Monografija Zorana Filipovića s jednostavnim naslovom “1991.” predstavljena je u petak u Vukovaru. O njoj su govorili akademik i Vukovarac Pavao Pavličić i književnica Julijana Matanović.
Filipović je u ovom likovno raskošnom i skupocjenom izdanju reprintirao svoju hvaljenu dnevničku ratnu knjigu “Dnevnik smrti”, te objavio veliki broj svojih mahom dobro poznatih fotografija koje su ostale u memoriji svih onih koji su osobno doživjeli i proživjeli nedavni rat na tlu Hrvatske. Ali, svom je poznatom tekstu na koji su neki vjerojatno i zaboravili dodao i atraktivni prolog koji to doista i jest i to po svojem više nego dramatičnom i polemičnom tonu. Pa se tako svjedok Filipović koji je svojom kamerom uoči pada Vukovara bio u gradu (i snimio nekoliko fotografija i ratnog vukovarskog zapovjednika Blage Zadre ispred vukovarske bolnice) prisjetio i Dedakovića Jastreba i njegove upravo nevjerojatne sudbine koja ga je zadesila nakon vukovarske kalvarije.
Prisjetio se Filipović i Badnjaka te 1991., kada je jedan od zapovjednika obrane Vukovara Dedaković pušten iz remetinečkog zatvora (!?) pred kojim su ga dočekali samo njegova bivša supruga, kći, nekolicina HSP-ovaca, Jasna Babić i Filipović. “Drugi se nisu usudili doći”, piše Filipović u svojem prologu koji je pun sličnih potresnih slika iz Domovinskog rata koji je, po nekima, završena priča. A nije. Jer rat zapravo ne završava nikada, ali to je jedna filozofska i duboko ljudska tema koju ne mogu razumjeti oni koji nemaju smisla za filozofiju niti za ljudskost. A tim ljudima kojima rat nije završen jer su u njemu, na žalost, izgubili oca ili majku, sina ili kćer, prijatelja ili prijateljicu, učitelja ili bravara, uspomene ili identitet, ponos ili nevinost, Filipović je posvetio svoju impresivnu knjigu.
U njoj je poslagano na desetine lica i nisu svi ratni junaci. Neki nemaju imena niti će ga ikada više dobiti, neki su kada su fotografirani već bili mrtvi, a nekima je možda Filipovićev foto-aparat bio posljednja slika u životu. S patetikom ili bez nje. Filipović koji je u ovom prošlom ratu uzeo (iz nužde) nadimak Zoro u malom letku uz podeblju knjigu zamolio je čitatelje da mu jave ako su na fotografijama prepoznali neka poznata lica kako bi njihova imena mogao uvrstiti u eventualno drugo, dopunjeno izdanje monografije.
Naravno, ako ga bude. A to ovisi o interesu za prvo izdanje knjige koja je već predstavljena u Zagrebu i Vukovaru, a slijede i predstavljanja po gradovima i naseljima koje je Filipovićev ratni reporterski foto-aparat ovjekovječio surovo i nemilosrdno, dokumentaristički autentično i u nekim slučajevima krajnje brutalno. Nije lako pogledati neke Filipovićeve fotografije. Lakše je okrenuti glavu kao uvijek u životu kada se čovjek nađe pred nekim neshvatljivim nasiljem i agresivnošću. Tako neki okreću glavu i od ove knjige. A to su isti oni koji u rujnu, listopadu i studenom 1991. nisu čuli vukovarski hropac. Hropac koji još traje.