanja što bi nam donio policentrični razvoj i preraspodjela populacije u prostoru. Nedostaju nam razvojne vizije – ukazuje Popović.

Upravo o ovim temama razgovaralo se na simpoziju Nevidljivi gradovi održanom na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji ga je organizirao zajedno s Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatskim sociološkim društvom. Naglašena je nužnost povratka aktivne uloge sociološke znanosti u izradama razvojnih strategija. Jesu li gradovi "nevidljivi" ili slabo vidljivi u modernizacijskim procesima koji se danas odvijaju u jadranskom području, jedno je od zanimljivih pitanja, a sudionici su, nažalost, na njega dali potvrdan odgovor.

>>> FOTO Nekadašnji senjski biser s panoramom Jadrana sada je samo zaboravljena ruševina u sjena prošlih dana