Europski sud za ljudska prava odrezao je Turskoj stotinjak tisuća eura kazne zato što su njezine vlasti držale u zatvoru desetero iranskih izbjeglica te su ih namjeravale deportirati u ralje režima od kojega su pobjegli. Riječ je o kršenju temeljnih ljudskih prava istih onih ljudi nad čijom je borbom za demokraciju tijekom prošlogodišnje “Zelene revolucije” strepio sav slobodan svijet, a da stvar bude gora, po turskim zatvorima ista sudbina čeka još 2000 iranskih disidenata od čijih se zahtjeva za azil često noktima i zubima brani čak i perjanica ljudskih prava, demokracije i slobode – EU.
Nevjerojatan epilog nakon što su zapadne vlade u obrani istih disidenata ljetos žestoko napadale Teheran zbog bestijalnog kršenja ljudskih prava. Nakon krađe na lipanjskim predsjedničkim izborima, iranska policija i milicija Basij tri su mjeseca na ulicama brutalno premlaćivale stotine tisuća prosvjednika, ubivši 72 osobe, nerijetko i vatrenim oružjem. Amnesty International (AI) i Human Rights Watch (HRW) zabilježili su tisuće zatočenih koji su po zatvorima iskusili mučenja, silovanja i torturu nalik onoj koju su američki vojnici provodili nad zarobljenicima u zloglasnom iračkom logoru Abu Ghraibu. No, pakleno ljeto je prošlo, režim Mahmuda Ahmadinedžada je preživio, a mnogi od preživjelih prosvjednika pobjegli su iz zemlje.
Ubojstva u zatvorima
Iako UN Tursku opetovano upozorava da deportacije u Iran predstavljaju kršenje međunarodnih zakona o mučenju, ta zemlja Irancima ostaje prva postaja na putu do političkog azila na zapadu. Vrlo duga granica i ukidanje viza između dviju zemalja doveli su do toga da je UN već potkraj 2009. procjenjivao da je nakon Zelene revolucije u Tursku pobjeglo najmanje 1150 disidenata, od 4200 njih koji su bježali pred teheranskim represivnim aparatom. U spašavanju golih života omelo ih je već to što prema turskim zakonima azil mogu tražiti isključivo državljani europskih zemalja.
To znači da azilant iz Irana odmah nakon ulaska u Tursku u pravilu završava iza rešetaka dok ga se ne vrati natrag – režimu koji je do danas donio 11 smrtnih presuda za sudionike Zelene revolucije. O izvaninstitucionalnim ubojstvima u iranskim zatvorima podaci ne postoje, no AI sumnja na brojne takve slučajeve. Dok UNHCR ustraje na tome da “iranskim izbjeglicama u Turskoj ne prijeti opasnost”, general Masoud Jazayeri iz iranske Revolucionarne garde u prosincu je izjavio da su u inozemstvu “uočeni mnogi neprijateljski elementi” te da Iran “neće dopustiti nastavak mekog puča”.
Euro je na prvom mjestu
Odmah potom zaredali su izvještaji AI-ja i HRW-a o progonima iranskih disidenata od iranskih agenata u Turskoj (!). Kao što su tursko-iransku granicu lako mogli prijeći disidenti, još su je lakše prelazili agenti, a prijavljena zlostavljanja opet su bila premlaćivanja, silovanja i zastrašivanja od progonitelja iz Irana na turskom tlu. Iako nipošto ne tvrde da sama Turska provodi teror, nerješavanje takva stanja kritičari tumače kao posljedicu sporazuma Irana i Turske o trgovini i zajedničkoj gradnji elektrana, kao i turske ovisnosti o iranskom plinu. No, to isto to može se predbaciti i Europljanima. Austrija je u 2009., kada joj je izvoz pao 20%, izvoz u Iran povećala 6%, navodno poslujući s tvrtkama bliskima Revolucionarnoj gardi.
Unatoč nuklearnom sporu, EU je kao treći trgovinski partner Irana do ožujka ove godine iz njega uvezao 10% više proizvoda nego godinu prije, u što nisu uključeni nafta i plin. Siemens je pak u siječnju objavio da više neće poslovati s Iranom, ali tek nakon što se našao pod vrlo ozbiljnim istragama zbog isporuka potencijalno vojne opreme, elektroničkih dragulja za prisluškivanje telekomunikacija i sličnog. Cinici bi rekli da se ovakvi odnosi skladno uklapaju u sliku prema kojoj se od tisuća tražitelja azila iz Zelene revolucije u Francuskoj spasilo njih samo 40 i prema kojoj je tek nedavno njih 20-ak ih nakon mjeseci čekanja dobilo azile u Njemačkoj. Norveška je, s obzirom na veličinu, od svih europskih zemalja primila najviše azilanata iz Irana, čak 140. No, baš ona slučajno nije u EU. U EU, doduše, nije ni Hrvatska koja je u cijeloj svojoj povijesti od 1990. odobrila samo 15 azila, od čega nijedan Irancima iako je riječ o jednoj od zemalja iz koje nam stiže najviše zahtjeva za zaštitu od političkih i sličnih progona.