Datum stoljeća, dan Nijemaca sve to i još mnogo više je 9. studeni 1989. Prije svega za građane bivše Istočne Njemačke ali i za čitavu Njemačku. To je i veliki dan za Europu, smatra Alexander Kudascheff, piše Deutsche Welle.
9. studeni 1989. - bio je to magičan trenutak. Od nesretne birokratske formulacije u ranim večernjim satima kako "sloboda putovanja stupa na snagu odmah" - pa do pada Zida tijekom noći. Za samo nekoliko sati, život Nijemaca i Europljana se promijenio. Dogodila se povijest. DDR, Istočna Njemačka pod komunističkom upravom, je implodirao pod pritiskom prosvjeda i odbjeglih. Pad Zida označio je kraj DDR-a, iako je njemačko ujedinjenje ostvareno tek godinu dana kasnije. Država bez Zida i bodljikave žice, koja je dozvolila svojim građanima da slobodno putuju, nije više imala razloga za postojanje- ako se izuzme njezina veza s Varšavskim paktom i istočnim blokom.
Pad Zida je bio završetak mirne revolucije Istočnih Nijemaca
No, Sovjetski Savez - na čijem čelu se nalazio reformist Gorbačov - uzdržao se od primjene sile, baš kao i komunistički vlastodršci u Istočnom Berlinu. "Kinesko rješenje", poput masakra na Trgu nebeskog mira u Pekingu, bilo je isključeno. 9. novembra 1989. Mirovni pokret više nije bio brutalno ugušen kao 1953. u DDR-u, 1956. u Mađarskoj ili 1968. u Čehoslovačkoj. Pad Zida je bio završetak mirne revolucije Istočnih Nijemaca.
9. studeni je bio dan sreće i suza. On je emotivno pogodio Nijemce. Probudio je zaboravljene i potisnute osjećaje, želju za ujedinjenjem na obje strane, želju za slobodom na Istoku. Bio je to pravi trans koji je obuzeo Nijemce i Berlinčane. Osjećaj sreće zbog kojeg smo svi tada bili izvan sebe. Bio je to dan i noć neopisivih osjećaja koji je pokazao da ni 40 godina podjele nisu mogle ubiti osjećaj međusobne pripadnosti - što je većinu nas iznenadilo. Nastala je i izvanvremenski lijepa rečenica Willija Brandta: "Sada srasta ono što jedno drugom pripada." Ali bilo je to srastanje koje nije bilo usmjereno ni protiv koga - a prije svega ne protiv susjeda. Mirna revolucija je usidrila Njemačku u središtu Europe.
Ustanak Istočnih Nijemaca je bio usmjeren protiv komunističke diktature
Ustanak Istočnih Nijemaca je bio usmjeren protiv komunističke diktature, protiv tutorske države koja je sve regulirala. Bio je to ustanak za jednu otvorenu zemlju u kojoj ljudi više nisu živjeli u zatočeništvu. Zbog toga je glavni bio zahtjev za slobodom putovanja; zahtjev za smanjenjem upliva države zapravo nije bio tako jak. I zato je prava ironija povijesti to što je želja Nijemaca na Zapadu i Istoku za "jakom državom koja se stara o građanima" dio zajedničke političke DNK ponovo ujedinjene Njemačke. Pobuna "protiv države" bila je pobuna protiv "onih gore" ali ne i pobuna za otvoreno društvo.
Njemačka je, poslije 9. studenog 1989. postala protestantskija, istočnija, ideološki mekša i manje kontroverzna, a može se reći i - lijevija. Na čelu države je dvoje Istočnih Nijemaca: predsjednik Joachim Gauck i kancelarka Angela Merkel. Na njima se vidi trag iskustva stečenog životom u DDR-u. To nekima ponekad i smeta. Ali, to i jest normalna politička svakodnevica koja ne dijeli Istok i Zapad. Unutarnje jedinstvo je odmaklo dalje nego što mnogi misle. A počelo je zajedničkim osjećanjem sreće 9. studenog 1989.
>>Berlinski zid pao je samo za neke: Sedam država danas imaju manji BDP nego 1990.
Dan danas se ne odaje priznanje onome koji je sve to omogucio a to je bio M. Gorbacev. Da nije bilo njega jos bi da danas postojala istocna Njemacka. Cinjenica da 90 % gradjana bivsih socijalistickih zemalja danas zivi losije nego 1989 govori sama za sebe tko je od tog profitirao.