Tonćija kupam sama, za to nema problema. Ne hoda, ali vježbamo svaki dan, naučila sam i prematati mu glavu.
Nepokretan je i to se neće promijeniti, ali zna da ne smije ležati, imao je dekubitus na leđima, stražnjici i listovima, fotografirala sam to da ga podsjetim kad treba. U rane mu je bila ušla MRSA, i to je preživio.
Tumor na mozgu
Ne govori, odnosno izgovori onako, jednu riječ, recimo “jesti” ili što već treba. Baš je neki dan rekao: “Pršut”, pa smo se smijali, rekla sam mu: Odakle mi pršut?! I odvezem ga u kolicima da vidi neku utakmicu, voli sport, bio je nekad rukometni trener. Dok sam bila s njim u Zagrebu u bolnici, sina su nam čuvali moja majka i njegovi, pomažu nam, sami ne bismo mogli – govori 41-godišnja Dajana Čotić iz Metkovića. Ona i njezin muž Tonći, 100-postotni invalid, svjedoče zajedništvo u dobru i zlu već 11 godina. Od toga devet o njemu se brine 24 sata na dan, ali hrvatski zakon ne priznaje joj status njegovateljice. Tonći je operirao tumor na mozgu još u prvom razredu srednje. Zvali su ga medicinskim čudom kad je preživio. Bio je dobro do svoje 33. godine.
– 2007. godine komadić kosti otkrhnuo mu se na glavi. Primijetila sam da mu se pod ožiljkom od operacije na glavi pomiče komadić, poput zrna riže. Nije se puno obazirao, no u snu je počešao to mjesto, a iz ogrebotine je probio gnoj – kaže Dajana. Odveden je u splitsku bolnicu, gdje je s odjela na odjel premještan mjesecima bez dijagnoze i jasnih planova, a za to je vrijeme ostao bez glasa i oduzeta mu je desna strana tijela – nastavlja Dajana. Premješten je potom u Zagreb, operiran još devet puta i danas je 100-postotni invalid. Ipak, metkovski Centar za socijalnu skrb odbio je Dajanin zahtjev za status njegovateljice, a to je potvrdilo i Ministarstvo socijalne politike i mladih.
Da je Tonći invalidom postao kao branitelj, Dajana bi po drugom zakonu imala pravo na status i primanja kao njegovateljica, ali na njih se taj zakon ne odnosi. Njegovatelji civilnih invalida predviđeni su samo za djecu, pa tako u Zakonu o socijalnoj skrbi, članak 64. stavak 1. propisuje da “iznimno, kada su roditelji djeteta s teškoćama u razvoju umrli ili nijedan od roditelja ne živi s djetetom ili se o njemu ne brine, ili živi s djetetom, ali nije u mogućnosti pružiti mu potrebnu njegu zbog svog psihofizičkog stanja, status njegovatelja može se priznati jednom od članova obitelji s kojim živi u obiteljskoj zajednici”. – Supruga u ovom slučaju ne može dobiti status njegovateljice. Pravo na status roditelja njegovatelja i status njegovatelja predviđeno je za zaštitu djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, a namijenjen je ponajprije roditeljima – kažu u Ministarstvu socijalne politike i mladih. Roditelja njegovatelja je 3274, a njegovatelja članova obitelji 81, ističu, što potvrđuje da se radi o iznimnim slučajevima.
Asistenti izvan obitelji
Procjena je da bi s proširenjem prava na članove obitelji višestruko narastao broj njegovatelja odraslih unutar obitelji, a novca za to u proračunu nema – zasad. – Dakako, ništa nije zauvijek zacementirano. Činjenica je da do 2007. nitko nije mogao ostvariti status da dobiva naknadu s plaćenim socijalnim i mirovinskim davanjima, dakle plaću iz proračuna kako bi se brinuo o djetetu i članu obitelji, a danas je takvih 3355. Stvari se mijenjaju, u sustavu socijalne skrbi u pravilu idu k proširenju, a ne redukciji prava – poručuju iz Ministarstva.
Upućuju i na neka pomoćna rješenja za ovako teške slučajeve, socijalne usluge kao što su pomoć u kući, privremeni smještaj radi kraćih rehabilitacijskih programa i sl., te na odobrene programe udrugama koje pružaju asistenciju osobama s invaliditetom. I Dajana je tako preko udruge UOSI Prijatelji postala asistentica jednoj invalidnoj djevojci četiri sata na dan, za što dobije 2000 kuna, a Tonći je istovremeno od njih dobio drugog asistenta, jer to ne može biti član obitelji.
>>Pomaganje bolesnim članovima obitelji dobro je za zdravlje
>>Pravi dar bio bi da Miljenko ustane, ali sad prije svega trebaju pomoć
...pa ovo je ludilo.... sramota za Hrvatsku...