Ni EU ni SAD ni Rusija ne mogu si priuštiti dugi sukob. Što sad?

U kolopletu globalnih geostrateških igara politička drama u Ukrajini dosegla je razmjere koji su ponukali veći broj mediji i jedan broj uglednijih analitičara da zaključe kako je svijet na rubu novog, velikog rata. Je li zaista? Hoće li Zapad uime “moralnih principa” doista imati odlučnosti za nešto više od ekonomskih prijetnji – za, recimo, pravu ekonomsku blokadu Rusije ili možda čak logističku i obavještajnu potporu Ukrajincima u mogućem sukobu s robusnim i do sada poprilično uvjerljivim ruskim vojnim i obavještajnim strojem?

Trenutačno je dojam da se teško može očekivati daljnja dugoročna radikalizacija odnosa velikih globalnih igrača bez obzira na to što je javni politički izričaj takav da bi neko mogao pomisliti kako je prijeđena linija s koje je moguć povratak u mirnodopske odnose. Ako se zagrebe ispod površine javne retorike i zavaravajućeg kolorita događaja punih raspirenih strasti, vidjet će se da se svi, a pogotovo EU, trudi da se ne prijeđe u zonu u kojoj bi svi dijelili nepodnošljivo bolne ekonomske gubitke.

EU se boji ekonomske štete

Istina, javne poruke izuzetno su snažne. Obama i Kerry poručili su Rusiji da će se pobrinuti da plate cijenu diranja u ukrajinski suverenitet. Kancelarka Merkel otkrila je nakon telefonskog razgovora s ruskim premijerom da se brine za njegovu zdravu pamet jer joj se čini da on živi u nekoj dalekoj prošlosti. Ako Putin igra igru tko će prvi trepnuti u revolveraškom obračunu, onda je gospođa Europa trepnula već nekoliko puta. Hillary Clinton, bivša državna tajnica koja ima šansu u 2016. postati američkom predsjednicom, usporedila je Putina jednostavno i direktno, onako baš američki otvoreno – s Hitlerom. Ustvrdila je kako Vladimir Vladimirovič upravo primjenjuje Adolfovu politiku iz 30-ih godina kada su Nijemci pod krinkom brige za Nijemce u Češkoj, Rumunjskoj i u svim drugim mjestima gdje su živjeli Nijemci (ili njihovi preci) pripremali pa realizirali beskrupulozno osvajanje teritorija svih svojih susjeda. Međutim, i ta odlučna žena, Hillary, nakon tako teških riječi u Boys and Girls klubu u South Beachu jednostavno je zaključila kako ne treba pojačati retoriku (!) te da uporno i ustrajno treba pronaći diplomatsko rješenje. A u publici su nakon usporedbe s Hitlerom taman pomislili da eto stiže 3. svjetski rat, baš kao što su pojedini hrvatski intelektualci u polušali već počeli komentirati da će hrvatski vojaci ponovno pod nekim zapadnoeuropskim stijegom, kao u doba Wehrmachta, na neku vrlo zeznutu istočnu frontu. Ma neće. Razlozi za to su vrlo ozbiljne političke i, naravno, ekonomske naravi.

Zapad će se lako složiti u Obaminoj ocjeni da je Rusija prekršila međunarodno pravo. Vrlo je uvjerljiva i pravna osnova za reakciju zapada temeljem peštanskog sporazuma iz 1994. kada je Ukrajina pristala odreći se svog statusa treće nuklearne sile u svijetu jer su joj zauzvrat Sjedinjene Države i Rusija obećale nepovredivost teritorijalnog integriteta. Danas su sve to samo riječi i slovo na papiru, a činjenice su da svi ponajprije imaju interesa smiriti situaciju i pronaći kompromis bez obzira na javno kočoperenje.

Prvo, ekonomija! Rusija je treći po veličini trgovinski partner EU, a EU je prvi po veličini trgovinski partner Rusije. Trgovina Rusije i EU bila je u eksplozivnom rastu do financijske krize 2008., a onda je zbog ruskih unilateralnih mjera došlo do zastoja u razvoju, ali samo do 2010. te je u 2012. dosegnuta rekordna razina i u robi i u uslugama. Priča je to s Eurostata. Priča je to jednostavna; u Rusiju stižu goleme količine mašinerije, transportne opreme, kemikalija, medicinskih i poljoprivrednih proizvoda, a u Europu epske količine sirovina, ponajprije plina i nafte. E da, ne treba zaboraviti spomenuti “sitnicu” da je EU najveći i najvažniji strani investitor u Rusiju – 75 posto direktnih stranih investicija u Rusiji dolazi od članica EU. Koliko analitičara misli da će ključne članice EU dopustiti ugrožavanje tako velikih poslovnih interesa? Uz ovako kilav gospodarski oporavak EU te očito pomicanje težišta rasta prema velikom ruskom prostoru prethodno pitanje čini se više kao retoričko. Drugim riječima, ekonomski gledano, vjerojatnije je da će ključne europske ekonomske sile (Njemačka, Britanija i Francuska) gledati kako da što prije uz što manje političke štete zatvore ukrajinsku priču te nastave ionako teške pregovore s Rusijom o trgovinskom sporazumu.

Sudbina ruskih susjeda

U realnoj politici vjerojatno se trenutačno sada zbrajaju bodovi kakve će u raznim scenarijima biti pozicije EU u tim pregovorima nakon ukrajinskog požara zapaljenog majdanskim naivnim i ideološki zbrkanim prosvjedničkim neoromantizmom. Ideja ekonomske blokade Rusije u situaciji kad je ona mnogo više ekonomski integrirana sa Zapadom puno je složenije pitanje nego što je bilo prije samo desetak godina. Svaka ekonomska prijetnja Obame ili Merkelove Rusiji istodobno je vrlo ozbiljna prijetnja oporavku EU kao i nastavku američkog rasta, a Putin je toga itekako svjestan iako u toj geostrateškoj igri može više izgubiti nego Zapad. Na žalost brojnih političkih moralista, prevelik broj europskih kompanija iz financijskog i realnog sektora trenutačno traže izvore rasta u Rusiji, a tražili su do jučer i u Ukrajini. Koliko si europskih političara na vlasti može priuštiti novi pad nacionalnih ekonomija? A kad Putin kaže da će smanjiti rusku izloženost u američkim vrijednosnicama i dolaru, onda se u budućnosti analitičari neće baviti samo dramatičnim jednokratnim 10-postotnim padom ruskih dionica. I Sjedinjene Države tu u rukama imaju vruć kesten vlastite fiskalne i monetarne politike; moraju se zapitati dokle je Putin zaista spreman ići, tj. je li možda još radikalniji u namjerama od tihe okupacije Krima. Isto tako, ne treba zaboraviti da je Ukrajina zemlja koja je tijekom globalne krize 2008. spašena od potpunog kolapsa u bankarskom sustavu sa 17 milijardi dolara pomoći MMF-a i Svjetske banke, a da je i nakon toga financijski opstanak osigurala uz pomoć ruske masivne kupnje njihovih obveznica izdanih uz vrlo rigorozne uvjete. Rusija ne kontrolira Ukrajinu samo položajno – geostrateški i vojnom nadmoći. Kontrolira je i financijski. U posjedu je obveznica čiju naplatu može aktivirati trenutačno ako ukrajinski javni dug prijeđe 60 posto BDP-a. Ako se Ukrajina dodatno zaduži, Rusija je može gurnuti u bankrot. Ukrajini u ovoj godini nedostaje osam milijardi dolara za financiranje obveznica i još četiri milijarde za plaćanje obveza prema (ruskom) Gazpromu. Iz nekog razloga, na čuđenje investicijske javnosti, zatražili su pak pomoć od čak 35 milijardi dolara. Stručnjaci Moneybeata su, što se tiče ukrajinskih obveza prema vjerovnicima, predvidjeli pet mogućih nepovoljnih scenarija i svih pet na različite načine dovode do defaulta, odnosno bankrota. To je razlog zašto je odmjeravanje u nuđenju financijske pomoći Ukrajini de facto pokazivanje mišića, a da si pri tome gospodarski partneri i vjerovnici međusobno prijete obostranom financijskom apokalipsom.

Drugo, politika! Ukrajina nije Hrvatska, a Rusija nije Srbija da bi se mogle vući usporedbe prema tom balkanskom konfliktu koji nam je još u dubokom i vrlo emotivnom sjećanju. Veličine ni međusobni razmjeri tih veličina nipošto nisu isti, a to predodređuje politički kontekst. Jedan politički interes i povijesno iskustvo imaju mali ruski susjedi, drugu pak poziciju malo veći susjedi, treću pak priču oni koji su bili članovi sovjetskog bloka, četvrtu male zapadnoeuropske zemlje, a petu, šestu, sedmu i osmu one velike europske nacije. Veliki partner i investitor – Njemačka – apsolutno nije u istoj poziciji kao Portugal. Britanci mogu javno govoriti slično kao Španjolci, ali povijesno i trenutačno politički interesi imaju potpuno drugačije perspektive.

Drugim riječima, Europa je sama po sebi toliko raznolika da će jako teško definirati neku beskompromisnu i odlučnu zajedničku politiku prema Rusiji. Može se pretpostaviti da će prvi zajednički nastup i zaključak EU biti vrlo odlučan, ali je pravo pitanje koliko dugo to ovakav EU može izdržati. Podijeljenost produbljena krizom ogledava se na svakom koraku, a sklonost plaćanju tuđih računa svugdje drastično pada.

Može li se EU skloniti iza vodeće planetarne vojne sile, Sjedinjenih Država. Činjenica je da Amerika brzo pokušava preuzeti inicijativu. U offu se može čuti da je politički i obavještajni aparat europskih zemalja u Ukrajini bio previše neoprezan, dok je Amerika bila previše u B planu te olako pustila neiskusnim europskim prijateljima inicijativu. Međutim, nekadašnja uvjerljivost američkog slobodarskog nastupa prema zatvorenom i mračnom SSSR-u danas više nije baš toliko uvjerljiva. U međuvremenu dogodili su se Zaljevski rat, Panama, Granada, Afganistan, Irak te još nekoliko incidentnih situacija u akcijama američke vojne sile na teritorijama Pakistana, Jemena i Somalije. Pa čak i analitičari američkih najuglednijih mainstream medija sami sebe pitaju zašto nisu šokirani i ogorčeni Putinovom zapravo neprikrivenom agresijom na Ukrajinu, obrazloženom zaštitom ruskog stanovništva na Krimu, koliko bi, s obzirom na svoj svjetonazor, trebali biti šokirani, zaprepašteni, užasnuti...

Hrvatske “nijanse sive”

Što se tiče Hrvatske, također ostaje otvoreno pitanje kako će formulirati svoj stav prema ukrajinskim događajima. Koliko god nas pekla povijesna iskustva sa srpskom agresijom, pitanje je koliko daleko ići u apelu za zaštitu nepovredivosti ukrajinskog teritorija. Tu postoji, što bi se reklo, jako puno nijansi sive, a mi nismo ni velika europska sila ni ruski susjed.

Posebno su trenutačno škakljiva pitanja mogućih ruskih investicija u Hrvatsku.

Što ako neka ambiciozna ruska banka (a ima ih više) ne kupi hrvatski dio posrnulog sustava Hypo Alpe-Adria banke, koju više ni moćna austrijska država ne može spašavati? Što ako proces prodaje HPB-a može oživiti ruska državna Sberbanka? I pitanje svih pitanja – hoće li se dogoditi povijesni trenutak da se u jednom dijelu promišljanja energetske budućnosti hrvatska politika okrene Rusima? Neko vrijeme činilo se da domaća politika priželjkuje ulazak Rusa u Inu kako bi se presjekla Sanaderova koruptivna papazjanija od ugovora s MOL-om, ali sada je već pitanje je li to Sanader “mudro” poslušao Amerikance pa se o energetskoj budućnosti dogovorio s onima s kojima se nitko u Europi ne dogovara o energetici, tj. s Mađarima. A usput je uzeo nešto za sebe. Mudri Saki, simbol hrvatskog nesnalaženja i lutanja u magli.