Nije li sada već doista – dosta?

Kad je prije gotovo petnaest godina jedan od bivših premijera u nastupnom govoru, među ciljeve nove vlade, uvrstio i "napore na stvaranju uređene i smirene Hrvatske", što je podrazumijevalo vladavinu prava i nacionalno pomirenje, i kad je nakon njegova obraćanja otvorena saborska rasprava, jedan od zastupnika je zamjerio težnju upravo tom cilju, jer da je, kako se izrazio, i hitlerovska Njemačka bila uređena i smirena država! 

Treba li dodati da je gospodin zastupnik nekoliko mjeseci godina kasnije, zbog korupcije, završio u zatvoru. I treba li se uopće čuditi zašto mu je - a nije ni bio niti ostao jedini - smetala ideja o uređenoj i smirenoj Hrvatskoj?  

Jer, neuređena i uznemirena Hrvatska, a njoj svjedočimo već gotovo dva desetljeća, jedino je pogodno tlo za uzgajanje nesposobnosti, neznanja, nestručnosti, jedino je mjesto za napredovanje samozvanaca, lopova, samodopadnih propovjednika, dužnosnika uvjerenih da položaj uvećava pamet, političara po profesiji bez druge profesije, mjesto neiskorijenjenog izvrdavanja pravne države, mjesto sljednika nekakve globalne važnosti na mentalnoj ostavštini samoupravljanja i nesvrstanosti…pa tako jedna "daščara" i jedna "kandidatura" postaju metaforama stvarnog stanja stvari, dva lica iste medalje neizmjenjenog stanja svijesti. Ništa osobno, naravno, više kao metafora - sjedili bi na krovu svijeta, a pod vlastitim krovom dom pretvorili u daščaru. Toliko o spoznajama vlastitih realnosti i sposobnosti. 

Neuređena i uznemirena Hrvatska ne treba pamet, stručnost, razboritost, dijalog i toleranciju, građansku pristojnost, sustavan i predan profesionalni rad u svim područjima, utvrđene trajne društvene ciljeve, dogovor i slogu. Naprotiv, neuređena i uznemirena Hrvatska proizvodi nesigurnost i neizvjesnost. Proizvodi zagađeni javni prostor i stalnu klimu zavade i podjela. Širi destrukciju umjesto stvaranja, time i društvenu apatiju, povlačenje i otuđenja. Ima ministre koji se u javnosti obraćaju psovkama. Ima medije bez osnovne informativne uloge, utaborene u stranačkim i drugim interesnim rovovima, plaćeničke ili sektaške, bez nepristrasnosti, čak sve više i bez gramatike. Živi stanje u kojem se politički diskurs miješa s otvorenom pornografijom. Ima nepresušnu besmislenu i samouništavajuću proizvodnju afera i skandala, živi opću banalizaciju i trivijalizaciju osnovnih društvenih normi i vrijednosti. 

Svjedoči širenje anatagonizma, svih vrsta društvenih podjela, ostrašćenosti i izostanka ikakvog ozbiljnog, upućenog i smirenog dijaloga. Svjedoci nepodnošljivoj lakoći vladanja uvijek nesposobnijih dužnosnika. Trpi domoljublje kao pokriće za lopovluk i neukost ili, s druge stane, trpi one koji samu domovinu doživljavaju tek kao platformu za stjecanje vlasti uz povremeno licemjerno busanje u hrvatska prsa radi kakvih par tisuća naivnih glasova. Prolazi kroz etape u kojima se europsko opredjeljenje kupovalo novcem i etape u kojima novostečeni europski kapital ostaje slabo ili nikako upotrijebljen, u političkom, gospodarskom i vrijednosnom pogledu. 

Sluša jezik kafića kao jezik nečeg što bi imala biti ozbiljna politka, izgubivši putem gotovo svaki dodir s civiliziranim građanskim društvom. Šuti nad činjenicom da je inteligencija otišla u ilegalu. Živi već desetljećima u shemi besplodnih formalno demokratskih četverogodišnjih višestranačkih smjena jednopartijskih sustava sa svim pratećim političkim i kadrovskim fenomenima, naime smjenama naših-vaših. Nema jasnu odvojenost javne administracije od političke sfere. Trpi političare koji razdvajaju, umjesto da okupljaju. Ima javnost potpuno otuđenu od sfere političkog odlučivanja, pritisnutu strašnom društvenom depresijom koja ima i svoju izravnu cijenu općeg socijalnog stanja, ali i posrednu gospodarsku cijenu, jer poslovna klima nigdje ne cvate na očaju i institucionalnoj nesigurnosti. Trpi nerad institucija i zbog toga trpi iživljavanje ulica. Živi model državnog kapitalizma umjesto negdašnjeg državnog socijalizma, umjesto privatnog poduzetništva i državne socijalne skrbi, sa svim pratećim socijalnim i duhovnim posljedicama, od prokazivanja "bogataša" do života na "državnim jaslama". Zivi nepromijenjenu gospodarsku i managersku svijest iz bivšeg sustava. Broji rastuće tisuće razočaranih novih naraštaja. Svjedoci urušenom kulturnom i obrazovnom krajoliku. Trpi neobrazovani, čak nerijetko i huliganski javni riječnik, čak izravno veličanje neznanja. Zavađena je oko povijesti, u potpuno besplodnom i besprimjerenom sukobu oko dviju povijesno poraženih totalitarnih ideologija, što je primjer bez presedana u suvremenoj Europi. Živi de facto izolirana od Europe i svijeta kroz srozavanje standarda političkih klasa i medijske manipulacije – dužnosnici se boje odlazaka na sastanke u Bruxelles jer ne znaju jezike ili ne znaju govoriti bez napisanih referata, mediji vjeruju u bolju zaradu od poticanja domaćih zavada nego li od uvođenja svjetskih standarda i europskih vrijednosti. Trpi promicanje najnižih strasti i - isprike za izraz – curki, starleta, mamićevštine, cicvarićevštine…u igri bacanja pijeska u oči, igri kruha i igara. Stanje svijeta, stanje međunarodnih odnosa, glavni novi izazovi - od kojih mnogi, uključujući prije svega novu rusko-pravoslavnu pardigmu i nesagledive epohalne procese u islamskom svijetu, mogu utjecati i na hrvatski položaj i sigurnost, jer se dodiruju i presjecaju upravo na nasim granicama - o tome ni ozbiljne rasprave na političkoj razini, niti odgovarajuće medijske pozornosti, ako se izuzme senzacionalističko koristenje izbjegličke krize za podržavanje domaćih političkih zavada.   

Sunovrat smisla, neuspjeh stvaranja uređene i smirene države, svjesne povijesnih promjena i strašnih opasnosti suvremenih međunarodnih odnosa. Svijet u plamenu, bez jasne predodžbe kako i kada će aktualni neupravljivi kaos završiti i, s druge strane, domaća stvarnost obilježena podjelama i ideološkim zavadama, aferama i neukim raspravama o nebitnome. 

Na kraju svih promišljanja i analiza, sve to dovodi do majke svih pitanja: sposobnost upravljanja državom? Nakon čega slijedi samo još bolnije pitanje o svrsi silnih domovinskih žrtava, nakon čega ostaje samo zadnje pitanje – ono o povijesnoj odgovornosti. 

Doista, je li narod koji je stvarao historiju - da upotrijebim nedomoljubnu imenicu, namjerno - osuđen na histeriju? 

Zaoštravam, namjerno, jer se čini da je doista došao krajnji trenutak za kolektivno pitanje, ako ne i vapaj: kamo sve to vodi i kako sve to może završiti i nije li sada već doista – dosta!  

Jer, jednom će Povijest ili unuci pitati političare, novinare i sve ostale pripadnike tzv. društvene elite što su učinili za napredak zemlje. Jednom će Povijest odvrtiti hrvatsku stvarnost unazad, od vremena "Oluje" naovamo, pa će sinovi i unuci, kad se skrase kao novi gastarbajteri, pitati očeve i djedove jesu li i oni sudjelovali u urušavanju zemlje koja već gotovo dva desetljeća stoji u mjestu ili nazaduje, sa svakim novim cklusom na sve nižim razinama. Nemoguće je, naime, pronaći područje u kojem je u gospodarskom, društvenom, kulturnom i duhovnom smislu postignut ozbiljan ili kapitalni napredak, usprkos činjenici da je u smjenjujućim oscilacijama domovinske sloge i euforije slobode pa zatim razdoblja apatije i stagnacije – zbog čega, u jedinstvenom primjeru, svaki izborni ciklus donosi pokliče Promijenimo, Pokrenimo, Preokrenimo…!!?? - Hrvatska ostvarila glavne strategijske ciljeve svoje izvorne državne politike: suverenost, Europsku uniju i NATO. Student je poločio sve ispite, ali nikako da se prihvati posla. 

Da, Hrvatska je ostvarila svoje izvorne državne ciljeve nakon čega je – stala. 

Uspostavljena i obranjena država, s političkom klasom koja kao da ne zna što bi s tom državom, bez ozbiljno oblikovanog novog društvenog identiteta, bez novih ideja vodilja, bez novih slogana….tamo, naravno, gdje nema novih, vraćaju se stari, prije kao prkos i optužba spram političkih klasa koje svojim neradom i neznanjem drže vlastite građane u vakuumu, u mentalnoj izolaciji od svijeta i bez cilja, nego li kao stvarna nostalgija za davnim vremenima. Bez opravdavanja, naravno – ali, u tom vakuumu, u toj stagnacji, u tom ne-vodstvu, u tom ne-činjenju, u toj ne-brizi, što da se radi, čime da se uzvrati, što da se stadionski i uličarski urla u toj zapuštenosti, napuštenosti i očaju…novi dom niste stvorili, urlat će se, u prkosu, o onom davnom, koliko god neprimjeren i štetan za Hrvatsku bio. Prkos očajnih, najmanje poziv na povratak pokliku kojeg se glavnina naroda već u ona vremena odrekla i…prešla čamcem preko Kupe. A umjesto preuzimanja odgovornosti za proizvodnju tog prkosa, napadaji zbog navodnog povratka jedne od tih dviju povijesno poraženih ideologija!? Tko je o tom starom domu urlao u vrijeme Domovinskog rata, kad je postojao cilj, kad se stvarao novi dom i kad je postojala ideja vodilja? Malo tko, par radikalnih gradskih huligana, par provokatora, jedan budući zaštitar ljudskih prava, jedan buduci predsjednik…toliko o tim vremenima i toliko o razumijevanju hrvatske realnosti i o tome gdje se i kako zagubio novi dom.  

Smišljeno se zaboravlja da bi, objektivno, antifašizam prije pripadao sljedništvu današnjeg HSS nego li sljednicima bivše Komunističke partije

Europska unija, koja je u izvornoj državnoj strategiji, imala biti vrhuncem cijelog projekta obnove hrvatske državnosti i povratka u zapadnoeuropski civilizacijski krug, nije, nažalost, postala novom paradigmom nacionalnog identiteta, novim pokretačem cjelovitih promjena političkog instrumentarija i društvenog mentaliteta. Zemlja je ušla u Uniju, ali vrijednosti Unije nisu ušle u Hrvatsku - provjera je dramatično jasna: dijalog, tolerancija, mirno rješavanje sporova, sustavan rad, poštivanje pravila, pravna država, uzajamno uvažavanje razlika…nijedna od temeljnih europskih vrijednosti nije usađena u tkivo današnjeg hrvatskog društva, mentaliteta i ponašanja, uprkos svih zakletvi o našoj ne-balkanskoj vrijednosnoj paradigmi. Otuda je i moguće da se zahtjevaju reforme u zemlji koja je prošla reforme da bi prošla test članstva…i da se to čini na nacin koji šteti ugledu zemlje, jer je posredna poruka, zapravo, poruka o nasamarenom Bruxellesu. O tome koliko je ulazak u Uniju iskorišten za gospodarsku modernizaciju, kroz fondove i osvajanja novih tržišta i kroz otklon od rodijačkog poslovnog mentaliteta jedva da treba govoriti, svim opetovanim ispraznim deklaracijama - bilo onoj saborskoj o promicanju europskih vrijednosti (!) koje se danas nitko i ne sjeća, bilo one o takozvanoj gospodarskoj diplomaciji, u sklopu vanjske politike češće vođene domaćim stranačkim ili populističkim interesima nego li poznavanjem stanja svijeta i određivanjem glavnih strateških odrednica, ponekad čak i usprotiv domaćih ograničenja i nerazumijevanja kako bi se osiguralo upravljanje državnom politikom.   

Tako se izostanak cjelovite strategije i sposobnosti upravljanja državnim politikama u novoj, "europskoj" etapi razvoj hrvatske države (javne administracije) i hrvatskog društva (vrijednosne paradigme… primjerice, koliko su europske vrijednosti ugrađene u obrazovni sustav, koliko su promicane u medijima??) pretvorio u samoporažavajući supstitut političkih i idelogijskih zavada. Tamo gdje izostaje sposobnosti, stručnosti i znanja za usvajanje novih standarda i novih vrijednosti, lakše se okoristiti starim podjelama. Neznanje i nesposobnost najlakše je prikriti galamom i svađama.  

Uključuje to i aktualni primjer užasavajućih filo-anti-filo-naci-komunističkih rasprava na pozadini prazne blagajne i osiromašenog pučanstva. Pri čemu se smišljeno zaboravlja da bi, objektivno, antifašizam prije pripadao sljedništvu današnjeg HSS nego li sljednicima bivše Komunističke partije, budući da su upravo komunisti ukrali antifašizam otkako su, počevši s onim glasačkim kuglicama, krenuli u otkrivanje "narodnih neprijatelja" i pokrenuli propagandnu lavinu kako su oni jedini sljednici antifašizma, pri tome uglavnom uklonivši ili pobivši istinske antifašiste koji su im se pridruzili u očekivanju da će slom nacizma donijeti demokraciju i slobodu. A kad je, nakon lupkanja kuglica u "kutijama s dvije vrsta dna", komunistićki vođa bivše države krenuo u ponešto megalomanski projekt stvaranja "velike Jugoslavije" akcijama i inicijativama za priključenje Bugarske kao sedme republikę, pa dijelova Mađarske i Rumunjske, pa Albanije, pa kroz potporu komunističkoj pobuni komunisti Marcosu u Grckoj…kad je, dakle, krenuo u projekt "balkanskog Sovjetskog Saveza" - koji u tim vremenima nipošto nije odgovarao ni Zapadu niti Staljinu, koji je pak trebao stabilan mir sa Zapadom, jer se još nadao neutralnosti Njemačke itd.itd… -  tada je došlo do Informbiroa, kao sljedeće stepenice u obračunu s "narodnim neprijateljima" pod geslom "povijesnog Ne Staljinu", posve lažnom i propagandističkom, jer nije bila riječ o ideologijskom već o geopolitičkom sukobu, znatnim dijelom i kao odraz Titove osobne političke megalomanije koja će kasnije, stješnjena izmedju Istoka i Zapada, svoje novo utjelovljenje naći u nesvrstanosti… 

No, to su očigledno povijesni detalji i pozadina koju nekadašnji gimnazijski Šezdesetosmaši ne znaju i ne žele vidjeti, pa halabuče o antifašizmu…vjerojatno zato što se ne žele suočiti s objektivnom poviješću ili čak s vlastitim očevima, ponekad i u doslovnom smislu, i vjerojatno zato jer ne žele shvatiti da se jedna povijesna zabluda ne može uzimati kao opravdanje za veličanje druge, koliko god ona prva ponicala iz želje za državom, koja je okrenula u zlo, nesreće i nazadovanje i koliko god je ona druga, uza sva svoja zla i nesreće, osigurala i modernizacijski napredak. Ali, u ukupnom zbiru, nije se Hrvatska oslobodila Jugoslavije zato da bi se vraćala ijednoj od tih povijesno poraženih idelogija - samo društvena apatija koja je dovela do šutnje najveće vecine građana Hrvatske još omogućuje da zapjenjene apsolutne manjine vode kavgu oko nepostojeće dvojbe. Ta ogromna šutljiva većina odavno je već čamcem prešla svoju novu Kupu, ona odavno već želi budućnost umjesto prošlosti. 

Otuda, čini se, domaća halabuka o povratku fašizma, kao u kopiji aktualne ruske propagande o povratku fašizma u Europi – naravno, uz zaborav da je ta ista Rusija prije nekoliko mjeseci ugostila sve europske desno-fašističke stranke, u Petrogradu, tamo gdje je boljševički radikalizam također ukrao narodnofrontovski anticaristički pokret. I uz zaborav da je po istom obrascu slabljenja Europe nekad KGB financirao francusku, talijansku i mnoge druge komunističke partije…pa bi se u nekoj radikalnoj analizi, medijski sigurno atraktivnoj, moglo zaključiti kako donedavno vodstvo jedne zemlje članice Europske Unije i NATO saveza djeluje u funkciji ruskih interesa slabljenja EU i NATO saveza!!?? Iako je s tim "filonacistima" u jednom trenu bilo spremno sastaviti vladu. A zatim krenulo u obavještajni gerilski rat – red nasrtaja, red paraliziranja institucija. Sve samo da država ne funkcionira!?   

Toliko o političkoj dosljednosti, odgovornosti i besmislu aktualnih kontroverzi, nepromišljenosti i nedomišljenosti domaćih ideologijskih zavada i zabluda među onima koji su, oštro kazano, za građanski rat ili za ozbiljan pregled.   

U ozbiljnom diskursu, takvo korištenje ideoloških zavada kao pokrića za nesposobnost upravljanja državom, dramatično je upozorenje u zemlji koja je povijesno najviše stradala upravo zbog unutarnjih podjela, sve od građanskog rata u 16. stoljeću do raskola u Drugom svjetskom ratu, u jedinoj zemlji u Europi koja je imala svoju vojsku i pod Staljingradom i na Sutjesci i koja, na žalost, iz toga do današnjeg dana, zbog nesposobnosti političke klase da se okrene novim vrijednostima i standardima, nije izvukla potrebne pouke i na drugim temeljima, prije svega na paradigmi Domovinskog rata i europskim vrijednostima, izgradila novi, objedinjujući nacionalni identitet. Identitet koji neće biti shvaćen kao novo jednoumlje, kako zluradno naznačuju sljednici bivšeg jednoumlja, već identitet koji će počivati na europskoj kulturi poštivanja razlika, dijalogu, suživotu, uvažavanju, građanskoj pristojnosti, objektivnoj spoznaji prošlosti i okrenutosti ka budućnosti, sustavnom radu… I pri tomu nije na odmet upozoriti kako aktualno stanje svijeta na brojnim i čak tragičnim primjerima pokazuje što se događa s državama koje nisu uspjele izgraditi svoj novi zajednički identitet, s podijeljenim državama bez zajedništva oko strategije, ciljeva i identiteta. 

Ali, dok s lijeva i s desna dolaze otpori "uređenoj i smirenoj Hrvatskoj" i dok radikali svih vrsta hrane jedni druge…gotovo neizdrživo moralno pitanje i obveza svodi se na jednostavno: nije li, sada već doista – dosta!?

>> Domoljublje ne može biti profesija ni kriterij stručnosti

>> Hrvatska na 11. mjestu na listi najslabijih ekonomija u svijetu