Ispada da je kod nas promijeniti Ustav isto što i obuti nove cipele. Kako je tko na vlasti, tako ostavi potpis u Ustavu. Nema tko ne bi utrpao nešto svoje. Da se klince iz osnovne škole pita imaju li što za Ustav – i oni bi našli. Nakon udruge koja bi homoseksualcima Ustavom zabranila da se međusobno vjenčaju, Vladimir Šeks je stvari oko Ustava uspio dovesti do apsurda. Čak i ako nije mislio ozbiljno, nego je želio ispasti dobar stari cinik, Šeks je prešao sve granice uvjetujući HDZ-ovu podršku ustavnim promjenama davanjem prioriteta postupcima koji se vode po europskom uhidbenom nalogu. Šeks bi, dakle, strano pravosuđe stavio ispred domaćeg!!! To je toliko briljantna izjava da ne zaslužuje komentar. Drugi Šeksov uvjet da će podržati nezastarijevanje teških ubojstava ako se u Ustavu napiše da nema zastare za nedjela koja je počinio komunistički režim barem je isprovocirao duhovitu reakciju jednog SDP-ovca. Taj je rekao da bi se onda isto tako u dijelu Ustava koji ne dopušta zastaru ratnog profiterstva i gospodarskog kriminala moglo samo napisati da ne zastarijeva “HDZ-ova privatizacija iz devedesetih”.
Nije, međutim, poanta u dnevnopolitičkim napucavanjima između Šeksa i Peđe Grbina, nego u tome što su kod nas ustavne promjene rezultat političke slabosti, a u Ustav, koji se definira kao temeljni državni akt, upisuje se trenutačan omjer političkih snaga.
Počelo je s natezanjima iz doba Račanove vlade kada se njegova šestorka borila s tadašnjim predsjednikom države Stjepanom Mesićem. Srušili su Tuđmanov predsjednički sustav i zaratili oko raspodjele moći. Između Pantovčaka i Banskih dvora vodila se prava bitka za obavještajni aparat.
Sukob za prevlast nad špijunima završila je tako da se Ustavom propisalo da šefovi države i Vlade dijele ovlasti nad tajnim službama. Time smo postali jedna od rijetkih, ako ne i jedina, zemalja koje u Ustavu imaju pravila za obavještajce.
Unošenje odredbi po kojima ne zastarijeva pretvorbeni kriminal također je vrlo originalno, a rezultat je dnevne politike. Ideja je potekla od predsjednika Ive Josipovića. U njegovoj je predsjedničkoj kampanji odlično zvučalo da se zalaže za kažnjavanje pretvorbenog kriminala i pljačke. Nitko normalan nije mogao reći da neće podržati kažnjavanje ekipe koja je krala i bogatila se dok su drugi ratovali i ginuli pa je tako nezastarijevanje pretvorbe završilo u Ustavu. To što se pokazalo da su te odredbe postale slovo na papiru i što je Ivo Sanader jedina osoba u Hrvatskoj na koju se primijenila ustavna norma o nezastarijevanju ratnog profiterstva, više nikoga ne zanima. A ista će biti sudbina i korist od Milanovićeva nezastarijevanja teških ubojstava ako ih uspije ugurati u Ustav. Kako su sve ustavne promjene dosad (s iznimkom prilagodbe zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju) motivirane cementiranjem trenutačnih političkih odnosa, tako će i ove za jedinu posljedicu imati trajno zabilježenu histeriju nastalu zbog zahtjeva Njemačke da im izručimo Josipa Perkovića kako bi mu sudili za udbaško ubojstvo.
Naravno da politički zločin za koji Nijemci terete Perkovića ima svoju težinu i logično je da se to pitanje reflektira i na unutarnje političke odnose u Hrvatskoj. No, bez obzira na sve, ono na stvarnoj kao ni na simboličkoj razini nema takvu težinu, niti je Perković ikada bio, a pogotovo nije sada, takva faca da bi se zbog njega mijenjao Ustav. To što je on postao okidač za ustavne promjene kojima bi se propisalo nezastarijevanje teških ubojstava samo svjedoči da je Hrvatska još u tranziciji i da nema zrelu demokraciju.
Da imamo zrele i odgovorne političke stranke, onda bi, komentirao je u jednom našem razgovoru iskusni političar lijevog profila, svatko počistio i riješio svoje. HDZ bi postavio ćirilične ploče u Vukovaru, a SDP bi, kao svojevrstan sljednik SKH, Perkovića izručio Njemačkoj.
>> Sabor nije glasovao o ustavnim promjenama
>> \'Milanović će skupo platiti glasove laburista i HDSSB-a\'