Prije sto deset godina zgrada Hrvatskog sabora na Markovu trgu je dovršena, a prema najavama uskoro ide u obnovu zbog oštećenja u potresu, za što su odobrena bespovratna sredstva u iznosu od više od osamdeset milijuna kuna, a odnose se na konstrukcijsku obnovu zgrade Sabora.
Za sadašnji prepoznatljivi izgled saborske zgrade zaslužni su projektanti Lav Kalda i Karlo Susan, no financijsku podlogu i forsiranje gradnje nove zgrade Sabora bila je zasluga tadašnjeg bana Pavla Raucha, koji je banovao u relativno kratkom ali intenzivnom razdoblju od siječnja 1908. do veljače 1910. godine.
Kako navodi povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević u svom radu “Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20 stoljeća”, tadašnja vladina palača, sada zgrada Sabora, započeta je i dovršena u vrijeme Rauchova banovanja, pa se on mora isključivo držati zaslužnim za to.
Pristaše Habsburga
”Nova je zgrada četiri puta veća od prijašnje, koja je ugrađena u novu, a ovako velika zgrada svjedočila je kasnije o posebnoj državnosti Hrvatske koja je do 1918. imala svoju posebnu Zemaljsku vladu, pa se to nije moglo ni u kasnijem vremenu kada su elementi hrvatske državnosti zanemarivani te se provodila centralizacija jugoslavenske države u Beogradu. U Zagrebu nije bilo, upravo zbog ove vladine zgrade, nikakvih problema sa smještajem državnih ureda i osnivanjem novih”, navodi Kolar Dimitrijević i dodaje kako je natječaj za dogradnju vladine palače raspisan u veljači 1908. godine, što je dakle bio jedna od prvih poteza novoimenovanog bana.
Unatoč nezadovoljstvu pojedinaca, ponajprije zato što su angažirani strani arhitekti i činjenici da se radilo o složenome građevinskom zahvatu jer je stare zgrade trebalo ugraditi u novu, radovi su brzo napredovali i na njoj je primjerice u srpnju 1908. stalno radilo 140 radnika.
“Brzina kojom je ova adaptacija načinjena ukazuje da je Pavle Rauch ovu gradnju izveo tiho i bez mnogo oglašavanja, jer je samo tako mogao i uspjeti u svom pothvatu”, ocjenjuje Kolar Dimitrijević.
Unatoč velikim zaslugama za gospodarsko podizanje Zagreba i Hrvatske, uz ime bana Pavla Raucha u historiografiji se uglavnom veže za problematiku veleizdajničkog procesa, stranačkih odnosa i sukoba s Hrvatsko-srpskom koalicijom. No ono po čemu je on isto tako važan jest, kako navodi ugledna povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević, činjenica da je u vrijeme obnašanja banske dužnosti Pavla Raucha sagrađena vladina palača, odnosno o današnje zgrada Sabora, u Gornjem gradu te je zemaljskim, državnim i privatnim sredstvima pokrenuo mnoge akcije u poljoprivredi, stočarstvu, trgovini, kulturi i prometu.
Taj se veliki doprinos u povijesti zanemaruje, a kako nadalje ističe Kolar Dimitrijević, ban je u svom radu nailazio na žestok otpor hrvatsko-srpske koalicije, odnosno opozicije.
– Njegovi su uspjesi to veći i ne smiju se izostaviti iz hrvatske povijesti, to više što je ta opozicija uspjela da se ime tog bana veže isključivo za veleizdajnički proces protiv Srba (Friedjungova procesa), što nikako nije bio važan aspekt njegova djelovanja, mišljenja je Kolar Dimitrijević.
Ona ističe kako je Rauch u povijesti bio ocrtan kao mađaron, pristaša hegemonije Mađara u Hrvatskoj premda to nije mogao biti već ni po svom njemačkom podrijetlu, već je samo u sklopu Hrvatsko-ugarske nagodbe, u sklopu Monarhije pokušavao naći mogućnosti suživota i s Mađarima i s Austrijancima smatrajući da Nagodbu treba ispoštovati, a ne kršiti i da Monarhija još ima mogućnosti da se sredi kao sretna i bogata država raznih naroda. Pavao Rauch sin je još jednog bana, među Hrvatima isto tako ne odviše omiljenog Levina Raucha, koji je bio ban u vrijeme sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe i prvi hrvatski ban nakon 1868. godine.
Blizak koaliciji
Rauchi u hrvatskoj povijesti predstavljaju jednu od onih obitelji koje su obilježile građansku hrvatsku tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Kako u svom radu “Anatomija jedne velikaške obitelji” navodi povjesničarska Iskra Iveljić, Rauchovi su njemačkog, saskog podrijetla, a nakon husitskih ratova početkom 16. stoljeća došli su u Erdelj, gdje su plemstvo stekli sredinom 16. stoljeća. Među poznatije Rauche po svom djelovanju u Hrvatskoj ubrajaju se Ivan i Adam koji su obavljali dužnost podbana Kraljevine Hrvatske, a djed Levina Raucha i imenjak praunuka Pavla bio je carski general te je dobio i naslov baruna.
U popisu kuća u Zagrebu na Markovu trgu iz 1742. godine nalazi se, osim kuća grofa Janka Draškovića, Ljudevita Erdödyja te plemića Aleksandra Jelačića, Ivana Bužana i drugih, i kuća Ivana Raucha. Levin barun Rauch rodio se u Lužnici 1819., gdje je 1890. i umro. Ono što će u hrvatskoj povijesti odrediti tretman Raucha jest činjenica da je Levin bio jedan od osnivača i vođa horvatsko-vugerske stranke, odnosno mađarona, koja je osnovana 1841., čiji je cilj bio borba protiv ilirskog pokreta i hrvatskog narodnog preporoda. Time je ta stranka postala omražena među Hrvatima i narodnjačkim intelektualcima i političarima.
Poslije će Levin biti i jedan od čelnika Ustavno-liberalne stranke (tzv. Unionista), koja se zalagala za što bližu i bezuvjetnu uniju između Ugarske i Hrvatske. Nakon sklapanja Nagodbe, Rauch je u prosincu 1868. imenovan hrvatskim banom, a vladao je apsolutistički sve do siječnja 1871. kada ban postaje Koloman Bedeković. Odrastajući u takvoj sredini, Levinov sin barun Pavao Rauch, rođen samo koju godinu prije nagodbe, 20. veljače 1865. godine, bio je predestiniran da se bavi politikom. Majka mu je bila grofica Antonija Sermage, podrijetlom iz plemićke obitelji francuskog podrijetla iz Burgundije, koja je u tom periodu također davala brojne uglednika koji su obnašali važne dužnosti i koji su također imali kuću i živjeli na Markovu trgu kao i Rauchi. Pavao se školovao u rodnom gradu gdje je pohađao gimnaziju, koju je završio s odličnim uspjehom, a istodobno se, kako je to tada bio običaj, bavio lirikom i glazbom.
Studirao je pravo od 1882. na sveučilištima u Beču i Budimpešti te je intenzivno učio jezike pa je govorio mađarski, njemački i francuski. Nakon smrti svoga strica Đure naslijedio je njegovo dobro Martijanec kod Varaždina, čijem se vođenju posvetio. Potom je 1895. izabran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje je oštro istupao protiv Khuen-Héderváryja. Na izborima 1897. bio je izabran za zastupnika kotara Ludbreg. Godine 1900. Sabor je bio raspušten te se Rauch nakratko povukao iz politike da bi se pet godina kasnije vratio u Sabor te napao pasivno držanje Narodne stranke. Oženio se u Beču u poznim godinama, samo koji mjesec nakon imenovanja za bana 1908., Rosinom pl. Baechlé, kćeri poznatog veleindustrijalca, s kojom je imao dvoje djece.
U početku je Pavao Rauch bio pristaša Hrvatsko-srpske koalicije, koju je zastupao 1906. u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Budimpešti, ali je ubrzo potom predao mandat i pristupio Unionističkoj stranci. Banom je postao uoči aneksije BiH, a pritom je od središnjih vlasti u Beču dobio u zadatak učvrstiti dualistički režim u Hrvatskoj i oslabiti Hrvatsko-srpsku koaliciju.
– Nakon izbora 1908. u kojima je Koalicija, unatoč mnogobrojnim pritiscima, dobila većinu, dao je raspustiti Hrvatski sabor te je upravljao preko činovničkog aparata. Nastojeći prikazati srpski dio Koalicije kao potporu velikosrpskoj politici u Hrvatskoj, koja se protivila aneksiji BiH, pokrenuo je tzv. veleizdajnički proces (1909.) protiv 53 člana Srpske samostalne stranke. Uskoro je nakon iskonstruiranoga Friedjungova procesa odstupio s banskoga položaja i povukao se iz političkog života. Za svojega je mandata potaknuo gradnju mnogih javnih zgrada, škola i crkava u Hrvatskoj. Nastojao je modernizirati poljoprivredu, stočarstvo, trgovinu, promet i kulturu, stoji u općoj ocjeni banovanja Pavla Raucha u hrvatskoj historiografiji.
Politički antitalent ili naivnost
Nakon veleizdajničkog procesa Rauch je bio među najomraženijim osobama u Hrvatskoj pa su ga tako prozvali “bjesomučni i mahniti barun Rauch”. Za Raucha lijepe riječi nije imao ni poznati britanski povjesničar, politolog i stručnjak za pitanja Austro-Ugarske Robert Seton-Watson, koji je pod pseudonimom Scotus Viator izdao na engleskom knjižicu “Apsolutizam u Hrvatskoj” u kojem napada Raucha za samovoljno vladanje protivno hrvatskim interesima. No Rauchov suradnik i prijatelj Izidor Kršnjavi odgovorio je Seton-Watsonu u tisku pokazavši njegovo nerazumijevanje ugarsko-hrvatskih, hrvatsko-srpskih odnosa i specifičnosti hrvatske politike.
Upozorio je i na to da je Rauch potpuno poštovao zakone, ustav i pravila. Kršnjavi je bio među prvima koji ga je branio, ali godinama i desetljećima ostajalo je i stvaralo se negativno mišljenje o Rauchu mlađem. Kolar Dimitrijević ističe kako je ban Pavao Rauch bio zadnji ban koji je pokušavao dati hrvatsko obilježje hrvatskoj politici, no u tome je doživio poraz i nakon silaska s banske stolice odustao od bavljenja hrvatskom politikom. Povjesničarka njegov neuspjeh i negativnu konotaciju dovodi u vezu s već pripremljenom političkom situacijom za stvaranje velike južnoslavenske države, a bez ikakvih uvjeta za hrvatsku stranu i brišući sve želje Hrvata za svojom vlastitom državom, neovisnom od svih susjeda koji su posezali za njihovim prostorom.
”To se dogodilo i banu Pavlu Rauchu, tako da je njegovo ime spominjano samo u vezi s veleizdajničkim procesom i samo u negativnoj konotaciji. Gotovo se nitko nije usudio protiviti takvu zaključku”, navodi Kolar Dimitrijević podsjećajući kako je tek novinar Josip Horvat tajno u svom dnevniku “Preživjeti u Zagrebu” napisao kako taj Pavao Rauch nije bio najlošiji, čak je sinu svog protivnika prof. Prestinija dao stipendiju, a uz to je proveo potpuno slobodne izbore ne utječući na tijek izbora ni na koji način.
”Kod nas danas takva je tolerancija nedokučiva; konačno biti na vladi provoditi izbore s ograničenim brojem izbornika, pa ne dobiti niti jedna mandat, to je vrhunac slobode kakva je rijetko viđena (Rauchova Ustavna stranka na izborima u veljači 1908., nije osvojila niti jedan zastupnički mandat op. a.)”, navodi Horvat, koji je imao i namjeru napisati studiju o Rauchu, ali ostao je tek njegov zapis u Obzoru objavljen 1935. godine, gdje ponovo lijepo piše o Rauchu: “Bio je politički ljepši čovjek nego što smo ga prikazivali. Izbori bez pritisaka i jedinstveni u hrvatskoj prošlosti, mecenstvo prema Harambašiću, Luji Vojnoviću, Matošu itd. Horvat također bilježi kako je Rauch Gornjim gradom prolazio ‘nasmijana, dobroćudna oka sa zlatnim cvikerom’ za razliku od Nikole pl. Tomašića koji je bio hladan, sumoran lik i tužna pojava.
I drugi Horvat, povjesničar Rudolf za Raucha je napisao kako je bio poznat kao hrvatski domoljub i kao čovjek dobra srca, a poštenih namjera.” No za razliku od dnevničkih zapisa, Josip Horvat puno je službeniji i u svojoj knjizi “Politička povijest Hrvatske” zapisao je kako nitko u Hrvatskoj ozbiljno ne shvaća baruna Raucha i njegovo “servus društvo”. “Rauch i njegovo društvo imaju totalno krive pojmove o narodu i njegovoj političkoj svijesti; posljednjih deset godina razvitka hrvatske politike prošlo je neopazice mimo njih, napominje Horvat kako ban Rauch nije razumio politiku tog vremena, ali je bio čovjek koji se brzo prilagodio tehnološkim napretku, jer je bio prvi hrvatski ban koji si je kupio auto i to crveni Adler.”
Ono čemu se ban Rauch želio posvetiti, a ostalo je potpuno zasjenjeno i na marginama njegova vladanja, izuzetno je ambiciozan i napredan gospodarski plan. Među tim željama, a neke su bile i realizirane u tako kratkom vremenu bile su bolje trgovačke škole, šumarska akademija u Zagrebu i željeznička škola u Hrvatskoj. Plan je predviđao gradnju željeznica, što je uključivalo i spajanje s Dalmacijom, kanala, uređenje riječnih obala. Htio je povećati plaće učiteljima. Zalagao se za autonomni hrvatski zemaljski porez od 15%, kojim bi Hrvatska konačno došla do više prihoda jer je, po Nagodbi samo 44% ostalih poreza ostajalo Vladi u Zagrebu.
No, HSK ga nije podržala. Rauch je obilazio Hrvatsku, želeći saznati više o gospodarskim problemima pojedinih krajeva. Potaknuo je osnivanje Hrvatske obrtničke komore te je donio Zakon o osiguranju radnika, kojim su svi radnici dobili obvezno osiguranje u slučaju bolesti. U kolovozu 1909. otvoren je Zemaljski ured za osiguranje radnika. Poticao je i turizam u Hrvatskom primorju. Započeo je gradnju poliklinike na Šalati, a na Medvednici je financirao otvaranje tuberkuloznog sanatorija. Zaslužan je i za izgradnju zgrade Hrvatskoga državnog arhiva. U Sisku je sagradio modernu sudsku zgradu, a na njegovo inzistiranje dovršen je novi željeznički most preko Drave kod Osijeka u svibnju 1908. godine.
Gospodarstvo u središtu
Mira Kolar Dimitrijević u ocjeni djelovanja bana Pavla Raucha navodi da se njegov ambiciozni plan ne može ostvariti iz proračuna Hrvatske zemaljske vlade, ni uz pomoć centralne vlade u Budimpešti te je posegnuo za privatnim kapitalom koji se u Hrvatskoj akumulirao u rukama banaka koje su vodili Židovi. “Učinio je Hrvatsku privlačnom i za veliko austrijsko i češko bankarstvo, pa upravo u njegovo vrijeme Wiener Kredit Anstalt otvara u Zagrebu svoju podružnicu. Istovremeno se stvara osnova za ulazak tog kapitala u Bosnu i Hercegovinu gdje se ulaže u industriju, navodi Kolar Dimitrijević te dodaje kako Pavle Rauch težište svog rada stavlja na gospodarski program držeći da gospodarstvo treba izgraditi na zdravim osnovama te da treba škole koje će obrazovati gospodarske stručnjake.
– Zato je započeo reformu školstva i obrta. U tome mu je glavni savjetnik bio Antun Cuvaj, najveći ekspert na tom području. Rauchov plan da zemlju gospodarskim radom izvede na put intenzivnog razvoja i solidnog rada, ne zapostavljajući ni jednu gospodarsku granu, uključivši turizam, naišla je na nepremostive zapreke koje nije znao otkloniti jer je ipak on bio zagorski veleposjednik, a ne građanski političar namazan svim mastima”, zaključila je Kolar Dimitrijević. Kada je završila njegova politička avantura i banovanje, Rauch se povukao iz javnog života te je živio između Crikvenice, gdje je posjedovao vilu “Nemo” i Martijanca. Krajem Prvog svjetskog rata imanje su napao Zeleni kadar, o čemu je pisao i Miroslav Krleža. S Rauchova imanja pobjegli su svi zaposlenici, a 50 vagona žita bilo je zapaljeno.
”Podivljali narod okomio se na plemstvo i Židove, a može se pretpostaviti da su bili tako indoktrinirani od onih kojima je smetalo hrvatsko plemstvo, ali i židovska poslovnost i predanost radu”, navodi Kolar Dimitrijević iznoseći kako je u Crikvenici Rauchovo dobro pretvoreno u voćni rasadnik, pa je zapravo provedena konfiskacija, što je bilo posve protivno i kaznenom i građanskom zakoniku i svakom gospodarskom načelu koje je nova država naglašavala kao svoj kredo. Tijekom 1918., i raspada Monarhije, bivši ban zatvoren je u Zagrebu zajedno s Josipom Sarkotićem, no uskoro je pušten. Iskra Iveljić navodi kao su uvjeti nakon agrarne reforme 1919. bili teški, a posjedi uvelike smanjeni, ali su se ipak potomci Rauchovih, obitelji Vučetić u Martijancu i Steeb u Golubovcu uspjeli na imanjima održati sve do kraja Drugoga svjetskog rata.
Nekadašnji hrvatski ban umro je na svom imanju u Martijancu 1933., a pokopan je u Pušći pokraj Zaprešića. Imanje u Martijancu naslijedila je Pavlova kći Elizabeta, kojoj je dvorac oduzet nakon Drugoga svjetskog rata, a ona se morala preseliti u upraviteljevu kućicu. Njezinoj kćeri Mariji Iveković dvorac je vraćen temeljem Zakona o povratu imovine otete za komunizma. Ona ga je prodala te se danas nalazi u privatnome vlasništvu, navodi Iskra Iveljić.
I premda je riječ o kulturnom dobru, dvorac je sada u derutnom stanju i propada. Pavao Rauch napisao je i svoje memoare. Kako navode u Zagrebačkom arhivističkom društvu, u knjizi je publiciran rukopis nastao oko 1928. godine, koji se kao arhivsko gradivo čuva u Državnom arhivu. Radi se o prijepisu izvornih memoara Pavla baruna Raucha, koji je sastavio, smatra se, Ivan Ulčnik, nekadašnji činovnik zagrebačkoga Gradskog poglavarstva, predsjednik “Društva Zagrepčana” i ustrajni sakupljač fotografija i zapisa o gradu Zagrebu.
”Unatoč tome što je ovaj rukopis, s arhivističkog gledišta, neovjerovljeno i neverificirano memoarsko svjedočenje, on živo i neposredno oslikava političku situaciju u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća. Iako je sudbina obitelji Rauch u 20. stoljeću izuzetno zanimljiva, ona je u historiografiji nedovoljno poznata, te smo se i zato odlučili na objavu Memoara premda ih nismo locirali u izvornom obliku, u nadi da ćemo potaći istraživanja te i ostalih plemićkih obitelji”, navode u Zagrebačkom arhivističkom društvu.