Nije lako ovih dana biti čovjek s Bliskog istoka

Moram priznati da mi nikada nije bilo teže izvršavati novinarski zadatak nego ovih dana, izvještavajući o migrantima koji su preplavili Hrvatsku. Prošao sam gotovo sva ratišta na Bliskom istoku i na bivšem jugoslavenskom području, ali nikada se nisam osjećao nesigurnije. Iako sam mislio da ću izvještavajući o migrantima kao čovjek koji je porijeklom iz Libanona, poznaje njihov jezik, mentalitet i običaje, biti u velikoj prednosti, pokazalo se upravo suprotno. Zbog svog izgleda i porijekla imao sam problema s migrantima, ali i s policijom.

Vrati se odakle si došao

S obzirom na situaciju, imao sam razumijevanja i za migrante, koji su već danima na putu i samo žele što prije stići do svog cilja, i za policiju, koja samo radi svoj posao te pokušava smiriti i kontrolirati situaciju. Najviše me, pak, pogodila reakcija pojedinaca s kojima sam svakodnevno u kontaktu te dobro znaju tko sam i što sam. Zadnjih se desetak dana u svom gradu Zagrebu osjećam kao stranac, kakvim se nisam osjećao ni kada sam prije 35 godina došao iz Bejruta. Naime, odgovorni ljudi na dužnosti koji bi trebali biti primjer, danas su zapravo oni koji stvaraju toliko negativnu atmosferu. Što možete prigovoriti prosječnom čovjeku nakon što čujete povjerenika za migrante predsjednice Republike, dr. Andriju Hebranga, kako pred TV kamerama izjavljuje: “Sada ste čuli na arapskom poruku koju su razumjeli migranti, ali ne i župan. Time je narušena sigurnost RH.” Što to znači? Da svaki put kada šetajući ulicom razgovaram telefonski sa svojim roditeljima ugrožavam sigurnost Hrvatske jer govorim arapski? Isti dan u kafiću u koji zalazim svaki dan i u kojem svatko zna svakoga jedan policajac, koji nije bio na dužnosti, dobro znajući tko sam, šokirao me rekavši mi: “Marš iz Hrvatske i vrati se odakle si došao!”.

Ovih dana nije lako biti čovjek s Bliskog istoka, druge boje kože, te slušati razne komentare na svoj račun. Gdje god se pojavim, doživim neugodnosti, kako u zemljama u regiji, tako i u zemljama EU. U Austriji, u gradu Nickelsdorfu, policajci su me htjeli ukrcati u vlak za München dok sam izvještavao o migrantima koji su ušli iz Mađarske. Nakon provjere identiteta, savjetovali su mi da nosim akreditaciju oko vrata kako me ne bi svaki policajac kojeg susretnem legitimirao ili kako me ne bi u tom metežu i bez provjere ugurali u vlak.

Akreditacija za Zagreb

S druge strane, na prijelazu Harmica napali su me migranti kada sam pokušao prijeći na slovensku stranu misleći da sam jedan od njih i da se pokušavam preko reda domoći “obećane zemlje”. Nakon što sam im jedva uspio objasniti da sam novinar i izvukao se iz te gomile, na slovenskoj sam granici, koju su svi novinari prolazili bez provjere, opet morao mahati akreditacijom i osobnom. Isto je bilo i na Bregani, gdje su me na 500 metara legitimirale tri patrole. Ništa drukčije nisam prošao ni u Zagrebu. Dok sam čekao na tramvajskoj stanici, prišao mi je policajac i na engleskom jeziku zatražio dokumente. Iako sam govorio na hrvatskom, on je i dalje inzistirao na mojim dokumentima. Tužno je što sam u svom gradu Zagrebu prisiljen hodati s akreditacijom oko vrata kako ne bih imao neugodnosti zbog svog porijekla.

>> U Bruxellesu izglasane izbjegličke kvote. Ostojić prvi napustio sastanak ministara

>> Vučić: Razumijem probleme Hrvatske, do sutra u ponoć Srbija neće primijeniti mjere