Kada neka zemlja postane značajna na međunarodnoj sceni, onda svi izbori, pa i oni lokalni, postanu tema kojom se bavi cijeli svijet. Kada je 2004. godine američki predsjednik George Bush krenuo u osvajanje drugog mandata u Bijeloj kući, a protivnik mu je bio sadašnji državni tajnik John Kerry, mediji iz cijeloga svijeta naručivali su ankete kojima je glavna tema bila koga bi pučanstvo te zemlje izabralo da može birati na američkim predsjedničkim izborima. Naravno, u ostalom svijetu Kerry je bio apsolutni favorit i gotovo cijeli planet bio je uvjeren da će i Amerikanci shvatiti da svijetu ne odgovara Bush i da je nužna promjena na kormilu tada jedine velesile. No poruka koju su tom ostalom svijetu poslali Amerikanci bila je: “Srećom, vi ne glasujete na našim izborima!” I oni su opet izabrali Busha.
Isto su tako lokalne izbore u Turskoj brojni svjetski komentatori vidjeli kao početak kraja vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, čovjeka odgovornog za “taksimski rat”, za zakonsko ograničavanje interneta, za ukidanje Twittera i YouTubea, za korupciju, za islamizaciju turskog društva, za zabranu alkohola, za raznorazna kršenja ljudskih i demokratskih prava... Lokalni izbori bili su shvaćeni kao svojevrsni referendum na kojem se odlučuje o tome hoće li Turskom vladati netko tko je uvaljen u korupciju i netko tko iz tjedna u tjedna nameće neke čudne zabrane. Stvorena je iluzija da će se na tom referendumu Turci odlučivati o tome treba li i dalje davati povjerenje Erdoganovoj vladi, ali i ona da će Erdogan biti totalno potučen i poražen. No to se nije dogodilo. Štoviše, Erdoganova Stranka pravde i napretka je premoćno pobijedila dobivši više od 47 posto glasova. Većina Turaka kao da je zapadnom svijetu poručila: “Srećom, vi ne glasujete ne našim izborima!” I tako je Turska opet povjerenje dala Erdoganu!
Kao što je 2004. svima trebalo biti jasno da George Bush nikako ne može izgubiti izbore, tako je i sada trebalo biti jasno da ih Erdogan sigurno dobiva te da je temelj za to činjenica da je Turska jedna od rijetkih zemalja koja ne samo što nije osjetila recesiju nego je išla u potpuno drugom pravcu, onom ekonomskog prosperiteta i rasta, ubrzane izgradnje svih vrsta infrastrukture, rasta investicija i značajnog povećanja kupovne moći stanovništva. Stopa nezaposlenosti u toj zemlji je oko 9 posto, no onih koji na dugi rok nemaju posla je samo 1,9 posto. Gospodarski rast je oko 5 posto, a BDP neprekidno raste... Jednostavnim jezikom rečeno – narod, odnosno većina naroda, živi bolje! I zapravo im nije ni u peti da mijenjaju vlast koja im je to omogućila.
Izračuni su jednostavni - nezaposlenost u segmentu populacije starije od 25 godina je 7,3 posto. Upravo u tom segmentu nalazi se velika većina birača koje manje zabrinjava činjenica da je netko onemogućio korištenje Twittera ili YouTubea. Ta generacija koja je ključna izborna baza živi dobro i to ne želi mijenjati, što se pokazalo na ovim lokalnim izborima. No kada se zahvati u segment populacije do 25 godina, podaci su drugačiji. Nezaposlenih ima gotovo 18 posto. Upravo to je generacija koja je prošloga ljeta prosvjedovala u Gezi parku u Istanbulu, generacija koja zabranjene društvene mreže smatra neophodnima za život i političku djelatnost... Oni žive lošije od turskog prosjeka, no još ih nema dovoljno da bi formirali kritičnu masu koja može iznjedriti neku sasvim novu političku opciju i u toj mjeri je osnažiti da postane opasan politički protivnik Recepu Tayyipu Erdoganu. Sadašnja oporba, koja je na ovim izborima dobila gotovo dvostruko manje glasova od Erdogana, vjerojatno je tim rezultatom dosegla svoj vrhunac.
Iako je na međunarodnoj razini, odnosno u pokušajima da bude lider u rješavanju nekih velikih međunarodnih problema, Erdogan jako razočarao, na unutarnjem planu je uspješan. Prosječnom turskom biraču očito je samo to bitno.
>> Oni koji bi mogli zaratiti s Rusijom u Libiji su bacali betonske bombe
Mi smo izabrali Mesića i to dva puta pa smo i to preživjeli.