Ništa nije ukazivalo na to, ali za petnaestogodišnjeg Ralfa Hobirka iz Mulfeima, gradića nedaleko od Düsseldorfa, ljeto 1975. bilo je sudbonosno. Bilo je to prvo obiteljsko ljetovanje u Hrvatskoj, u Istri, na kojem je ni-dječak ni-mladić Ralf odmah naučio roniti. Idućih se godina obiteljski ritual samo ponavljao. Željni sunca, Hobirkovi iz njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije svake su se godine vraćali u Hrvatsku na ljetovanje.
Kao uostalom i mnoge druge njemačke obitelji, koje su i onda i danas bile najbrojniji stranci na našem moru. Što ga je te ‘75. nepovratno povezalo s Hrvatskom, kompjutorski znalac i grafički dizajner Ralf ni 43 godine poslije ne zna objasniti. Ali kad je kao mladić zaposlen u jednoj putničkoj agenciji u Düsseldorfu ugledao oglas za posao u ondašnjem Yugotoursu, nije se premišljao. Javio se, dobio posao, kasnije s kolegama iz bivših YU republika prošao raspad i države i firme, a na kraju je ostao vjeran Hrvatskoj i njezinom moru.
Doselio se sa suprugom
– Zavolio sam Hrvatsku kao dječarac, a kroz posao se ljubav ojačala – reći će Ralf, koji se bavio grafičkom pripremom turističkih kataloga i malobrojna su mjesta na našoj obali koja još n ije upoznao.
Ljubavlju prema maloj mediteranskoj zemlji s prekrasnom obalom zarazio je i prvu suprugu i mladi se njemački par još sredinom devedesetih doselio u Zadar. Pokušali su živjeti i na Ugljanu godinu dana, a početkom dvijetisućitih kupili su i kuću u Istri. Adresa za posao kojim se bavi, a uvijek je to više-manje vezano uz turizam, nije bitna, dovoljan je kompjutor. Puno je bitnije, kaže, što se može vidjeti kad čovjek pogleda kroz prozor. A to su u Istri, u kojoj je našao svoju mirnu luku s drugom suprugom Vesnom, trsje i zeleni brežuljci nadomak mora. Istina, nemirni duh odveo ih je na nekoliko godina u Egipat, a dva su mjeseca živjeli i na Cipru. Na kraju je ipak pobijedila Hrvatska.
Prodali kuću u Egiptu
– More, pogotovo dalmatinsko, priroda, klima, mentalitet i način života, sve je to ovdje nekako u pravoj mjeri. Najvažniji su ljudi, a pristupačnost i opuštenost Hrvata osvojile su me davno, još kad su me kao mladića u Zadru hrvatski prijatelji učili dizati mreže, peći ribu na gradelama... Na sjeveru Njemačke, gdje sam rođen, ljudi su zatvoreniji, više na distanci, a Nijemci su općenito racionalniji od Hrvata. Sve planiraju, a znaju i koliko će potrošiti na odmoru. Nije neobično da dijete, recimo, na ljetovanju traži još jedan sladoled i da mu roditelji kažu ‘ne može’, ne zato što nemaju nego zato što su budžet za taj dan potrošili. Ja nisam takav, sličniji sam Hrvatima, mi trošimo dok imamo – smije se Ralf. Nije nerealan, zna da se u njegovoj staroj domovini zarađuje bolje i da Hrvati tamo traže bolji život. On na to ne pomišlja.
– Idealno bi bilo živjeti u Hrvatskoj, a imati njemačku plaću. Nažalost, zasad nije tako, ali Hrvatska ima veliku šansu s turizmom – reći će Ralf, koji i svoju poslovnu budućnost vidi u tome.
Mislav Šimatović: Pravne nebuloze i apsurdi koji vas rastužuju i živciraju, i zbog kojih ljudi iseljavaju
zato i imaju, to menatilitet vrijedan divljenja, u njihovim genima, kad nijemac radi nešto, onda je to mora biti svjetsko!..