Mladen Ančić, znanstveni suradnik Zavoda za historijske znanosti HAZU u Zadru, docent na Hrvatskim studijama u Zagrebu te predavač na nekoliko fakulteta, vrstan je poznavatelj hrvatske i bosanske srednjovjekovne povijesti. Rado je odgovarao na pitanja o kralju Tomislavu, o kontroverzijama vezanim uz njega.
Odnedavno je u historiografiji na djelu dekonstrukcija dosadašnjih utvrđenih “istina”, posebno kad je riječ o kralju Tomislavu?
Historiografija je stalni posao prikupljanja i (re)interpretiranja spoznaja o prošlosti pa je posve očekivano postavljanje različitih pitanja, čak i tamo gdje se čini da se već “sve zna”. Vrlo često poticaj za reinterpretaciju dolazi iz društvenih okolnosti u kojima povjesničari žive, no umijeće se “povjesničarenja” sastoji, među ostalim, i u tome da povjesničar kontrolira taj utjecaj njemu suvremenoga svijeta na ono što radi.
Kad je riječ o najranijoj hrvatskoj povijesti, slike koje je prosječni Hrvat prikupio tijekom svoga školovanja i kojima uobičajeno operira u načelu su definirane i oblikovane (najvećim dijelom) još u 19. stoljeću i tek se neznatno razlikuju od onoga što je o tim vremenima rekao i napisao otac hrvatske akademske historiografije Franjo Rački. Vrijeme kralja Tomislava razlikuje se zato što je 1925. bila upriličena velika proslava tisućite godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva (o tome u gotovo svakom hrvatskom gradu svjedoči poneka ploča, koju prolaznici obično ne vide i ne čitaju) pa je dio građe današnjeg “društvenog znanja” o “prvome kralju” potekao i odatle.
Problematičan Ljetopis
Znamo li danas više?
Moderna akademska historiografija o tim vremenima danas ima mnogo više sigurnijih spoznaja nego što ih je bilo u prvoj polovici 20. stoljeća (iako je na prvi pogled apsurdno, u načelu kako vrijeme prolazi, sve više znamo o nekom prošlom trenutku).Tako je posve izvjesno da onakve krunidbe na Duvanjskome polju kakvu je zamišljala starija historiografija na temelju interpretacije “Ljetopisa popa Dukljanina” zapravo nikad nije bilo; unekoliko se promijenilo i shvaćanje naravi vlasti ranosrednjovjekovnih vladara pa se posvuda o tome danas govori i piše drukčije no što se radilo prije 70 ili 80 godina; titule i obredi vezani uz vlast također se danas promatraju, pod utjecajem moderne antropologije, na novi način i slično.
Znači li to da Tomislav, prema vašem mišljenju, nije bio kralj?
Notorna je činjenica da o njemu i njegovoj vladavini nema izravnih i prvorazrednih vrela koja bi bila potpuno izvan sjenke dvojbe – papinska prepiska u kojoj se on spominje sačuvana je u rukopisu koji (u onome primjerku kojim raspolažemo) potječe tek iz 16. stoljeća; nije sačuvan nijedan dokument koji izdan u njegovo ime (kao što su sačuvane isprave knezova Trpimira i Muncimira), iako je takvih dokumenata bilo, kako dokazuje tekst splitskog povjesničara i kroničara Tome Arciđakona, nema natpisa s njegovim imenom i sličnog. Činjenica da se ime “kralja Tomislava” spominje u tekstu koji uobičajeno nazivamo “Ljetopis popa Dukljanina” u tome smislu ništa ne pomaže – taj je tekst u tolikoj mjeri problematičan (čak i kad uzmemo u obzir prilično uvjerljivo tumačenje u vremenu postanka u drugoj polovici 12. stoljeća pod okolnostima širenja vlasti bizantskoga cara Emanuela Komnena – tumačenja prema kojima tekst potječe iz 14., odnosno čak 17. stoljeća, posve su neuvjerljiva) da nikako ne može služiti kao pouzdano vrelo informacija o realnim događajima u realnom prostoru i vremenu prije kraja 11. stoljeća. No, sa svim tim, pa uzimajući u obzir i realnu potrebu raščišćavanja mitoloških naslaga što ih je romantičarska nacionalna historiografija ostavila u naslijeđe, teško bi se moglo negirati postojanje i kraljevska titula Tomislava – unatoč kasnom postanku rukopisa u kojem je sačuvana, papinska korespondencija u povodu Splitskih sinoda čini se i danas vjerodostojnom. Tomino citiranje dokumenata izdanih u doba Tomislavove vladavine također je (realno) neproblematično. Može se, dakle, zaključiti: vladar po imenu Tomislav doista je postojao i vladao u prvim desetljećima 10. stoljeća. Počeo je vladati s titulom “kneza” (dux), ali je u međuvremenu promijenio tu titulu i počeo se koristiti novom titulom, onom “kralja” (rex). Tu su činjenicu znali i uvažavali i na papinskoj kuriji pa su jasno razdvajali oblike titula hrvatskoga “kralja” i humskoga “kneza” (dux) Mihovila. Što, pak, žele postići oni koji negiraju takve spoznaje, ne bih se usudio “čitati iza redaka” njihovih tekstova.
Pa gdje su se krunili hrvatski kraljevi?
I Tomislavovi nasljednici nosili su titulu rexa, a teško je i zamisliti da je njihovo ustoličavanje moglo proći bez nekoga rituala, no gdje se to i kako događalo, puno je teže utvrditi. Nigdje u Europi ovoga doba još nema utvrđenih ceremonijala i reda postupaka pri ustoličenju novoga vladara.
Dakle, ne zna se je li ikad bilo ikakve krunidbe na Duvanjskom polju?
S obzirom na to da “priča” dolazi iz Ljetopisa, o tomu ne može biti ozbiljnoga govora! Uz to, u ovo se doba nitko ne “kruni” po poljima – postoje posebna mjesta za takve rituale, oni se mogu obavljati i na otvorenom, ali su onda neizostavno vezani uz fizičke objekte, primjerice, “kamena stolica”, kojima u ovome slučaju nema ni traga!
Dva pečata bizantskih careva iz Tomislavova doba pronađena su na lokalitetu Podgradina pokraj Buškog jezera, samo dva sata hoda od Duvanjskog polja. Postoji mišljenje da su pečati poslani jakom vladaru?
Raspaljivanje mašte
Ti su pečati zagonetka! Kao i sa svim ostalim arheološkim tragovima prošlosti, za njihovu punu valorizaciju treba imati potanke informacije o kontekstu u kojem su predmeti nađeni, a ovdje to nije slučaj. Takvi predmeti bez konteksta u kojem su pronađeni samo “raspaljuju maštu”, a to za akademsku historiografiju nikako nije način rada. U kasnijim su vremenima pečati bili vredniji od pošiljke i njezina sadržaja jedino je što je koliko-toliko izvjesno!
Znači li to da je budućnost istraživanja hrvatskog srednjovjekovlja u arheološkim iskopavanjima, posebice naselja?
To bi morao biti prioritet, ali je naslijeđenu paradigmu u kojoj je fokus na crkvi i groblju jako teško promijeniti. Zapravo bi naše arheologe koji se bave srednjim vijekom trebalo slati na doškolovanje u Češku i Poljsku gdje takva istraživanja već imaju tradiciju pa su Poljaci bili, primjerice, ti koji su Talijane učili tome poslu prije četrdesetak godina!
Prema mišljenju nekih povjesničara, Tomislav nije upravljao bizantskom Dalmacijom. Vi ne dijelite takvo mišljenje, zar ne?
U tome se većina naših povjesničara ne slaže s mojim postavkama. Duboko sam uvjeren da u 10. stoljeću nije postojala nikakva “bizantska Dalmacija”, a onda i “hrvatski etnički prostor” – činjenica da je splitski nadbiskup 925. godine postao metropolit Hrvatskoga Kraljevstva vrlo je pouzdan znak da je vladar te političke tvorbe čvrsto kontrolirao sijelo toga nadbiskupa, inače mu ne bi dopustio obnašanje takve funkcije. Već je knez Branimir osamdesetih godina 9. stoljeća uspio “svoga” biskupa, onoga misionarskoga s jednom od rezidencija u Ninu, progurati do položaja splitskoga nadbiskupa). Načela na kojima je počivalo ponašanje crkvenih i laičkih velikodostojnika toga doba, i o tome sam pisao, zrcale se u situaciji sa Zadrom i njegovim crkvenim poglavarom: notorna je činjenica da hrvatski vladar nije u ono doba kontrolirao Zadar, a ta je činjenica dovela do toga da je dijeceza zadarskoga (nad)biskupa kroz cijeli srednji vijek ostala ograničena tek na najbliže okruženje grada i sučelni otočni lanac.
Što to znači?
Onaj crkveni velikodostojnik kojega vladar Hrvatskoga Kraljevstva potpuno nadzire i kontrolira širi područje svoje jurisdikcije (jer je crkva zapravo sve do sredine 11. stoljeća u punome smislu dio “državnog aparata”), dok onaj koji stoluje u autonomnome gradu (kakav je Zadar ostao sve do druge polovice 11. stoljeća) svojom jurisdikcijom ostaje ograničen na područje koje kontrolira gradska vlast! Iz toga, dakle, proizlazi da nije bilo nikakve zapreke da u eventualnome ritualu krunidbe, ako je on upriličavan na takav način (a o tome, također, ništa ne znamo), sudjeluje i splitski nadbiskup. Naprotiv, ako je neki crkveni velikodostojnik sudjelovao u takvim činima, onda je to mogao biti samo splitski nadbiskup, čak i ako se ritual događao u Biogradu kako je to, posve izvjesno, bilo u kasnijim vremenima.
Insignije se čuvale u Vrani
Gdje se čuvala kruna vladara hrvatske dinastije?
Insignije kraljevske vlasti (i to, prema svemu sudeći, one pristigle iz Konstantinopola u vrijeme Držislava) čuvale su se u vranskome samostanu sv. Grgura – tu je bilo središte kulta Trpimirovića pa je samostan, s regalnim simbolima, uzurpator Zvonimir jednostavno darovao papinskoj kuriji nakon što je od tamo dobio nove znakove kraljevske vlasti. Ta Zvonimirova intervencija ostala je, koliko se može zaključiti iz kasnijih događaja, bez posljedica. Kad je Koloman, u suradnji s rodovskom aristokracijom, organizirao svoju krunidbu 1102. godine, nije ponovljen Zvonimirov čin krunidbe (obavljen u Saloni), nego se vratilo na tradiciju Trpimirovića pa je novi kralj okrunjen u Biogradu.
Tomislav kao mit i kao stvarnost?
Mislim da sam već odgovorio na to. Mit o krunidbi bio je važan tijekom izgradnje (integracije) moderne hrvatske nacije, no danas je on samo zbunjujući teret.
>>Hrvatska je u doba kralja Tomislava bila regionalna sila