Glas Zdenke Vučković duboko je utisnut u naše pamćenje pjesmama kao što su “Moja mala djevojčica”, “Zeko i potočić” i “Zagreb, Zagreb”. Đuka Čaić zagrmio je, pak, već na samom početku rata 1991. ratničku koračnicu “Hrvatine”. Što spaja ovo dvoje pjevača? Stih “Tisuću generacija noćas ne spava” koji su zajedno otpjevali u pjesmi “Moja domovina”.
Davor Gobac, frontmen Psihomodo popa, roker je do koštane srži, a Mišo Kovač neprikosnoveni kralj šlagera. Što njih dvojica imaju zajedničko? Stihove refrena koje su jedan za drugim otpjevali tog kasnog uzavrelog ljeta 1991. godine. Najprije Gobac rokerski prkosno i grubo zareži “ima snagu zlatnog žita”, da bi Mišo Kovač stvar ublažio i raznježio nadodavši “ima oči boje mora”, a zbor im odgovori: “Moja zemlja Hrvatska”.
Na sličan način svojim različitim energijama, nabojima, estetikama, glazbenim i životnim stilskim opredjeljenjima, na tom istom stihu u pjesmi se nadopunjuju Mladen Bodalec i Zvonko Špišić, pa Dino Dvornik i Dalibor Brun te naposljetku Ivo Amulić (iz danas uglavnom već zaboravljenog “Tutti Frutti Banda”) i Jasmin Stavros. Pjesma “Moja domovina” nastala je u srcu i glavi Zrinka Tutića. Okidač su bili, kako mi je sam ovih dana ispričao, nagomilani dojmovi, uznemirenost zbog vijesti o napadima, razaranjima i progonima ljudi, a posebno kolona tenkova i avioni u brišućem letu s kojima se jednog kolovoškog dana, na putu iz rodne Banje Luke prema Zagrebu, susreo na autoputu. Pjesmu je napisao u dahu, i tekst i glazbu, a potom jedne večeri zamolio Arsena Dedića da mu odsvira i otpjeva to što je napravio. Arsen je bio, kaže Tutić, prvi lektor, s nekoliko točnih intervencija poboljšao je tekst, ne želeći da mu se za to pripisuje ikakva zasluga.
– Međutim, nisam bio zadovoljan refrenom, pa sam pozvao i svog prijatelja Rajka Dujmića. Nakon nekoliko sati “peglanja” za klavirom napokon smo obojica bili zadovoljni – ispričao mi je Tutić, koji je nakon “blagoslova” svojih urednika Vojina Kundića i Siniše Škarice otišao na HRT k Miru Liliću i dobio punu podršku za produkciju. Vladimir Mihaljek Miha prepoznao je potencijal pjesme za mobilizaciju svih glazbeničkih snaga i predložio formu band-aida. Uključili su se Želimir Babogredac, Hrvoje Hegedušić i Nikša Bratoš, jedan od najboljih hrvatskih aranžera i producenata. Ta ekipa napravila je i odabir i raspored pjevača koji će pjevati sola. Budući da je ukupno sudjelovalo gotovo 150 pjevača i instrumentalista, napraviti takav odabir nije bilo lako. Bilo je različitih želja, a Tutić je inzistirao da se čitava njegova ekipa, sastavljena od već spomenutih ljudi, složi oko svakog imena i glasa, u prvom redu prema kriteriju kvalitete. No prije toga trebalo je napraviti i ono što svaku dobru pjesmu čini takvom - uvod. Tu je osobit doprinos dao Nikša Bratoš. Za sve okupljene zvijezde koje su predstavljale najširi spektar hrvatske estrade, popularne i rock-glazbe, trebalo je podići dostojnu notnu pozornicu. Početak “Moje domovine” i u tom je segmentu genijalan. Počinje zvukom orgulja. Nenapadno, s tek dva glasa, motivom koji privlači pažnju. Nakon efekta nalik potmuloj eksploziji zabruji ravan ostinatni ton, pomalo nalik ljudskim glasovima. Potom se svečano prema gore uzvinu zvuci rogova, a odgovaraju im u silaznom motivu zvona, uz šum vjetra.
Na tako svečanu i uzvišenu, a bez ikakve suvišne patetike i “nakita” podignutu pozornicu, prvi izlazi svojim prepoznatljivim glasom Oliver Dragojević sa stihom “Svakog dana mislim na tebe”. “Slušam vijesti, brojim korake”, nastavlja Sanja Doležal, a onda se oglasi i prvo dvoglasje, svakako najpoznatiji duo Arsena i Gabi koji glasi “nemir je u srcima, a ljubav u nama”.
Te i druge stihove kasnije u pjesmi ukrašavaju neponovljivi dueti: Danijela Martinović i Krunoslav Kićo Slabinac, Meri Cetinić i Matko Jelavić, Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi, Severina Vučković i Stanko Šarić iz Zlatnih dukata te već spomenuti duet Vučković - Čaić. Između toga, u izmjeni karakterističnih glasova najpogodnijih upravo za pojedine stihove, nižu se, uz već spomenute, doista sve zvijezde hrvatske popularne glazbe različitih podžanrova, svi oni koji su u tom trenutku bili dostupni, poput Jure Stublića, Jasne Zlokić, Vlade Kalembera, Drage Mlinarca, Tatjane Matejaš Tajči, Zdravka Škendera, Emilije Kokić, Doris Dragović, Mila Hrnića, Zorice Kondže, Ljiljane Nikolovske, Akija Rahimovskog, Borisa Novkovića. Stih “Cijeli svijet je sada sa nama”, koji priprema teren za poznati himnični refren po kojem je pjesma i dobila ime, povjeren je dvjema divama hrvatske popularne glazbe, Terezi Kesoviji i Josipi Lisac. Ništa nije prepušteno slučaju, pa ni glas koji će, na ponavljajući tekst, započeti drugu glazbenu strofu pjesme.
Taj trenutak u kojem se, onako nježan i starinski, razlije glas Ive Robića, meni osobno jedan je od najdirljivijih, a sada još više nakon što mi je Tutić ispričao s kojom je skromnošću legendarni pjevač došao i pitao što od njega očekuju. Kada je čuo da je to jedan stih, rekao je samo: “Molim i hvala što ste me pozvali”. Mora se spomenuti i rokerski trio gitara u sjajnoj solaži između strofa: Vedrana Božića, Huseina Hasanefendića Husa i Damira Lipošeka Kexa. Bilo je tu još mnogo zvijezda, izvrsnih i popularnih pjevača koji su spremno ostali u drugom planu i pjevali u velikom zanosnom zboru. Ako ovo nije priča i pjesma o plemenitom zajedništvu, ne znam što jest. Ja sam to osjetio već te večeri, 15. rujna 1991. kada je na dan prve zračne uzbune u Zagrebu pjesma odjeknula u središnjem Dnevniku. Osjetio sam to i velikom finalu dočeka srebrnih vatrenih za koji je Krešimir Dolenčić sasvim ispravno odabrao upravo tu veličanstvenu pjesmu kao rijeku čiste radosti i ljubavi kojoj nitko ništa ne može prigovoriti.
A onima koji i u nečem takvom vide jugoslavensku i udbašku podvalu, koji bi i tu pobjedu željeli pretvoriti u poraz, ni ja, a bojim se ni njihov dragi Bog ne možemo pomoći.
A tko to vidi bilo što sporno u mojoj domovini, na kojim si ti drogama, sporno je štakorima kad se uz moju domovinu zapjeva lijepa li si a ovi pokušaji prodavanja magle su na razini totalnog idiota.