Ni milicije nisu od hrvatskog i srpskog napravile jedan jezik

Snježana Kordić, hrvatska lingvistica na privremenom radu u Njemačkoj u kojoj predaje niz godina, redovito izaziva reakcije svojim tezama u kojima se faktički bori protiv hrvatskoga jezika kako mu danas pristupamo. U nizu posljednjih intervjua pledirala je da se hrvatski i srpski tretiraju kao jedan jezik, tvrdeći da hrvatski jezikoslovci s političarima produciraju hrvatski nacionalizam.

Na njezine teze u ovom intervjuu odgovara prof. Sanda Ham, nekadašnja njezina profesorica, profesorica hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku, suautorica Hrvatskoga školskog pravopisa (s Babićem i Mogušem), autorica Školske gramatike hrvatskog jezika te pokretačica Jezičnog telefona, besplatne savjetodavne telefonske jezične službe u Osijeku. Zanimljivo je da je prof. Kordić svoje frapantne teze koje niječu hrvatski jezik kao samostalni, teze protiv kojih se bore zapravo svi hrvatski jezikoslovci, iznijela u svojoj novoj knjizi Jezik i nacionalizam koju je po starom dobrom posttuđmanovskom običaju sufinanciralo hrvatsko Ministarstvo kulture kojem je na čelu slavni i vječni – Božo Biškupić!

Snježanina mudrolija

U ovo doba jugosfere teško da nas nešto može zapanjiti, ali kad god netko zagalami kako su hrvatski i srpski jedan jezik, to ipak uvijek izazove konsternaciju. Nedavno je takvo što ustvrdila dr. Snježana Kordić koja 15 godina predaje u Njemačkoj i zacijelo i Nijemce uči toj tezi.

- Snježana Kordić bila je moja studentica u Osijeku, davno, prije Domovinskoga rata. Predmet koji sam joj predavala zvao se Suvremeni hrvatski književni jezik. Isto se tako zvao i u Zagrebu.

Dakle, Snježanina mudrolija o hrvatskom i srpskom jeziku kao jednom i istom postala je valjda u Njemačkoj – u skladu je s tradicijskim razmišljanjima njemačke slavistike još iz 19. st. prema kojima je sva štokavština srpska, a ta su razmišljanja romantičarski pogledi na jezik i naciju. Snježana je tezu naučila, bit će, od Nijemaca. Godinama su joj bili poslodavci, ali trenutačno je nezaposlena pa više nikoga ne uči. Teze njemačke slavistike o tom da Hrvati i Srbi govore istim jezikom ni njemački slavisti ne shvaćaju kao znanstvene, što pokazuju suvremeni radovi iz pera i njemačkih i uopće inozemnih slavista i kroatista. Nije Snježana nanijela veliku štetu hrvatskomu jeziku – u Njemačkoj pjeva u zboru srodnih glasova, a u Hrvatskoj njezine stavove malo tko shvaća ozbiljno, uglavnom služe za dnevnopolitičke unitarstičke i nostalgične potrebe u Hrvatskoj i BiH.

Teza je S. Kordić, koja godi nekim inozemnim ušima, pogotovu sad kad ulazimo u Uniju, da se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori zapravo govori istim jezikom. No nismo li taj film, i to neuspješan, gledali 45 godina u Jugoslaviji?

- Nije dobro stvar postaviti kao da je to Snježanina teza. Ispada onda da je riječ o suvremenim pogledima, a pogledi su stariji i od najstarijega živućeg štokavca. Riječ je o tezi da je štokavština zajednički jezik, i onda zajednički nacionalni nazivnik, za Srbe i Hrvate. To je tako postavljeno još u 19. st., i to u doba kada Bosanci nisu bili definirani kao nacija u suvremenom smislu. Ta se teza iscrpljuje u postavci da je jezik prepoznajnica za naciju, pa ako je štokavština srpska, onda su svi štokavci Srbi. Uvijek je to godilo Europi jer je jeftinije tako – štede se napori, papiri i prevoditelji, činovništvo. A i dolazimo svi u paketu, mirno i svezano.

U različitim su nas Jugoslavijama gotovo cijelo 20. st. natjeravali da prihvatimo činjenicu kako Hrvati i Srbi govore istim jezikom jer su jezik smatrali kriterijem za nacionalnu odrednicu – koji govore istim jezikom, isti su narod. A kako jezici nisu bili isti, trebalo ih je izjednačiti po srpskosti. Ako žandarmi i milicija dviju Jugoslavija nisu uspjeli, svakako ne će ni jedan blijedi izdavački pokušaj koji uzvitlava prašinu, čak ne ni 20. st., nego 19. st., a odatle se već jednom treba maknuti. Zabrinjavajuće je, i to doista zabrinjavajuće, što je taj izdavački pokušaj financiralo hrvatsko Ministarstvo kulture.

Ne znaju ćirilicu

Treba li Hrvatima prevoditi knjige ili filmove sa srpskog?

- Ovisi. Meni uglavnom ne bi trebalo, srpski znam na pasivnoj razini – razumijem ga i čitam. Mlađi, poglavito naraštaji školovani poslije Domovinskoga rata, ne znaju ćirilicu pa ne znaju pročitati ćirilični tekst. Nije takav tekst dosta samo presloviti, jer treba i prevesti, recimo Voz sa šargarepom i spanaćem zadocneo je 12 časova. Ili poznata rečenica: Trešće i smeće da jedu jabuke (Trest će i smjet će jesti jabuke) neće se baš razumjeti, Keva i ćale sede i ćaskaju pre no što pođu na pijacu. Ili Kiseonik je korišćen za hemijske opite na granici je razumljivosti, ali London je glavni grad Engleske razumljivo je svima – ako nije pisano ćirilicom. Pa jasno da se mora prevoditi, pisani tekst zbog ćirilice, nekih nerazumljivih pravopisnih oblika (smeće koje u srpskom znači futur glagola smjeti – smjet će/smet će > smeće), rječnika i ostaloga. Mislim da je i usmeno tako. Razumljivost je privid, mlađi posežu za Googleovim prevoditeljem kad imaju posla sa srpskim tekstom, a mi se javno pravimo da se posve razumijemo.

Kako gledate na tezu da je borba protiv poistovjećivanja hrvatskog i srpskog znak vladavine nacionalizma?

- To je uvijek bio znak nacionalizma, ali srpskoga ili hrvatskih unitarista. Nisu dopuštali da hrvatski jezik bude onakav kakav jest, drugačiji. Primjerice, Deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1967., koja traži da se hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski priznaju i ustavno kao različiti jezici, dočekana je u Jugoslaviji na nož kao nacionalistička. Teret nacionalizma i ustaštva riječima se pridodavao u Jugoslaviji – naravno da je svaki odmak od jezičnoga jednačenja prema srpskosti bio sasijecan u korijenu, a najlakše je bilo sjeći nacionalističkim noževima. Naglost i bujnost pohrvaćivanja poslije Domovinskoga rata samo je odgovor na protuhrvatski nacionalizam, a ne znakom hrvatskoga nacionalizma.

Cijeli intervju pročitajte u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista