Je li kurdski grad Kobane, koji je gotovo mjesec dana odolijevao žestokim napadima boraca Islamske države, napokon razotkrio moguće krajnje ciljeve SAD-a i koalicije u borbi protiv ISIL-a!? Zaključak kako su zračni udari na položaje ISIL-ovih boraca oko Kobanea zapravo samo farsa potkrepljuje i izjava američkog državnog tajnika Johna Kerryja, koji je rekao kako obrana Kobanea od snaga Islamske države nije strateški cilj SAD-a, već da su mu, neovisno o krizi u Kobaneu, izvorni ciljevi zapovjedni stožeri i infrastruktura. S druge strane, turski predsjednik predsjednik Recep Tayyip Erdoğan javno je kazao kako su Kurdi Turskoj veća prijetnja od ISIL-a. Erdoğanu odgovara pad Kobanea, čime će dobiti tampon-zonu sa saveznicima iz Islamskih zemalja na teritoriju Sirije, a to će ujedno biti i područje “očišćeno od Kurda”, što će i spriječiti moguće proglašenje kurdske države na teritoriju Sirije i Turske.
Autonomija više nije dovoljna
Grad Kobane izuzetno je važno strateško mjesto jer se nalazi na tursko-sirijskoj granici i u samom srcu moguće buduće kurdske države. U Kobaneu su bile i baze za obuku kurdskih boraca pešmerge, koji su napadali na turskom teritoriju. Većina vojnih zapovjednika pešmerga uglavnom su upravo iz Kobanea. Zbog zahtijeva za stvaranje kurdske države, Kurdi su se počeli smatrati prijetnjom za teritorijalni integritet zemalja u kojima žive – Turske, Irana, Iraka i Sirije. Naime, rat u Siriji i trenutačna kriza u Iraku prekrojili su granice tih država pa u novoj političkoj stvarnosti etnički Kurdi pod svojom kontrolom drže sjeveroistok Sirije i sjeverozapad Iraka. Rijeka Tigris čini prirodnu granicu između Iraka i Sirije, dviju država koje se suočavaju s raspadom, a dio sjeverozapadnog Iraka pod kontrolom je kurdskih regionalnih vlasti koje teže odcjepljenju. No, to je i politička linija razdvajanja jer su Kurdi podijeljeni između suparničkih središta moći nekadašnjih velikih sila, a sada i regionalnih moćnih država kao što su Turska i Iran.
– Kurdi su “neželjeno dijete” bliskoistočnih, ali i širih međunarodnih odnosa. Najveći su narod na svijetu bez svoje države. Povijesno, nisu iskoristili ni one minimalne šanse za stjecanje državnosti, uvijek su im drugi određivali sudbinu. U današnjim okolnostima situacija se stubokom promijenila. Od okorjelih terorista, u turbulentnim iračkim i sirijskim krizama i sukobima, postali su ključni Zapadni saveznici i stožerna točka borbe protiv Zapadu nepoćudnih režima, pokreta i terorista – smatra profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Mirko Bilandžić te ističe kako je to ujedno zamašnjak nezaustavljiva procesa buduće kurdske državnosti u kojem su sirijski i irački Kurdi presudni faktori.
– Sirijski Kurdi druga su najveća etnička grupacija (1,5-2 milijuna) koja čini od 8 do 12% sirijskog stanovništva. S režimom Bashara al-Assada pronašli su zajednički modus vivendi koji de facto znači njihovu autonomiju. Assadov režim omogućio im je uporabu jezika, državljanstva, demilitarizirao prostor (sjeveroistok države) koji naseljavaju te omogućio stvaranje kurdskih vojnih formacija. Naravno, zajednički jezik su pronašli vrlo lako jer u sirijskoj krizi imaju identične neprijatelje. Dodatno, sirijski Kurdi su Assadu i tampon-zona prema neprijateljskoj Turskoj. Iako sirijski Kurdi unutar sebe nisu jedinstveni, ipak upravljaju kurdskom autonomijom u Siriji i strpljivo čekaju razvoj situacije koji ih može voditi ka konačnom strateškom cilju – naglašava prof. Bilandžić.
I dok su Kurdi u Siriji raštrkani i nisu na kompaktnom teritoriju, u Iraku je slika potpuno drugačija. Kurdi u Iraku već imaju praktično sve elemente koje čine pravu državu: vlastitu izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Ipak, to je područje još dio Iraka – i zato takva autonomija mnogim Kurdima više nije dovoljna. Stoga je vođa Kurda Masoud Barzani najavio referendum o neovisnosti Kurdistana za 2015. godinu s nadom da će svijet udovoljiti njihovu zahtjevu kao nagradu za njihovu borbu protiv ISIL-a.
– Irački su Kurdi, pak, u nešto drugačijoj situaciji. Nakon godina izloženosti ubijanjima (i kemijskim oružjem) i međusobnim sukobima, u razdoblju nakon Sadama njihov je položaj u Iraku znatno drugačiji. Na nacionalnoj razini dobili su mjesto predsjednika Iraka, a na regionalnoj autonomiju. Naftom bogati irački Kurdistan pod vodstvom “patrona” svih Kurda Masouda Barzanija s vlastitom vojskom pešmerga, koju čini oko 300.000 ljudi, irački su Kurdi postali središnji aktualni, a još i više budući, američki saveznik u borbi protiv Islamske države. No, oni su i jedan od središnjih regionalnih igrača u budućoj raspodjeli geopolitičkih strateških karata na bliskoistočnoj sceni – ističe prof. Bilandžić. Napominje kako vješti politički pragmatizam Masouda Barzanija u iskorištavanju regionalnih suparništava i neprijateljstava i savezništvo s Amerikancima i Izraelcima omogućuje i put k ostvarenju strateških interesa.
Temelj je irački Kurdistan
– Moćna i strateški inteligentna turska vanjska politika to je prepoznala desetljeće prije ostalih. Administracija ranijeg premijera Erdoğana u “rješenju” kurdskog pitanja i svojih strateških interesa prihvatila je neovisnost iračkog Kurdistana, kojem je postala glavni trgovinski partner (više od tisuću turskih tvrtki posluje na tom prostoru) i strateški naftni energetski partner. Ukupno, izglednim se čini da je irački Kurdistan temelj nove kurdske državnosti – kaže prof. Bilandžić.
Turska, na čelu s Erdoğanom, svijetu je postavila uvjete za uključivanje u koaliciju protiv ISIL-a: rušenje Bashara Al-Assada i sprečavanje stvaranja kurdske države koja bi ugrožavala interes i suverenitet te integritet Turske. Erdoğan, kao islamist koji je potekao iz Muslimanskog bratstva, pod svaku cijenu želi rušiti sekularni režim Bashara Al-Assada i stvoriti sunitsku islamsku državu u Siriji pa na taj način oživiti i nastaviti ideju svrgnutog egipatskog predsjednika Mursija o širenju Muslimanskog bratstva na cijeli Bliski istok. Danas su mu glavni problem postali Kurdi koji u trenutačnoj situaciji na Bliskom istoku vide šansu za ostvarenje sna o stvaranja kurdske države.
– Logično je da je Turska protiv kurdske države. To otvara pitanje raspada Turske, u kojoj otprilike 20 milijuna Kurda, prema nekim procjenama, čine oko 18% stanovništva Turske. Naravno, to otvara i pitanje promjene geostrateških i geopolitičkih odnosa – slaže se prof. Bilandžić. Podsjeća kako je svoju odlučnost protiv kurdske države službena Ankara potvrdila 30-godišnjim ratom protiv protagonista kurdske neovisnosti, terorističke organizacije Kurdske radničke stranke (PKK).
– Taj je rat odnio 40.000 života i Tursku koštao 500 milijardi dolara. No, sa sirijskom krizom turska je politika nacionalne sigurnosti redefinirana. Kurdi se postupno uključuju u političke i socijalne reforme i turski politički život. Istovremeno, Erdoğanova vlada sklopila je sporazum s liderom PKK Abdullahom Öcalanom. Kao rezultat sporazuma iz ožujka 2013. PKK je proglasio prekid vatre, a njegovi borci napustili su Tursku te se pridružili formacijama za rušenje sirijskog režima. Kritično jamstvo održavanja prekida vatre, ali i držanja secesionističkih ambicija turskih Kurda “pod kontrolom”, jest strateški kurdski partner u rješavanju “kurdskog pitanja”, lideri iračkih Kurda. S druge strane, sa sirijskom krizom raspalo se i sirijsko-tursko savezništvo. Assadov šijitski režim odbio je turske zahtjeve za reformu i sirijskim Kurdima dao autonomiju. Turska je, naravno, proaktivno podržala opozicijske snage usmjerena na rušenje Assada – kaže prof. Bilandžić.
Novostvorena koalicija protiv ISIL-a, na čelu sa SAD-om, za koju mnogi Sirijci strahuju da bi mogla biti usmjerena prema Assadu, svakako će ojačati savezništvo Sirije i Rusije te Irana. Rusija Assada smatra najvećim saveznikom na Bliskom istoku i sve će učiniti kako bi opstao na vlasti jer poznato je da, uz jaku vojnu i ekonomsku suradnju, Rusija u sirijskoj luci Tartus ima jedinu vojnu bazu izvan granica bivšeg Sovjetskog Saveza. S druge strane, Iran, čiji bi integritet mogao biti ugrožen stvaranjem kurdske države, smatra kako je opstanak Assada od strateške važnosti jer preko Sirije Iran doprema oružje libanonskom Hezbollahu. Pad Assadova režima bio bi težak udarac za Irance i njihovu dominaciju na Bliskom istoku. Kurdi, koje danas Zapad koristi kao topovsko meso u borbi protiv ISIL-a i u Iraku i u Siriji te ih naoružavaju i obučavaju, nadaju se da će kao nagradu za to dobiti svoju državu. S druge strane, pak, analitičari vjeruju da se scenarij Zaljevskog rata 90-ih godina, kada su Kurdi bili u prvim redovima protiv Saddama Huseina koji je okupirao Kuvajt, opet ponavlja. I tada su Kurdi za svoje zasluge tražili kurdsku državu, što su im Amerikanci obećali, ali su ih naposljetku izigrali. Koliko je koalicija sada protiv ISIL-a, toliko je i protiv Kurda.
– Stvaranje kurdske države znači promjenu granica na Bliskom istoku i geopolitičkih odnosa. Jedinstveni Kurdistan preambiciozan je politički projekt koji bi zasigurno imao nesagledive posljedice u regiji, a i šire. To dovodi u pitanje postojanje Turske, Irana, Iraka, Sirije i okolnih postsovjetskih država – smatra prof. Bilandžić, koji naglašava kako bi takav Kurdistan narušavao ravnotežu snaga na relaciji Turska – Saudijska Arabija – Egipat – Iran – Izrael, što Amerikanci žele održati.
– Kurdska država ne bi samo oslabila muslimanske države, što podržava Izrael, već bi njezino stvaranje sigurno vodilo u novi krvavi bliskoistočni sukob. S druge strane, povijest nas uči da je Zapad na Bliskom istoku imao samo jedan interes: stabilnost područja koja im je omogućavala realizaciju vlastitih strateških interesa. Interesi tamošnjih naroda i država bili su im drugorazredni. To je sjeme iz kojeg su presudno iznikli svi suvremeni sukobi – podsjeća prof. Bilandžić.
Jedina država na svijetu koja podržava stvaranje kurdske države je Izrael. Naime, Izrael suosjeća s Kurdima jer smatra kako su doživjeli istu sudbinu. Izrael zasada stoji sa strane, neutralan, unatoč tome što su borci Islamske države došli do izraelske granice. Nastala situacija odgovara Izraelu jer je Hezbollah, najveći izraelski neprijatelj u regiji, sada duboko u ratu s ISIL-om i u Siriji i u Libanonu, u koji pripadnici ISIL-a sve češće ulaze s namjerom proširenja svog kalifata i na tu zemlju. S obzirom na nastalu situaciju, Hezbollah, koji svaki dan trpi velike materijalne i ljudske gubitke, nije danas potencijalna opasnost za Izrael. Izraelci prate i promatraju odvijanje situacije i nitko ih neće spriječiti u napadu na džihadiste ako osjete opasnost od njih gdje god bili.
Nakon raspada Osmanlijskog Carstva , velke sile poglavito V.Britanija i Francuska koje su vršile arhitekturu tog prostora Bliskog Istoka su napravili veliki povjesni propust što nisu barem na jednom dijelu prostora nastanjenog Kurdima uspostavili neovisnu državu Kurdistan nego su ga podjelili između četri države Turske, Sirije, Irana i Iraka potpuno zanemarivši Kurde - narod od preko 30 miljuna ljudi , to bi bilo usporedbe radi kao da je recimo Hrvatska iza 1.svj.rata podjeljena između Srbije, Mađarske, Italije i Austrije . S obzirom da je Irak umjetna neodrživa država bilo bi dobro da se podjeli na tri nove države , na šitski, sunitski i da se na sjeveru Iraka uspostavi konačno jedna neovisna Kurdska država jer teško je očekivati da bi se danas više mogla uspostaviti na teritoriju Turske iako tamo živi najviše Kurda ili u Iranu.