Kako se to smrt Mire Furlan pretvorila u prvorazredni dnevnopolitički spektakl, pitate se? Kako to da se u godini pandemije, dok oplakujemo tisuće umrlih od nevidljivog neprijatelja, smrt od banalnog uboda komarca pretvorila u još jedan obračun s hrvatskom državom?
Danas očito ponovno ne treba mnogo povoda za to, a motiva nije nikad nedostajalo, no čovjek bi pomislio da će barem u trenutku tuge u prvom planu biti raskošni i rijetko ponovljivi glumački talent, a ne svođenje jednog cijelog života na trenutak grubog razlaza s domovinom koja nju u tom trenutku takvu nije htjela – ili koju ona takvu tada nije htjela.
Opisuju je doslovce kao žrtvu pogroma, u mašti strasnih naratora uprizoruju se hrvatske "kristalne noći", kazališna i filmska diva postaje simbol progona, žrtva nedemokratskog i proustaškog Tuđmanova režima. U tom scenariju nova hrvatska država uzela je Miri Furlan sve. Dobiva otkaz, otimaju joj stan, otjerana je ili prisiljena na izgnanstvo, uništen joj je život. To su, naravno, sve poluistine koje se skrivajući kontekst lako uklapaju u već raširene povijesne krivotvorine. Poput one gotovo mitske o protjerivanju Srba.
Nema nikakve dvojbe, kao što je krivotvorina umiveni nekrolog objavljen na stranicama HNK, u kojem se uopće ne spominje kako je njihova prvakinja prije tri desetljeća dobila i otkaz u toj kući, tako je krivotvorina i narativ po kojem je ovo društvo i ova država njoj "oduzela sve".
No, pitanje je svakako umjesno: Je li Hrvatska i koliko kriva za sudbinu Mire Furlan? Jesmo li sukrivci svi mi koji prije tri desetljeća nismo prstom pomaknuli kako bismo to promijenili? Koji nismo ni otvorili usta da bismo zaustili nešto u njenu obranu? To se prije svega trebaju zapitati njeni prijatelji koji danas na račun svih javno ispiru i vlastitu savjest. U svojem pismu iz 1991. Mira Furlan jasno pokazuje – najviše ju je zapeklo upravo to što joj nitko od prijatelja u tom trenutku nije pružio podršku.
Nema baš nikakve dvojbe da je Mira Furlan žrtva. Žrtva države, društva i vlastitih odluka. Ali prije svega samo jedna od najprepoznatljivijih između stotina tisuća žrtava rata koji se u trenutku njezina prekooceanskog egzila već krvavo rasplamsavao. Domovina u kojoj je mislila da živi upravo se raspadala, hrvatskoj domovini koja se upravo ponovno budila nije bila spremna dati šansu ništa više no što je ona dala njoj.
Je li Mira Furlan sama kriva? Dakako da jest, jer je mislila do može ostati most između dva grada u trenutku kad je između njih već buknuo rat. Živjela je u iluziji da u trenutku dok su svi mostovi planski rušeni, ona može i dalje preko Austrije i Mađarske nastaviti spajati dva kulturna kruga. Je li to zločin? Pred muzama i pred Bogom možda i nije, ali u očima mnogih ljudi koji su u tom ratu već gubili "sve" – nedvojbeno jest.
Zatekla se – ili je zatečena – u Beogradu, u vrijeme kad su iz njega cvijećem ispraćani tenkovi prema Vukovaru i Zagrebu. Za većinu njezinih kolega bilo je nezamislivo, kao da se ništa ne događa, nastaviti glumiti u glavnom gradu države koja napada njihovu domovinu. Ona, koja je sebe prije svega gledala kao glumicu kojoj je to misija i poziv, odbijala je prihvatiti da se tu mora bilo čemu prilagođavati. U vlastitim očima ona svakako nije glumila za srpsku soldatesku, već za one ostatke civiliziranog beogradskog građanskog društva koje je također i dalje imalo potrebu za mostovima. Ali posve objektivno, u tom trenutku to njenim očima nije mogao vidjeti gotovo nitko osim nje same.
Njeno pismo koje se danas s knedlom u grlu javno čita naglas napisala je 1. studenoga 1991, samo dva tjedna prije no što je srpska vojska zapaljivim granatama pogodila osječki HNK. Istina je, osječki glumci imali su isti instinkt kao ona, glumiti se pošto-poto mora, nastavili su održavati predstave u kazalištu pod izgorjelim krovištem bez obzira na prijetnje, dok je osječka publika i za vrijeme napada sjedila pred pozornicom. Ali njima svakako nije ni u primisli bilo da bi predstave održavali na strani s koje dolaze napadači.
Je li takvom "krivicom" zaslužila brzopoteznu kaznu u obliku otkaza u HNK? Nema mnogo sumnje u utemeljenost otkaza, no teško da je bio nužan. Nikad nećemo doznati što bi bilo da je Furlan dobila još jednu šansu. No, za stotine njezinih kolega nije bilo dvojbe da u tom trenu moraju i javno pokazati da su na strani svoje domovine kao žrtve te da ne smiju ničim ostaviti ni najmanji prostor za dojam da nekim svojim činom relativiziraju nepravednu i krvavu agresiju.
To sasvim sigurno nije bila namjera ni Mire Furlan, koliko god joj se posve očito nije sviđao smjer mlade hrvatske države. Sve optužbe u tom smislu duboko su nepravedne. No, činjenice ostaju, pismo je pisala u razdoblju opsade Dubrovnika i Vukovara, nekoliko dana prije pokolja na Ovčari i u Škabrnji, nije imala priliku kolektivno tugovati kad su gradovi padali niti se kolektivno radovati kad su oslobađani. Nije sudjelovala u Band Aidu za Hrvatsku. Nije ovo, nije ono. I nije jedina. I nije ni morala. To je bio njezin izbor.
Nije dočekala ni zvončiće na njezin, zagrebački HNK i ADU. Za razliku od Luke Skračića, studenta filmske režije, koji je pod zvončićima ostavio život. Ili 17 baletana projekta Donauballett koji su u tom napadu ranjeni.
Nije htjela izravno ili neizravno biti upregnuta u kola rata. A upravo to joj se na kraju bez i najmanje njene želje dogodilo. Hajka u medijima uvelike se dogodila kad je ona već bila u Americi.
Ne, ne vjerujem da joj je tamo bilo bolje. Zahvaljujući raskošnom talentu, uspjela je nahraniti obitelj postavši zvijezda u trivijalnom žanru. Nažalost, i najbolji naši glumci tamo mogu glumiti samo Ruse ili izvanzemaljce. Svoje najbolje uloge ostvarila je u Hrvatskoj.
No, u zloglasnom, nedvojbeno žutom tekstu u Globusu, daleko žućem od danas požutjelog papira na kojem je tiskan, zapravo nema nikakvog huškanja, osim vulgarnog naslova: Težak život lake žene. Danas bi to nazvali clickbaitom. Ali svakako nije gore od naslova kakvi su se svojedobno objavljivali u Feralu. Ili danas u Novostima. Kao često u Globusovim tekstovima, nisi mogao staviti ruku u vatru za sve "fakte", pogotovo ne za jeftinu psihoanalizu, ali u ovom tekstu nema nikakve mržnje.
Bizarno je tek da je feljton fantomskog "investigativnog tima" napisan stilom kao da se radi o sudbini neke davno pokojne zagrebačke glumice iz 19. stoljeća ili između dva rata, kao članak koji pišeš bez straha da ćeš nekog živog svojom feljtonističkom slobodom i kopanjem po utrobi možda povrijediti.
"U kaosu rata nitko nije imao smisla za nijanse osobnih dilema ili, možda, čak za puko nesnalaženje. Toliko puta razočarana i toliko puta obeshrabrena, imala je puno pravo da ne želi promijeniti stanje stvari. To je jedina njezina krivica," tako glasi jedna od zaključnih rečenica tog teksta, ona koja je uglavnom izdržala test vremena.
Da, Furlan jest kao nekakva umjetna “vještica iz New Yorka” poslužila kao uvod i za famozne “vještice iz Rija”. No, Denis Kuljiš kao režimski progonitelj, bič nacionalizma? Ta hajte, molim vas! To je tek nepravedna optužba i povijesna krivotvorina. Nema ničega supstancijalnog što je objavljivao Feral, a da nije bilo objavljivano u Globusu. Kuljiš je cijelo desetljeće bio daleko veća meta nego stotinu njih zajedno. On nikad nije bježao od protuzračne obrane, njegov radarski presjek bio je razmjera cepelina koji na noćnom nebu prošaranom reflektorima nemilice baca bombe – i pogađa – lijevo i desno od sebe. A i ispod sebe, ako zatreba.