Andrija Sebeledi Hrvat je iz Vukovara. Bio je dragovoljac Domovinskog rata, branio je svoj grad, ostao bez doma... Kad je bilo moguće vratiti se kući, Andrija se vratio. Nije mu padalo na pamet tražiti braniteljsku mirovinu iako vjeruje da ju je mogao dobiti. U registru branitelja stoji da je taj danas 53-godišnjak u ratu proveo 1187 dana, u borbenom sektoru.
– Vjerovao sam da od svog rada mogu živjeti – kaže.
Veljko Sentivanac Srbin je iz Vukovara. Sve vrijeme rata ostao je s obitelji u gradu. Srednju školu, za električara, završio je u Somboru, u Vojvodini. Danas je Andrija Sebeledi 42-godišnjem Veljku šef.
– Ma, nije važno je li platna lista na latinici ili ćirilici. Bitne su brojke na njoj i da ima plaće – govori Veljko.
I Andrija Sebeledi i Veljko Sentivanac plaću zarađuju praveći – vukovarsko pivo.
Od zarade po boci broje lipe
Radno mjesto obojici je malena pivovara smještena na cesti prema Borovu Selu, u Ulici Dvanaest redarstvenika iz koje mjesečno “iscuri” oko osam tisuća litara ručno pravljenog piva. Vlasnici pivovare su Vukovarac Nenad Blažev i njegova supruga Ildiko, podrijetlom Mađarica. Društvo prijatelja piva Vukovarsko je pivo 2010. godine proglasilo najboljim u Hrvatskoj.
– Pivski ječam kupujemo u Novoj Gradiški, imamo svoj mlin pa ga ovdje i meljemo – pokazuju nam Andrija i Veljko vodeći nas kroz proizvodni pogon u kojem se na prirodan način po Bavarskom zakonu o čistoći piva iz 1516. godine proizvodi zlatnožuta tekućina. Vukovarsko pivo nema pojačivača okusa i pjene, a pravi se od hmelja, kvasca i vode. Nema konzervansa i nije pasterizirano pa nakon flaširanja može stajati mjesec dana. U tanku kapaciteta šest tisuća litara, u kojem odležava, pivo može stajati šest mjeseci.
– Nema boljeg piva od ovog. Baš zato što nije pasterizirano osjeti se sva punoća njegova okusa. Alkohola ima 4,5 do 5 posto – pričaju pivari Andrija i Veljko.
Najviše Vukovarskog piva prodaje se u – Zagrebu.
– Našeg je piva u Vukovaru u ponudi u kafiću 032, hotelu Lav i restoranu Vrške. Ovdje je teško ući s Vukovarskim i u katolička i u pravoslavna sela. U prvima se piju Ožujsko i Karlovačko, u drugima Apatinsko – kaže Andrija.
No, zato političari vole Vukovarsko; tijekom predizborne kampanje tražile su ga i Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste. Ove godine prvi će put to pivo biti u prodaji i tijekom mimohoda.
Osim Andrije i Veljka u pivovari su zaposleni i braća Saša i Srđan Tomić. Saša je zadužen za prodaju i vozač je, pa u roku od 24 sata nakon što se boce od pola litre napune pivom za Zagreb vozi 70-80 “gajbi”. Srđan radi u punionici, gdje se u zelene i smeđe boce – na kojima su ručno nalijepljenje etikete koje je dizajnirao vlasnik Nenad Blažev – toči zlatnožuti nektar.
Proizvodnju Vukovarskog piva supruzi Blažev počeli su 2008. godine. Procesu kuhanja piva učio ih je poznati mađarski i svjetski kuhar piva Arpad Laurenci. Četiri godine prije poduzetnik Blažev u Vukovaru je počeo proizvoditi soda vodu Dobra. Kako je dobar dio kuće u kojoj je bio smješten proizvodni pogon bio neiskorišten, Blažev je pokrenuo i proizvodnju piva. Uslijedile su edukacije, ulaganje oko dva milijuna kuna u opremu te na koncu i proizvodnja.
– Najviše smo se trebali prodavati u Vukovaru i žao mi je što nije tako. U Zagrebu je Vukovarsko pivo dostupno u tristotinjak kafića. Traže nas i na Jadranu, a upravo smo u pregovorima s jednim velikim ulagačem. Ako taj dogovor uspije, izvozit ćemo i na tržište Bosne i Hercegovine i Mađarske. Kad smo otvorili pivovaru, upali smo u recesiju i nismo mogli napredovati. A država nije ništa poduzela da nam pomogne. Po litri piva plaćamo dvije kune trošarine, plus PDV. Od prodane boce mi brojimo tek lipe. Količine koje danas proizvodimo samo su kap u moru. Kapacitet naše pivovare je 3000 litara dnevno, posla ima, ljudi nas traže, ali ne možemo naprijed jer to iziskuje ulaganja – priča vlasnik Nenad Blažev, koji živi na relaciji Zagreb-Vukvar.
Dosta je podjela s obje strane
Najavljeno smanjenje trošarina pomoći će i njemu, ali i ostalim privatnicima da “prodišu”. Na koncu, pomoći će i Vukovaru da oživi. Odrekne li se država dijela kolača i uspiju li pregovori s velikim ulagačem, Blažev računa da će proširiti postrojenje, podići proizvodnju, uložiti u amabalažu i logistiku. I, naravno, zaposliti nekoliko Vukovaraca:
–Posljednjih godina četvorici sam morao dati otkaz – kaže.
Kad privreda u Vukovaru krene, nitko više neće razmišljati o nacionalnim podjelama, uvjeren je Blažev.
– Ljudi se ne moraju grliti i ljubiti, ali moraju zajedno živjeti i raditi. I zato bi djeca trebala ići skupa u vrtiće i škole, a ne da ih odmalena učimo podjelama, što se u budućnosti ponovno može izroditi u zlo. Ja sam svog sina u 5. razredu vratio u Zagreb u školu jer nisam htio da ide u školu u kojoj u jednoj smjeni na nastavu idu Hrvati, a u drugoj Srbi. Treba se znati da je Vukovar hrvatski grad, a da su podjele i s jedne i s druge strane pogrešne. Čini mi se da njih među pravim Vukovarcima zapravo i nema. Jedan je moj prijatelj kazao da su oni ljudi koji su bili normalni prije rata takvima i ostali. Oni drugi su otišli – ispričao je Nenad Blažev.
Da se može zajedno raditi, potvrdili su i njegovi zaposlenici Andrija Sebeledi i Veljko Sentivanac, zadirkujući jedan drugoga “što će ti reći tvoji” kad vide zajedničku fotografiju.
Pa kad nije važno je li platna lista na ćirilici ili na latinici, onda neka bude na latinici jer je proizvodnja u Hrvatskoj Državi, (sumnjam da je Veljko iskren), a pogotovo pivo se proizvodi u Vukovaru i sve bi trebalo biti na latinici, osim ako sazna Milanović mogao bi tražiti da budu na oba pisma.