Lilibeth su ugledali slučajni prolaznici, ležala je uz cestu. Odnijeli su je u ambulantu. Maca je bila u groznom stanju, gotovo smrznuta, dehidrirana, s teškom upalom, jedva je disala jer joj je sve bilo začepljeno. Pregledana je, spojena na infuziju, ali nije se micala.
– Kao da je ostala na toj hladnoj cesti na kojoj su joj sva osjetila otupjela, na kojoj je odustala i nestala negdje daleko u svom svijetu. Nije računala na pomoć, a nije joj se ni nadala. Doveli smo je u naš stacionar, na toplo i mekano. U stacionar koji su pohodile stotine takvih odustalih duša. Tu smo se borile za svaki njihov dah i molile ih da ne odustanu. Tako sada i s njom. Lilibeth još nije odlučila ima li snage za dalje. Mi smo odlučile boriti se, iako ona još nije – napisale su prije mjesec dana volonterke osječke Udruge Devet života. Lilibeth je svakim danom sve bolje i nadaju se da će uskoro u potragu za domom koji zovu Zauvijek.
A Lilibeth je samo jedna od ostavljenih, bolesnih i ozlijeđenih osječkih maca za čije se živote bore Mirta, Suzana, Una, Sanela i Adriana. Samo ih je pet aktivnih volonterki, pomažu im i neki sugrađani prijevozom ili fotografiranjem. Vesele se kad mace uspiju vratiti iz mrtvih, tuguju za svakim izgubljenim životom. Iza njih je deset godina operacija, oporavaka, krpanja, brisanja ispod nepokretnih mačaka, hranjenja na špricu, davanja terapija, othranjivanja odbačenih mačića, nespavanja. Nije lako, a svaki dan je pun neizvjesnosti jer, kažu, rade na dug.
Financiraju se isključivo donacijama građana, a samo veterinarski troškovi mjesečno su i viši od 10.000 kuna. Dvije volonterke prekvalificirale su se i stekle zvanje veterinarski tehničar. Platile su to iz vlastita džepa, a Udruzi su tako smanjile troškove odlazaka veterinaru jer sad mogu same, prema uputi veterinara, davati terapiju, cijepiti, tretirati rane i pružiti macama prvu najnužniju pomoć. Gradski prostor u kojem su od 2016., za koji plaćaju 500 kuna najma i režije, uredile su i pretvorile u stacionar. Opremile su u njemu Kitten room, Nursery i prostorije za starije i mirnije mačke.
– Svaku kunu koja nije utrošena u hranu ili za veterinarske troškove uložile smo u opremu i smještaj za mačke na kojima bi zavidjela i registrirana skloništa. Stacionar smo opremili kavezima za oporavak, tu je kada za kupanje mačaka, posebna oprema za rukovanje s nesocijaliziranim, divljim mačkama, jedinica intenzivne njege, komora s kisikom, mikroskop, lampe za dezinfekciju prostora, veterinarski stol – ističu. Za mačke se brinu umjesto grada Osijeka, jer to je prema Zakonu o zaštiti životinja upravo obveza Grada. Umjesto toga, Grad im tri godine obećava pomoć i sklonište za mačke. I dok čekaju da ispuni obećanje, one su svoje živote prilagodile i podredile mačkama. Jedna od njih svoj dvorišni prostor prilagodila je mačkama koje ne podnose biti zatvorene.
– Vodi nas ljubav prema mačkama i želja da njihov svijet promijenimo na bolje. To je ono što nas pokreće, iako nije uvijek lako. Nije lako biti bez slobodnog vremena, trčati na dojave, provoditi vrijeme u ambulanti i pokušati im pomoći. Nije lako nositi se s njihovim bolestima, s umiranjem, s malodušnošću grada. A opet, nama je tako prirodna ta želja za pomaganjem, ta želja da ih postavimo na njihove četiri šape, da im pomognemo da ozdrave, da pronađu dom. Srce nam je bilo slomljeno milijun puta, no svaki dan iznova pronalazimo snagu za nove koje dolaze na našu skrb – kažu volonterke.
Trenutačno se brinu za više od 100 mačaka, među njima puno je i teže ozlijeđenih, bez noge, bez jednog ili oba oka, s tumorima. Stacionar Udruge jedino je mjesto u Osijeku koje im pruža drugu priliku za život. Pomoći im možete novčanim donacijama (kunski račun IBAN HR3923400091110475218), pozivom na donacijski telefon 060989898, a što sve rade možete pronaći i na Facebook stranici. Možete ih pratiti i na Instagramu i Twitteru. A pitate li ih što najviše žele, reći će samo jedno:
– Osijek treba sklonište za mačke! I nadamo se da nećemo čekati još tri gdine.
Kad se više vole životinje nego ljudi...