O sudbini Ukrajine vjerojatno je odlučeno prošlog tjedna. Događaji koji se tiču te zemlje redali su se kao na traci: Amerika je odustala od blokade ruskog plinovoda za Europu Sjeverni tok 2, što će ugroziti ukrajinske interese kao države koja proračun najviše puni transportom ruskog plina, francuski veleposlanik u Kijevu poručio je da je članstvo Ukrajine u NATO-u nerealno, kontroverzni ukrajinski ministar unutarnjih poslova koji je od 2014. služio pod svim predsjednicima od Majdana dao je ostavku i nije htio podržati predsjednika Vladimira Zelenskog u važnim glasanjima, ruski predsjednik Vladimir Putin napisao je veliki tekst o Ukrajini, u kojem je poručio da su Rusi i Ukrajinci isti narod te najavio da će glasanje na ruskim izborima omogućiti i odmetnutim ukrajinskim, proruskim pokrajinama Donbasu i Luhansku...
Povratak Kohlu
Iako se popularnom geopolitičkom piscu F. Williamu Engdahlu mogu pripisati svakojake teorije zavjere, poput onih oko Georgea Sorosa, u globalu u nekim bi stvarima mogao biti u pravu. Primjerice, jedna je od njegovih teorija da se ključno nastojanje Zapada zapravo svodi na sprečavanje svake ideje o nekom novom njemačkom Drang nach Ostenu (nadiranje prema istoku), a onda i držanje odvojenima dviju starih europskih sila, Njemačke i Rusije. Razbijanje drevne alijanse utemeljene davno u povijesti između dvaju starih carstava uporište je vanjske politike SAD-a na Starom kontinentu. Neće samo Engdahl reći da je SAD-u važno da Europska unija bude jaka, ali ne do razine na kojoj je jača od Amerike. No vremena se mijenjaju, SAD mora priznati nove realnosti, a jedna od njih je i Sjeverni tok 2.
Joe Biden bio je prisiljen prihvatiti da će se paralelna trasa velikog plinovoda ipak dovršiti i tako uspostaviti nesmetan i bogat tok jeftinog ruskog plina u Europu, gdje je prijeko potreban tamošnjim industrijskim gigantima. Iako je Bijela kuća ovo nastojala prikazati kao barem neriješeno, jer ishodio je američki predsjednik na tom sastanku s Angelom Merkel neke manje ustupke, svejedno je to nova realnost u kojoj se Amerika suočava s time da više neće imati presudan utjecaj na Starom kontinentu. Nego će to sada biti ta obnovljena rusko-njemačka alijansa čije je ponovno oformljenje ometeno prije 15-ak godina. Tada je s vlasti sišao i iz njemačke politike otišao Gerhard Fritz Kurt Schröder, čovjek koji je s Vladimirom Putinom i utemeljio Sjeverni tok. Njegovu odlasku nakon što je na izborima pobijedila Angela Merkel prethodilo je turbulentno političko razdoblje u kojem je Schröder od početne hladnoće počeo pokazivati sve više emocija prema Rusiji i ruskom predsjedniku, do razine pretjeranosti kada je jednom Putina nazvao i “demokratom bez greške”.
No Schröder je tek nastavio ono što je radio njegov kancelarski prethodnik Helmut Kohl. Ovaj veliki njemački državnik održavao je izuzetno tople odnose s Borisom Jeljcinom, što u to vrijeme slabe Rusije nikome, osim pomnijim pratiteljima svjetske geopolitike, nije upadalo u oči. No dolaskom Putina i naglim jačanjem Rusije takvi odnosi za Amerikancima predvođeni Zapad postaju problem. Putin je prije svega u to vrijeme još jakom vojnom silom uspio odgovoriti na pokušaje destabilizacije u Čečeniji, Gruziji, drugim područjima mahom oko Kavkaza. Ali, u jednoj točki u povijesti nije mogao više koristiti ograničeno vojno djelovanje u kombinaciji s diplomacijom, već je morao posegnuti za metodama tzv. proxy rata, u kojem ruska vojska otvoreno ne sudjeluje, no aktivno je sasvim uključena angažmanom svojih stručnjaka, naoružavanjem i obukom stanovništva, vjerojatno ipak i povremenom topničkom potporom s vlastitog teritorija. Bilo je to u Ukrajini. Najavu da će se Rusiji susjednu zemlju “žitnicu Europe” primiti u NATO, čime bi narasla vjerojatnost da će se ponovno aktivirati njezini silosi za nuklearne rakete, Putin nije mogao gledati ravnodušno. Ruska je intervencija nakon pobune na Majdanu bila odrješita i konkretna, prije svega pripajanjem Krima kao ključne točke na Crnom moru, gdje se nalazi i baza crnomorske flote koja je jamstvo ruske prisutnosti na Sredozemlju. Zauzimanje velike većine Donjeckog bazena ima ključnu ulogu. Ne pretjeruju oni koji kažu da za Ukrajinu nema gospodarskog oporavka bez Donjeckog bazena i njegovih teških industrija. Ipak, daljnji rat Putin si ne može dozvoliti, rat je skup, ne čini se izglednim da bi njime nešto dobio, pogotovo ne u odnosu na negativan publicitet koji bi sigurno nastupio, žrtve i troškove.
Sada na scenu stupa visoka politika, ali s istim ciljem – daljnje slabljenje Ukrajine. S Angelom Merkel na odlasku s kancelarske funkcije dogodilo se isto kao i s Gerhardom Schröderom, koji je, tek da spomenemo, nakon političke karijere novi posao našao u ruskom naftnom gigantu Rosnjeftu. Nakon početnog hvatanja pozicija Merkel je nastavila s politikom svojih prethodnika, daljnjeg približavanja Rusiji, čija je kulminacija Sjeverni tok 2. Drugim krakom velikog plinovoda Ukrajina praktički ostaje bez aduta za stolom gdje se karte dijele između velikih svjetskih sila. Sada naftovodni pravci koji kroz Ukrajinu prolaze do Njemačke više nisu potrebni.
Berlin nadmudrio Bidena
Njemačka je politika ovdje uspjela nadjačati američku koristeći, prije svega, svoje iznimno jako gospodarstvo koje je moglo podnijeti i aferu Dieselgate, koje je moglo platiti i gradnju LNG terminala, što su tražili Amerikanci, ostavljajući SAD-u da tek pokuša smanjiti utjecaj ruskog plina kroz Transjadranski plinovod, kojim će do Italije stići plin s Kaspijskog jezera, iz Azerbajdžana. Američka politika sa Sjevernim tokom 2 je nadmudrena. Nijemci pak i dalje igraju vrlo pragmatično, kao kompenzaciju ukrajinskog gubitka na naplati tranzita ruskog plina najavili su velike investicije u tu zemlju. Dvostruki dobitak, dakle, plin Njemačka dobiva izravno, a Ukrajinu pridobiva novcem, ali ne i vojnom opremom, što je Heiko Maas, njemački ministar obrane, odbio početkom lipnja.
– Uvjeren sam da se ovaj konflikt može riješiti jedino političkim sredstvima. Isporuka naoružanja ne pomaže rješenju – rekao je Maas. Bio je to, zapravo, odgovor na zahtjev predsjednika Vladimira Zelenskog, koji je izravno tražio od Njemačke vojnu pomoć.
U rješenje ukrajinskog konflikta sada se nastoje uključiti i Francuzi zajedno s Amerikancima, no čini se da hvataju zadnji vlak u situaciji u kojoj sve karte sa zapadne strane drže – Nijemci. Ukrajini u diplomatskoj ofenzivi da vrati svoje pozicije izgubljene prihvaćanjem Sjevernog toka 2 od Amerikanaca pomažu i Poljaci, kojima također slabi utjecaj jer se zaobišlo i njih pa će uslijediti niz razgovora u Berlinu i Bruxellesu, no vjerojatno ponovno s nekom vrstom kompenzacije ili uvjetovanjem labavljenja nekih politika, što bi moglo biti u slučaju Poljske.
Kada se govori o eventualnom ulasku Ukrajine u NATO, Etienne de Poncins, francuski veleposlanik u toj zemlji, bio je podjednako rezolutan kao i njemački ministar obrane.
– I dalje nema konsenzusa o članstvu u NATO-u što se tiče Ukrajine. Postoji konsenzus o tome da se prihvate postojeće situacije, što je već istaknuto, posebno u zadnjoj komunikaciji nakon summita NATO-a u Bruxellesu. Odradimo najprije domaću zadaću i ne otvarajmo perspektive koje nisu realistične – rekao je, podvlačeći da Ukrajini ostaje sadašnji prošireni sporazum te provođenje unutrašnjih reformi. Na javno traženje Zelenskog da mu se da popis traženih reformi De Poncins je kratko rekao: “Ne ide vam to tako”. Zelenski u tom smislu nastoji ojačati svoj unutarnjopolitički položaj. Arsen Avakov, jedan od najutjecajnijih ukrajinskih političara, ministar unutarnjih poslova, dao je ostavku koju je ukrajinska Rada bez problema i prihvatila. Avakov je kontroverzan u svakom smislu, nakon događaja 2014. imao je otvorenu ruku da reformira policiju, no učinio je malo više od ništa, čak suprotno, imenovao je Vadima Trojana, zapovjednika bataljuna Azov, praktički paravojne krajnje desne jedinice, za šefa policije kijevske oblasti. Simpatije Azovskog bataljuna prema desnim radikalnim ideologijama poznate su pa to nije dobro sjelo ni židovskoj zajednici, koja je u Ukrajini utjecajna. Službeno je Avakov ostavku podnio zbog traljave istrage ubojstva istraživačkog novinara Pavela Šeremeta.
Vladimir Putin pak vrlo dobro zna da ruski utjecaj bilo gdje drugdje u svijetu, kao i snaga savezništva s Europom, odnosno Njemačkom, ne znači puno ako u tom mozaiku nema i Ukrajine. Tako je 12. srpnja na službenim stranicama Kremlja objavio tekst na engleskom s 5000 riječi pod naslovom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, u kojem tvrdi da se radi o jednom narodu. Putin pokušava igrati na kartu još prilične podijeljenosti u Ukrajini oko mišljenja prema Rusiji, njezinoj ulozi u svjetskoj politici i sukobu u Donbasu, ali imajući i u vidu da sada 64 posto Ukrajinaca podržava ulazak zemlje u NATO. Rusija je poduzela i neke druge mjere kojima će nastojati uvjeriti ukrajinsku javnost da nije isključivi krivac za sukob. Ured ruskog generalnog tužiteljstva objavio je da će tužiti ukrajinsku vladu, nije jasno koju, Europskom sudu za ljudska prava, kako bi se utvrdila odgovornost ukrajinskih vlasti za smrt civila, nezakonita zatočenja i okrutno postupanje i na Majdanu i u kasnijem sukobu u Donjeckom bazenu.
Strah od “kineskog tigra”
Jedan je od slučajeva koji su temelj te tužbe često spominjanje spaljivanja zgrade sindikata u Odesi, gdje je poginulo 39 protivnika prosvjeda na Majdanu. Putinu se, također, i vidno žuri. Jasno je i zašto. Iako s Kinom održava dobre odnose, u povijesti oni nikada nisu bili najtopliji, praktički je stalno bilo sporenja oko granice, a svakako ni Putinu ni Zapadu ne odgovara stvaranje novog vojno-gospodarskog tigra u kojeg Kina izrasta. Ruski je predsjednik svjestan da je Kina već sada možda i najjača svjetska sila, a nalazi mu se u neposrednom susjedstvu. Umjesto da, kao do sada, niže neprijatelje, mora početi stvarati prijatelje. Ključ je uspostave takvih odnosa upravo Ukrajina, odnosno rješenje povoljno za sve strane, ali koje će ipak biti ponajprije pod ruskim uvjetima.
VIDEO Dirljiva poruka sina preminulog vozača autobusa: 'Zagrlio sam te, ali premalo...'
Merkel je prevarila i Nijemce pa kako neće Ukrajince.