Ni lijevi ni desni nemaju ekskluzivitet na suosjećanje, kao ni na zatucanost

Dok gledam kolone izbjeglica koje se iz Sirije balkanskom rutom pokušavaju domoći neke njihove obećane zemlje, ne mogu a da se ne pokušam prisjetiti detalja uvijek nasmiješenog lica svoje pokojne bake. Prije već više od sedam desetljeća, moja draga Tona bila je među 30-ak tisuća onih koji su nakon pada Italije utočište potražili u izbjegličkom logoru u El Shattu. Dok je djed Ivan glavu nosio u svojoj partizanskoj torbi, ona se bježeći pred mogućom odmazdom s dvoje nejači uputila na svoje prvo putovanje, na dugu plovidbu do drugog kontinenta, utočište potraživši u paklenim vrućinama sinajske pustinje. Ondje negdje i Mojsije je gazio sa svojim narodom na povratku u židovsku obećanu zemlju.

Na golom užarenom pijesku pod krhkim šatorima 800-tinjak Hrvata u tih godinu i pol napustilo je ovaj svijet, ali je i njih gotovo 500 baš ondje prvi put ugledalo sunce i majčino lice. Od tada do danas, ništa se nije promijenilo. Pusti deseci milijuna ljudi pokušali su negdje pronaći ljudsko dostojanstvo ili barem spasiti gole živote, a premnogi od njih nisu uspjeli. Ni duhovni i fizički potomci Abrahamovi danas se ne mogu nigdje skrasiti više od nekoliko desetljeća bez rata, a sve češće se odlazi da se više nikad ne vrati. Desetljeća komunističke vladavine u Hrvatskoj obilježio je konstantan bijeg u zapadne zemlje, skriven pod krinkom ekonomske migracije. Četrdeset šest godina kasnije, Hrvati su ponovno bježali s vrećicama u rukama, no barem se nije moralo preko mora. U jednom trenutku preko pola milijuna ljudi iz okupiranih područja Hrvatske i BiH bilo je smješteno u izbjegličkim centrima i hotelima na obali. Njih još 150 tisuća sklonilo se u razne europske zemlje.

Danas ponovno bježimo iz Hrvatske, iako pred sobom nemamo vidljivog neprijatelja. Jasno je, dakle, da su Hrvati narod koji itekako zna što su rat i neimaština, što su izbjeglištvo i emigracija, narod koji bi teoretski morao imati natprosječan kapacitet za suosjećanje i razumijevanje patnje drugih, a djelomice je to već i dokazao. Tim više je neobično zašto aktualni izbjeglički val koji je zapljusnuo Europu izaziva toliko prijepora u Hrvatskoj, koja je jedva osjetila njegove kapljice dok tutnji kroz naše susjedstvo, ignorirajući Lijepu Našu kao da i ne postoji. Sirijski izbjeglice o tome još pojma nemaju, ali savršeno su se uklopili u naša stranačka i ideološka prepucavanja. A teško je zaključiti na kojoj je strani više licemjerja. Mnogima su danas izbjeglice samo alibi da bi ponovili frazu “ja ne mrzim”, kojoj je cilj u prvom redu da pokaže prstom na nekog drugog koji navodno mrzi. Jedni za početak predbacuju drugima nedostatak empatije, pa zatim redom i ideološku, rasnu i vjersku netoleranciju, što je samo jedan od uobičajenih koraka u dokazivanju teorije o fašizaciji hrvatskog društva. Drugi uzvraćaju prvima iracionalnost i nedostatak bilo kakvog realističnog plana koji bi trebao biti preduvjet prihvaćanja takve odgovornosti, kao i mogućih posljedica. No, koliko li je onih koji se sad zaklinju u širinu svoje duše, koji se posve suprotno ponašaju kad treba pomoći njihovim bližnjima, ovdje u Hrvatskoj? Onih koji ne bi pomogli deložiranima, jer su sami krivi što su podizali kredite, ne bi pomogli sirotinjskim obiteljima s mnoštvom djece, jer tko im je kriv što su toliko rađali, onih koji bi depopulaciju rješavali uvozom jeftine radne snage, a ne bi dali ni kunu da se u Hrvatskoj više rađa, onih koji nemaju ništa protiv drugačijih i obilježenih, sve dok nisu u njihovoj blizini. Ne, čini mi se da količina stvarne ljudske empatije ovdje uopće nije uvjetovana time kojem političkom taboru se netko priklanja i zastavom koje boje maše.

Lijevi ni desni nemaju nikakav ekskluzivitet na suosjećanje, kao ni na zatucanost. Istina se ni ovdje ne nalazi u ekstremima. Nema nikakve dvojbe da nijedna država ne može tek tako otvoriti granice i nekontrolirano pustiti ulazak mase ljudi, jer za takvo što morate imati spreman plan. No, nedostatak plana ne može biti izgovor da nekome tko očajnički traži pomoć zalupite vrata ped nosom. Strah od nepoznatih je sasvim prirodan, pa tako i od ljudi koji dolaze sa sasvim drugačijim, pa možda i suprotstavljenim civilizacijskim vrijednostima. No, razumna pretpostavka da među njima može biti i terorističkih spavača ISIL-a ne može biti opravdanje da se izbjeglice dočekuje s prstom na okidaču, pa bili to i gumeni meci i suzavac. Jer velika većina tih ljudi strepi od tog istog zla kao i mi, onog koje u njihovoj domovini pokušava izbrisati svaki trag naše zajedničke tisućljetne civilizacije. Oni traže novu priliku za svoju djecu i nemamo im pravo odbrusiti da se trebaju vratiti i boriti se na kućnom pragu, kad nemamo pojma na čijoj od niza sukobljenih strana bi to uopće trebalo biti. Jasno je da je ovo u velikoj mjeri odgovornost SAD-a, NATO-a i EU, koji su aktivno sudjelovali u stvaranju tog čudovišta, no u Siriji, nažalost, ima i hrvatskog oružja, a nitko više ne može sa sigurnošću reći da je ono u službi nekog dobra, pa niti manjeg zla. Zapadni svijet mora itekako razmisliti što može učiniti da spriječi tu epidemiju zla koja guta sve pred sobom, bez ikakvog poštovanja prema ljudskom životu, pa i bez istinske vjere u Boga kojom inače mašu kao svojom zastavom. Ali prije svega mora djelovati bez odgode, prema onima koji i danas sponzoriraju ISIL, samo zato što im je neprijatelj njihova neprijatelja i dalje najbolji saveznik. Mi u Hrvatskoj koji smo se uživjeli u ulogu spasitelja koju još nitko od nas i ne traži, ne bismo pak trebali biti sretni nakon saznanja da je naša domovina čak i očajnicima samo crna rupa na karti Europe koju zaobilaze u širokom luku u strahu da u njoj ne zaglave kao u živom blatu, tako blizu – a tako daleko od obećane zemlje.