Zar i vama nije logično da se baš Čačić toliko založio za subvencioniranje prijevoza?! Tko je pozvaniji od njega u ovoj državi baviti se pitanjima cestovnog prometovanja. Ali ne budimo sitničavi. Čačić je teško odrobijao zato što ima dvoje ljudi na duši i sada je, nakon okajanja grijeha, potpuno čist i spreman od cijele države tražiti da se pridržava najviših moralnih standarda. Premda se ne može reći da to ubojstvo dvoje ljudi na njemu, onako smršavjelom i pocrnjelom, nije ostavilo trajnog traga.
No, pustimo Čačića da napreduje na političkoj ljestvici posve logičnoj u ovoj državi u kojoj samo osuđene stranke i osuđeni pojedinci mogu pretendirati na osvajanje vlasti. Ovo će biti tekst o nečemu sasvim drugačijem. Ne znam znate li da se od 2008. svakog 23. kolovoza obilježava Europski dan sjećanja na sve žrtve hitlerizma i staljinizma. Lijepa povijesna ekvidistancija koja bi se posebno trebala dojmiti žrtava oba znamenita sustava personificirana u osobama koje su, ovisno o trenutku interpretacija, identificirane kao heroji, a ne zločinci i obratno. Hitleru i Staljinu, s aspekta istine i pravde, dogodilo se ono najgore što im se moglo dogoditi, a to je da im je presudilo vrijeme, što će reći da je, kao i obično, pamet suvremenika zakasnila. Koliko je god zastrašujuće ubijanje, još je strašnije očekivanje da se ljudi opredjeljuju između ideologija.
Taj imperativ je preduvjet klanja jer mudrost, dobrota, pravda, istina ne mogu imati ideologiju, one bi trebale biti ideologija. Međutim, u binarnom kodu ideoloških identifikacija, kako ih je duhovito opisao Maciej Czerwinski s Jagiellonskog sveučilišta u Krakovu, čini se sve kako bi se zaprašinala notorna istina da kroz cijelo 20. i početkom ovog stoljeća ne traje ideološka, nego bespoštedna civilizacijska borba. Neprincipijelnost europske i svjetske politike uokvirena je onime što se blagonaklono naziva političkom pragmom, iza koje se očekuje od naroda da se, odgovarajući na pitanje Hitler ili Staljin, svrstaju u ekipe koje će masovno zaigrati graničara, ovaj put puškama i bajunetama. To što će oba, tek naizgled antipoda stajati na istoj civilizacijskoj strani, civilizaciji smrti i zla, neće spriječiti mobilizacijsku metodologiju ako se ono bitno prešuti na vrijeme.
Uostalom, svijet istinu promatra segmentarno pa se tako 1939. objavljuje rat Njemačkoj zbog agresije na Poljsku, ali ne i SSSR-u, koji istovremeno komada ovu zemlju s druge strane shodno dogovoru sa svojim tadašnjim saveznikom. Očito, imali su tada druge planove za Njemačku i druge za SSSR. Sjećati se danas žrtava spomenuta dva sustava preusko je i opet služi prokuhavanju ideoloških strasti, pri čemu se veličina zločina suprotne strane i nužnost zločina naše strane uglavnom opravdava brojem ubijenih. Kao da kvantiteta ubijanja može biti markerom kancerogenosti ideje smrti. Da se stvar podigne na civilizacijsku razinu, sve bi bilo jednostavnije, dobro i loše ne bi moralo prolaziti kroz teško shvatljiva utilitarna nijansiranja i bilo bi posve jasno kako se sva ta ideološka prenemaganja u osnovi odvijaju na istoj anticivilizacijskoj strani.
Zbog toga se i danas od ljudi traži da se određuju u ideološkom binarnom kodu. Sjećate se da je ‘90-ih jedno od omiljenih pitanja bilo “Tito ili Tuđman”. Određujući se odgovorom, trebali smo uhvatiti odraz za ideološki skok u dalj i zauzeti stranu. O njenoj ispravnosti, jasno, ne bismo mogli niti smjeli suditi mi, nego okolina koja se voli zabavljati glupim pitanjima jer zna da za pametne odgovore nije sposobna. No, trend nije zaustavljen u ‘90-ima, nego traje i danas. Zato je posve diarejno čitati lažne svađe hrvatskih komentatora ili javnih djelatnika koji se “žestoko” pograbe jer zastupaju različite ideološke stavove. U tim se situacijama uvijek sjetim one Krležine da su mu isti i Dido i Đido.
Ljudi koji se oko nas danas keze s nazovi lijevih i desnih pozicija pripadaju ekskluzivnom i identičnom anticivilizacijskom krugu koji je bez sustezanja spreman na nasilje ako ne bude po njihovu. Njima plural nije prilika, nego prokletstvo, oni se ne svađaju s drugom stranom da bi je pokušali razumjeti i uvjeriti, nego da bi je porazili i eliminirali i onda mogli slušati sami sebe. Zbog toga su ovdje ne samo okrvavljene ruke, nego su okrvavljene i ideje pa ne mogu uspijevati u Hrvatskoj. Taj civilizacijski čobanac koji neprekidno kipi i vuče suze na oči istinska je druga strana svakoj dobronamjernosti i istini. I sve dok smisao svijeta budemo tražili kroz ideologiju, a ne istinu, obilježavat ćemo žrtve amblema i protucivilizacijskih nemani koje čuče u stanovima do nas i samo čekaju priliku da nas pozovu da umremo za njih. Jer jedino u takvom svijetu nije čudno da se Čačić vraća u politiku, a HDZ na vlast. Znam, reći da to nije dobro nije stvar istine, već ideologije.
>> Čačić Milanoviću: Rušit ću te ako ukineš sufinanciranje prijevoza