Bila je topla ljetna večer, prije petnaest godina. Trajalo je poprilično dugo dok ga je bratić uspio nagovoriti da odu u Vukovar. "Što ću tamo?", opirao se. Na kraju je popustio. Šećući se kod hotela "Dunav", u jednom je trenu zastao, pogledao oko sebe i rekao: "Ja ću ovdje živjeti." Bratić ga je u čudu pogledao. Pa kome bi "normalnom" palo na pamet da odluči doći u grad duhova, iz kojeg mladost bježi?
Ipak, pet godina kasnije Vanja Vidaković iz Vinkovaca postao je Vukovarac.
– Je li to bila sudbina, ne znam. Prije rata bio sam samo tri-četiri puta u Vukovaru. Uvijek je između Vinkovaca i Vukovara postojao antagonizam. Uglavnom, od one večeri kad me bratić nagovorio da odemo u Vukovar, ja sam gotovo svaku večer tu dolazio. I oženio sam se Vukovarkom – smirenim je i tihim glasom rekao 41-godišnji Vanja Vidaković.
"Dobra večer iz Vukovara"
Čaroliju Vukovara koja ga je opčarala one ljetne večeri odlučio je Vanja podijeliti sa svijetom pa posljednje četiri godine fotoaparatom bilježi ljepotu grada, a snimke objavljuje na Facebooku. Svaku objavu započinje pozdravom "Dobra večer iz Vukovara".
– Hrvati u Vukovaru pozdravljaju "bog", Srbi "ćao". Trebalo mi je neko vrijeme da izaberem kako ću pozdravljati, a da nikoga ne uvrijedim. Odlučio sam se za "dobra večer". Stranica traje već treću godinu, tjedno je posjeti oko 45.000 ljudi, za Sve svete imala je 70.000 pregleda. Fotograf sam amater, snimati sam počeo 2012. godine, za vožnje čamcem Dunavom kad sam se prvi put susreo s rijekom izvan Vukovara. Imao sam neki loš aparat, no svejedno sam dvadesetak fotki "dignuo" na Google Maps. Ali kad sam vidio fotografije drugih ljudi, svoje sam smjesta obrisao. I otišao kupiti novi aparat – kaže Vanja.
Ispočetka stidljivo, kao kakav čudak koji lovi zalaske sunca, šuljao se Vanja ulicama grada. Danas je sasvim normalno vidjeti ga navečer ili rano izjutra s fotoaparatom i stativom u rukama.
– Skidao sam literaturu s interneta, učio o fotografiji. Najprije sam napravio razglednice Vukovara jer sam vidio da ih u pošti ne prodaju. Objavio sam ih na internetu, puno ih je ljudi podijelilo i lajkalo. Tada sam shvatio da na internetu, kad potražite fotografije Vukovara, izlaze samo one iz vremena rata. Ništa afirmativno. Počeo sam šetati gradom, uočavati, snimati. Želio sam naglasiti svjetlo u Vukovaru. Jer, Vukovar je grad s dušom, karizmom, grad u kojem svaka ulica, klupa, sokak... imaju svoju tešku priču. Ovdje je prekinut nečiji san, presječena nečija ljubav, ovdje je ostao nepodijeljeni poljubac, prekinut je nečiji zagrljaj. U ratu se nikada ništa dobro ne događa. Vukovar je bio srušen do temelja. On nije obnovljen, već iznova sagrađen. To graniči s čudom. Usudim se reći da je možda i ljepši nego prije. Ali, grad nisu samo zgrade, ceste i infrastruktura. Grad su ljudi – zaneseno govori Vanja Vidaković dok svojim pogledom sanjara i vječnog romantika klizi ulicama grada.
Na tim će ulicama on uvijek vidjeti ljude, pa i onda kad svi oko njega govore da je Vukovar grad bez ljudi.
– Dok god nas ima, Vukovar nije pustinja – kaže taj muškarac koji je prije petnaestak godina svaki dan putovao iz Vinkovaca u Vukovar, a danas svaki dan iz Vukovara putuje u Vinkovce, gdje radi kao savjetnik u autosalonu.
Šećući ulicama grada koji naziva svojim, Vanja Vidaković upijao je priče o prošlosti Vukovara. Netko se sjetio da je u središtu postojao "majmunski otok" na kojem su stajali dečki i "kibicirali" djevojke u večernjoj šetnji. Puno njih je, komentirajući Vanjine fotografije na internetu, govorilo o legendarnom vukovarskom korzu, o ljubavima i prijateljstvima koja su se ondje rađala... Bilo je to nekoć mjesto susreta. Zato je ovog proljeća Vanja došao na ideju da oživi vukovarski korzo pa je sugrađane preko Facebooka pozvao da subotom poslijepodne iziđu u šetnju: "Ne jamčim vam nikakav spektakl, nikakvu ekstremnu zabavu, ali ako ova ideja zaživi, jamčim vam susret s ponekim poznatim dragim licem (vjerojatno i nekim manje dragim, ali to ide jedno s drugim ), možda poneki osmijeh koji ćete dati ili primiti, možda pokoje upoznavanje nekih novih lica... Zato Vas pozivam sve i molim za pomoć, izađite sa svojim obiteljima u šetnju, dajte da zajedno pokušamo oživjeti ovaj grad, odvojite sat-dva vašeg vremena, jer nije istina da nas nema, nije istina da živimo u gradu duhova, živimo teško, borimo se sa svakodnevnim problemima, ali dok se borimo, dobro je... Tu smo... Živi smo... I nadamo se da ćemo dočekati neka bolja vremena... Ako ova ideja zaživi, ako uspijemo, napravili smo nešto za ovaj grad, netko će sjesti na kavu, netko na klupu, netko će kupiti kokice, što god, bolje je nego sjediti za računalom i ne činiti ništa... Ako ne uspije, a Bože moj... I dalje ću voljeti Vukovar... I dalje ću šetati, fotografirati grad... I svijet zbog toga neće propasti."
Prve subote nakon Vanjina poziva na korzu se u dogovoreno vrijeme okupilo petstotinjak ljudi. Napravljena je i stranica "Čekam te na vukovarskom korzu". Inicijativu je podržao i grad, lokalni su proizvođači dobili štandove, no ne i jamstvo da će išta prodati. Svejedno, odazvali su se. Od travnja do rujna Vukovarci su se devet puta našli u šetnji korzom. Vanja Vidaković vjeruje da će inicijativa živjeti i dogodine.
Kćer uči da tuđe poštuje
– Svatko od nas je nadaren za nešto i kad bi svatko od nas dao djelić sebe, vrlo brzo bi se život u gradu poboljšao. Treba podržavati i cijeniti ljude koji ovom gradu vraćaju život. A takvih ljudi ima. Evo samo jedan primjer: Maja Černok i Dino Živković koji su na godinama zapuštenoj adici ljetos otvorili "Vukovarsku kuću" – priča Vanja Vidaković.
A da bi Vukovar bio onakvim kakvim ga Vanja vidi, vukovarska bi djeca, i hrvatska i srpska, trebala krenuti zajedno u školske klupe. Tragikomičnom naziva Vanja činjenicu da se ovdje djeca dijele još od vrtićke dobi.
– Moja je kći Lucija ove jeseni krenula u prvi razred. Ide u mješovitu školu, gdje je nastava i na hrvatskom i na srpskom jeziku. Supruga Nela i ja učimo je da zna da je Hrvatica, da tuđe poštuje, a svoje uživa. Ali učimo je i empatiji – priča Vanja Vidaković, zastavši pokraj Radničkog doma i starih platana nedaleko od mosta u centru grada. Požutjelo lišće bilo je opalo, a ulična rasvjeta obasjala krošnje i pročelje zgrade.
– I tko ovo ne bi volio, tko se tu ne bi zaljubio? – upijajući sliku romantične jesenje večeri izgovorio je Vanja pa na stativ postavio fotoaparat, da ovjekovječi trenutak koji će s tisućama ljudi podijeliti na Facebooku.
>>Kolone građana slijevaju se ulicama Vukovara
>>Kolinda Grabar-Kitarović: Vukovar je simbol hrvatskog zajedništva
Lijepo - treba Vukovar vise takvih ljudi. A ne bezkrajnih balkanskih mrznji ko sto ih neki propagiraju, i koje ce opustosit Vukovar i od Hrvata i od Srba