Nick Vujičić: Život bez udova uzdigao u život bez limita

Nick Vujičić nikada, ali baš nikada nije zagrlio ljude koje voli. A voli mnoge. Rođen 1982. u Brisbaneu u Australiji, svijet je ugledao bez ruku i nogu, bez ikakva medicinskog objašnjenja pa i upozorenja roditeljima. Nije to bilo ono o čemu su sanjali medicinska sestra Duška i pastor Boris Vujičić, bračni par srpskog podrijetla, koji je nakon Nickova rođenja podigao dvoje potpuno zdrave djece. Tijekom djetinjstva, Nick se nije suočavao samo s krhkim samopouzdanjem, borio se i s vršnjačkim zlostavljanjem, depresijom i usamljenošću, neprestano se pitajući zašto je drugačiji od druge djece. Danas, ovaj 30-godišnjak je postigao više no što ljudi postignu čitavog svog života. O tome što ga je izdiglo iz ponora i učinilo jednim od najsnažnijih motivacijskih govornika na svijetu, Nick Vujičić ispričao je u ekskluzivnom razgovoru za “Večernji list”, uoči njegova prvog posjeta Hrvatskoj: u nedjelju 23. rujna nastupa u zagrebačkom Domu sportova, a sutradan, 24. rujna, u sportskoj dvorani Zamet u Rijeci.

Njegova životna priča dosad je nadahnula milijune ljudi u 43 države diljem svijeta. Ovaj Australac, odnedavno s kalifornijskom adresom, predsjedava međunarodnom neprofitnom udrugom “Život bez udova“. U međuvremenu je diplomirao na dva fakulteta, računovodstvo i financijsko planiranje na Sveučilištu Griffith u Loganu u Australiji.

Utemeljio je nekoliko škola za djecu u nerazvijenim zemljama, gradi sirotišta, pomogao je mnogim mladim ljudima koji su se borili s mislima o samoubojstvu. Posjeduje tvrtku za trgovanje nekretninama i dionicama te tvrtku za produkciju motivacijskih govora, izdaje DVD-e i knjige, snima filmove. Igra golf, peca, pliva, surfa, a prošle godine oženio se ljubavlju svog života.

I zato svakoga dana, umjesto da tuguje za onim što nema, zahvaljuje na onome što ima. Zapravo, nije najpreciznije reći da Nick nema noge: ima mali ekstremitet iz kojeg izviruju dva nožna prsta. Dovoljno da s njima, kaže Nick, napravi znak “peace”. Mir.

Uskoro stižete u Hrvatsku, po prvi put. Koliko poznajete našu zemlju i što očekujete od svog nastupa?

U gimnaziji, jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Hrvat. Bile su nam dobro poznate sve podjele između dva naroda, ali nas dvojica nikad nismo dopustili da to limitira naše prijateljstvo. Znam da je Hrvatska predivna zemlja i zaista mi je žao što ću u rujnu samo ući i izaći iz nje, međutim, planiram se vratiti na Jadran sa suprugom na dugi odmor uzduž vaše obale. Do mene stižu informacije da su Hrvati vrlo uzbuđeni zbog mog dolaska, što me uistinu raduje.

Možete li nam ispričati o vašem podrijetlu?

Moja je majka stigla u Australiju u ranim 60-ima, a otac koncem 60-ih kako bi, tada još djeca, otpočeli novi život sa svojim roditeljima. Naime, moji djedovi i bake bili su progonjeni kršćani u bivšoj Jugoslaviji pa su procijenili da je bijeg najmudrija opcija. Sreli su se godinama kasnije u Melbourneu, gradu u kojem su zastupljene brojne etničke skupine.

Kako su se ponijeli tijekom vašeg rođenja i jeste li s godinama osjećali njihovu potporu?

Uvijek sam imao ljubav svojih roditelja. Prirodno je da su u rađaonici doživjeli šok i da su prvo vrijeme živjeli s pomiješanim emocijama zbog tako jedinstvene i zastrašujuće situacije u kojoj su se našli. Majci su trebala četiri mjeseca da prihvati moj invaliditet, da u sebi pronađe mir. Otac je u vjeri dobio puno odgovora, pa su oboje život posvetili mome, koliko je to bilo moguće, normalnom življenju. Cijelo djetinjstvo, obitelj je bila stup moje snage kroz teška vremena.

No, kako je vašu različitost prihvatila okolina?

Kao dijete pamtim mnogo neželjene pažnje i moje pokušaje da se skrijem u školskom vrtu kako bih izbjegao podsmijeh, uvrede i zadirkivanje. Međutim, roditelji su me naučili da svugdje zasijem sjeme nade što mi je dalo snage u najtežim trenucima.

No, sve je to zbog nečeg vrijedilo. Godinama sam čekao da se dogodi čudo, sada putujem svijetom i činim čuda ljudima. Bio sam jedan od prvih studenta s posebnim potrebama koji je pohađao “normalnu” školu i služio kao primjer drugim osobama s invaliditetom.

Na kakve ste reakcije nailazili u svojoj okolini?

Zapravo, na zbunjenost jer mnogima nije bilo jasno kako se netko poput mene može tako radosno smijati.

Odrastajući pokraj “zdravih” ljudi, jeste li ikad osjetili zavist?

Dok sam bio dijete, bilo je teško ne biti ljubomoran na sve one koji trče i igraju se na način na koji ja nisam mogao. Ali roditelji su me uvijek učili da se fokusiram na ono što imam umjesto na ono što nemam. Želio bih napisati knjigu o vršnjačkom nasilju koje je eskaliralo na zastrašujućoj razini destrukcije u svim kulturama.

Nekoliko ste si puta pokušali oduzeti život. Iz kojeg ste razloga, naposljetku, odlučili živjeti?

Kada mi je bilo deset godina pokušao sam samoubojstvo utapljanjem u kadi, skliznuvši ispod površine. Pa onda još jednom, na isti način, osjećajući kako voda istiskuje zrak u plućima. Kad sam treći put pokušao isto, ispred očiju mi je preletjela slika majke i oca koji plaču na mom grobu jer si ne mogu oprostiti što za mene nisu mogli učiniti više. Ostavio bih roditelje u boli koja nikad ne prestaje, a to nisu zaslužili. I zato sam odlučio ostati ovdje. Zahvalan sam što sam živ, iako nisam mislio da će moj život biti vrijedan življenja. Nikad ne znaš što sve Bog može s tvojim slomljenim dijelovima dok mu svoje slomljene dijelove ne predaš.

Kako ste susreli Boga?

Prvih godina, osjećao sam da mi duguje objašnjenje zašto sam rođen ovakav. Bilo je teško pjevati mu pjesme znajući da sutra moram u školu gdje će mi govoriti da sam ružan i da sam “alien”. Onda sam počeo vjerovati da mi je dao da ovako živim kako bi mi jednog dana vratio udove i tako pokazao svijetu da je On stvaran, da mu je stalo i da može činiti čuda. Sad znam da je sa mnom imao druge planove, da postanem govornik istine i nade. Bilo je to u 15. godini, otkada sam Bogu predao svoj život i od Njega prestao tražiti odgovor na pitanje zašto me učinio ovakvim.

Kako ste i kada počeli putovati svijetom i držati motivacijske govore?

Kada mi je bilo 19 godina. U gimnaziji sam prijateljevao s kapelanom, koji mi je pružio priliku da govorim sedam minuta ispred 300 studenata. Već nakon tri minute polovica djevojaka je plakalo, jedna je glasno jecala. Prišla je, zagrlila me i šapnula: “Nitko mi nikada nije rekao da sam lijepa, nitko mi nikada nije rekao da sam voljena”. To je iskustvo snažno promijenilo moj život, tada sam shvatio da sam rođen da budem govornik. I da će, ako jednog dana budem milijarder, pogled na neku djevojku kojoj sam promijenio život biti za mene važnijeg od svog novca na svijetu.

Otada sam gostovao u 43 države, u nekima i osamnaest puta. Održao sam 1500 motivacijskih govora, sudjelovao na pet nacionalnih kongresa i susreo sedam bivših predsjednika i premijera.

Što to govorite ljudima koji vas slušaju i tko je vaša publika?

Moja je publika svatko tko želi čuti nadahnjujuće riječi i priču o tome kako sam promijenio svoj život bez udova u život bez limita. Trudim se ljudima prenijeti poruku, bilo da im se obraćam u parlamentu, sirotištu, crkvi ili na konferenciji. Da je jedan čovjek odustao od suicida jer ga je taknula moja priča, vrijedilo je.

Kakve uspomene nosite iz susreta sa zatvorenicima, koje ste također obilazili?

Bilo je to kul iskustvo. Pamtim kako mi je momak koji služi doživotnu kaznu i pritom umire od AIDS-a rekao da kažem svima da je prava sloboda u Isusu jer je on, iza rešetaka, slobodniji nego mnogi izvan zatvorskih zidina.

S obzirom da ste osoba s posebnim potrebama, kako obavljate svakodnevne radnje?

Posljednjih godina imam profesionalnu pomoć, no kad sam bio mlađi naučio sam ujutro se spremiti sam, bez ičije pomoći.

Kako ste susreli prelijepu Kanae Miyahara, svoju današnju suprugu, s kojom ste se vjenčali početkom prošle godine?

Tu priču ispričao sam u svojoj novoj knjizi “Unstoppable”, ali susreli smo se na jednom seminaru kojem je prisustvovalo samo 16 ljudi. Naš zajednički prijatelj silno je želio povezati me s njezinom sestrom, ali ja nisam znao koja je koja. Međutim, Kanae i ja pogledali smo se u oči i to je bio početak.

Vaša misija s tim je susretom zasigurno dobila novi smisao.

Svakako, moja je misija upoznavati i voljeti Boga svakoga dana te upoznavati i voljeti moju suprugu sve više. Voljeti ljude i dati im do znanja da u životu postoji toliko više od onoga što je vidljivo oku.

Slušajući vaše riječi, teško se oteti dojmu da je vaša invalidnost na neki način i blagoslov. Slažete li se?

Mogu reći da mi Bog nije dao bol. Ono što je Vrag pokušao okrenuti na zlo, Bog je okrenuo na dobro.

Što će Hrvati, koje ćete uskoro posjetiti u Zagrebu i Rijeci, imati prilike čuti od vas?

Želio bih da Hrvati znaju da ih Bog voli i da ima plan za njihove živote. Da čak i onda kad ih silan teret dovede pred zid, da će ih voditi Njegova milost.