Nijemci žele i Ivana Lasića zbog Đurekovićeva ubojstva

Ne, neću razgovarati, nisam raspoložen – kratko je odgovorio Ivan Lasić zvani Gorankić (80), umirovljeni agent Udbe, na upit svoje nevjeste koja nam je otvorila vrata obiteljske kuće u širokobriješkom mjestu Knešpolju. Nakon toga se, kako kazuju mještani – nekamo sklonio. Vjerojatno u Mostar.

Nekadašnji šef II. uprave SDB-a SSUP-a SFRJ u Beogradu na isti je način potpisnika ovog teksta izbjegao i prije četiri i pol godine. Tada je bio izišao iz jednodnevnog pritvora zbog slučaja ubojstva Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora Ine iz 1983., a nakon što je njemački Bundeskriminalamt (BKA) raspisao tjeralicu za njim, Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem. Njih bi se trojica nakon izručenja mogla suočiti s pitanjima o ukupno 22 ubijena hrvatska politička emigranta koja su na području SR Njemačke likvidirana od 1970. do 1989. Sud u Münchenu posebno spominje likvidacije od 1981. do 1989., kada su u Bavarskoj ubijeni Antun Kostić (1981. u Münchenu) i Stjepan Mesek (likvidiran iste godine u Frankfurtu), Đuro Zagajski (1983. u Münchenu)...

– Ivan Lasić ima državljanstvo BiH koja ne izručuje svoje građane. Tada je, a i sada tvrdi da nije počinio nijedno kazneno djelo za svoga života – kratko je odgovorila njegova odvjetnica Nada Dalipagić.

Nije joj poznato da on ima i makedonsko državljanstvo, što je službeno potvrđeno.

Ivan Lasić ima državljanstvo BiH koja ne izručuje svoje građane

Nada Dalipagić

Lasić je rođen 19. ožujka 1934. godine. U mladosti je bio učitelj u Modriči i Širokom Brijegu, a potom je u Mostaru stupio u službu koncem 1964. u kojoj je radio sve do umirovljenja 1988. godine.

Pisma preko posrednika

– On živi posve običnim staračkim životom, a hobi mu je skupljanje ptica. Ima problema s visokim tlakom zbog čega je doživio i manji moždani udar. Ponekad prošeta mjestom, svrati do susjeda ili se autom odveze u svoj rodni kraj, susjedne Uzariće, malo mjesto u kojem ima velikih krajnosti. Iz njega potječu brojni poznati političari i intelektualci vrlo različitih svjetonazora, a to je i mjesto rođenja fra Joze Zovke, bivšeg međugorskog župnika, koji je upravo zbog Udbina progona završio u zatvoru – ističu mještani napominjući da ovdje svaki stanovnik ima svoju malu “javnu tajnu”, pa tako i Gorankić, drugi čovjek bivše partijske policije. Naime, njegova je takva da poneka pisma prima preko posrednika, a navodno su ona godinama ranije dolazila i od Perkovića, nekadašnjeg suradnika.

– Čuje li nas on sad? – upitom smo se pokušali našaliti razgovarajući s njima u blizini Lasićeve kuće, sugerirajući famu koja već desetljećima vlada oko ovog čovjeka koji nakon sloma Jugoslavije nije krio svoje informacije o misterioznim ubojstvima emigranata u svijetu, a oni će na to ozbiljno: – Još nisu prošla vremena udbaša!

Tvrde da su Gorankiću iskazi uzimani milom i silom, kao što je to bio slučaj s početka rata, kada je otet i zlostavljan, kao i njegov sin Svjetlan.

– Ne želim ni potvrditi ni opovrgnuti tu priču. Ja tu živim, radim i hranim obitelj. Šta je ćaća radio, neka utvrdi sud. Ja sam vozač, pitaj me o šarafima, ventilima, antifrizu… – govorio je kasnije Svjetlan. Valjda vidjevši da je vrag odnio šalu, Gorankić je otvorio dušu još 15. lipnja 1992. tadašnjem Vijeću za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, na čijem je čelu bio Vice Vukojević, te 1993. pred pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu Božidarom Jovanovićem, što je i zabilježeno u knjizi Bože Vukušića “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”.

Kao ključne osobe vezane za atentat na Đurekovića pod kodnim imenom “Operacija Dunav” označio je tadašnjeg jugoslavenskog sekretara za unutarnje poslove Stanu Dolanca i njegovog savjetnika Stanka Čolaka, također Širokobriježanina s beogradskom adresom, koji ga je i regrutirao u službu, te Josipa Perkovića, zbog čega je i imao prijetnje ubojstvom.

Nakon izvjesnog vremena moj kolega Sreten Aleksić telefonom mi je rekao: “Jutros ti je jedan manje. Jedan je pronađen mrtav.” Upitao sam ga o kome je riječ, a on je samo odgovorio: “Direktor Ine.” To je bilo sasvim dovoljno da se zna da je Đureković ubijen

Ivan Lasić

Iskaz iz 1992. godine

– Ja sam došao u ožujku 1983. u Beograd. Stanko Čolak prije mene bio je na položaju načelnika Uprave i nije bio potpuno predao dužnost, a već je bio imenovan za savjetnika. Tako je bilo godinu dana. Nakon izvjesnog vremena moj kolega Sreten Aleksić telefonom mi je rekao: “Jutros ti je jedan manje. Jedan je pronađen mrtav.” Upitao sam ga o kome je riječ, a on je samo odgovorio: “Direktor Ine.” To je bilo sasvim dovoljno da se zna da je Đureković ubijen. Ja sam to prenio Dolancu koji je odmah upitao: “Je li sve u redu s ekipom?” Odgovorio sam da ni o čemu nemam pojma – naveo je Lasić u svome iskazu.

Napomenuo je da je Stanko Čolak naknadno rekao: “Sve je OK. Ekipa je kompletna.”

– Tog dana Stanko je još jednom došao do mene jer se nije bio definitivno preselio i rekao mi je: “Idem ja zvati Perkovića u Zagreb.” Sekretar Dolanc onda je rekao: “Bit će sada problema, bit će opet optužbi na naš račun. Moramo ubuduće paziti kako to radimo. Mi smo do sada pravili velike greške. Ja sam to govori i Franji.” Mislio je na Franju Herijevića, prethodnog saveznog sekretara. Bez obzira na to što on nije konkretno govorio, shvatio sam da se radi o sličnim slučajevima – navodi Lasić u svome iskazu.

Istaknuo je i da mu je poznata i uloga Krunoslava Pratesa koji je zbog pomaganja u likvidaciji Đurekovića osuđen na doživotnu robiju.

– Saznao sam da je ta garaža bila vlasništvo Ivana Jelića, odnosno organizacije HNO. Tu je bila tiskara hrvatske države. Urednik i izdavač tog lista bio je emigrant Krunoslav Prates. Koliko je meni poznato, Krunoslav Prates bio je suradnik hrvatske službe (pod pseudonimom Stiv) i na vezi ga je držao Josip Perković. Zapravo, Perković ili netko drugi, uglavnom u redovitim kontaktima mi smo kontaktirali s Perkovićem. Krunoslav Prates vodio se pod pseudonimom Stiv. On je mogao biti u najboljoj poziciji i dati najbolje informacije, kao i nabaviti duplikat ključeva garaže. Jer oni su (ubojice, nap. a.) imali ključ kojim su otključali i zaključali garažu. Ne znam ni za koga drugog tko bi mogao biti u toj poziciji osim Stiva – kazao je Lasić spominjući i ekipu Željka Ražnjatovića Arkana (predvođena likvidatorom Đorđem Boževićem Žiškom, nap. a.).

Arkanova ekipa

– Ne znam koliko je vremena prošlo, počelo se govoriti da je to učinila jedna beogradska skupina. Arkanova skupina. Došao sam do podataka da se Arkan čak otvoreno pred nekima hvalio. Ja sam otišao kod Stanka i rekao: “Stanko, ovo nešto nije u redu.” On mi je odgovorio: “Ne beri brigu. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je skupina koja je završila Šiptare, sad ti je jasno” – naveo je Lasić u svome iskazu.

Na koncu je istaknuo da su njegovi tada podređeni kolege Božidar Spasić i Predrag Đorđević kasnije pokušavali sanirati učinke Arkanova hvalisanja.

– Božo Spasić je inspektor koji je radio u Drugoj upravi za ubojstva Đurekovića. Božo Spasić i Predrag Đorđević. Poslije su njih dvojica nastavljala izlaziti s raznoraznim lecima u nekim novinama. Neke su se stvari radile nestručno. Naročito prema hrvatskoj emigraciji, kada su u pitanju pravopisni izrazi – stoji u iskazu Ivana Lasića Gorankića koji je u nastavku govorio i o likvidaciji Brune Bušića u Parizu te ostalim slučajevima iz 70-ih i 80- ih godina.

Pred sucem Jovanovićem iznio je i prve konkretne činjenice o proceduri odlučivanja o likvidacijama političkih iseljenika nakon Titove smrti, i to upravo kao svjedok u istražnom postupku o ubojstvu Bušića.

– Bio sam prisutan kad je podsekretar (pomoćnik ministra unutarnjih poslova, nap. a.) Srđan Andrejević objašnjavao novom saveznom sekretaru (ministru) Dobroslavu Čulafiću (Crnogorac) proceduru likvidacija emigranata: “To je u vašoj nadležnosti, isključivo sekretar ima pravo i ovlašten je da u takvim akcijama daje i odobrenje, ali tu ima određena procedura. Vjerojatno je vama to drug Stane Dolanc objasnio. I on je imao takva ovlaštenja kakva je imao i Franjo Herljević (bosanski Hrvat, Dolančev prethodnik). Međutim, vi morate pribaviti suglasnost za takve stvari od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojem vi morate, nakon konzultacije s republičkim sekretarima, predložiti na koga želite uputiti te akcije i tek nakon toga, kad vi dobijete odobrenja, onda smijete i možete uključiti mene ili bilo koga drugog koga vi i republički sekretar dotične službe smatrate za kvalificiranog, za pogodnoga za takve stvari.”

Ja sam tada apsolutno shvatio tu proceduru iako sam sličan zaključak imao i ranije u kontaktima s Dolancom. Postojale su određene nadležnosti republičkih sekretarijata i saveznog sekretarijata, i nisu nigdje bile u poziciji da se sukobljavaju ako su postupali i jedan i drugi u okviru svojih nadležnosti – stoji u spisu Okružnog/Županijskog suda u Zagrebu (zapisnik o saslušanju svjedoka Ivana Lasića, 29. siječnja 1993.). Time je dao do znanja da Udba nije smjela ništa poduzeti bez odobrenja političkog vrha. Prema tome, nije se smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo Partiji. Nije se moglo ići mimo službene politike bez obzira na to kakva je bila, pogrešna ili ispravna. Služba je bila samo puki izvršitelj.

– Sa Stankom Čolakom uopće nemam nikakav kontakt. Znam samo da je jednom bio u Širokom Brijegu na pokopu svoje majke – svojevremeno nam je govorio Gorankić dodajući da se ne boji bilo kojeg suda ili eventualnog izručenja njemačkim vlastima.

Emotivno uzbuđen, tad je priznao kako je doživio niz neugodnosti.

– Čak sam više puta pomišljao na samoubojstvo. Većina ih misli da sam ja protiv stvaranja Hrvatske, a protiv toga nisam nikada bio. Da sam bio, mogao sam pobjeći, ali sam ostao u Širokom Brijegu. Održala me na životu moja obitelj – suznih očiju kazao je Gorankić koji je na početku rata ranjen gelerom od granate koju je JNA ispalila na Mostar, a koji nije uspio odstraniti.

O pisanju knjige neko je vrijeme intenzivno razmišljao, ali kasnije, kad su, kako kaže, godine učinile svoje, teško da će taj projekt ikad realizirati. On tvrdi da o njegovu radu u Udbi postoji dokumentacija iz koje se mogu analizirati svi njegovi postupci koje je radio na toj iznimno delikatnoj poziciji.

– Kad spominjete izručenje Njemačkoj, znate li da smo mi surađivali s njemačkom obavještajnom službom (BND)? Agenti njemačkog BND-a sve likvidacije državljana bivše Jugoslavije zajedno su s nama istraživali. Mi smo imali dobru suradnju – otkrio nam je Gorankić koji je tek 2004. godine ponovo počeo primati mirovinu. O njegovoj ulozi na mjestu visokorangiranog djelatnika Udbe raspitivale su se brojne obavještajne službe s kojima je i više puta imao informativne razgovore.

– Ispričavam se, ali o slučaju Đureković ne mogu ništa kazati. Sve sam davno rekao, a to znaju obavještajne službe od Zagreba i Sarajeva do Beograda. Tek sam čuo neke optužbe na svoj račun, ali mislim da su one besmislene – zaključio je razgovor u Hercegovini omraženi Gorankić. Konačno, najveći dio podataka o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i posebice o likvidacijama protivnika Titova komunističkog režima prikupljen je od kraja travnja 1992. do kraja prosinca 1999. u Vijeću za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu u sastavu bivše državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata Republike Hrvatske.

Vijeće je do svoga završnog izvješća u rujnu 1999. uspjelo utvrditi da je od 1946. do 1990. zloglasna komunistička tajna policija (od Ozne – Odjela za zaštitu naroda, koja je sijala strah i trepet u bivšoj državi, nastali su Udba i KOS, nap. a.) diljem svijeta ubila 69 hrvatskih emigranata; još su trojica oteta, a četvorica se spasila od otmice. U 24 slučaja žrtve su preživjele atentate s lakšim ili težim ozljedama. Osmorica emigranata vode se kao nestali premda je opravdana pretpostavka da su oteti i likvidirani na nepoznatom mjestu.