'Nikad nisam imala srca odbiti pomoć životinji koja je napuštena ili ranjena'

U Aršanju, vikendaškom naselju nedaleko od Pitomače, tik uz Radarski centar Bilogoru, zaštitnica životinja Vesna Matkov vodi privatni azil za napuštene životinje. Okruženo vinogradima, sklonište je danas dom za čak 28 pasa i više od 30 mačaka o kojima se Vesna brine – sama.

– Rekla bih da sam cijeli život vezana uz životinje. Sklonište ove vrste počela sam voditi prije desetak godina – govori nam Vesna dok se psi guraju da joj dođu bliže, da ih pomazi i uzme u zagrljaj.

Mačke dijele zdjelice sa psima.

– Isprva je u skloništu bilo pet ili šest pasa. Nikad nisam imala srca odbiti pomoći životinji pa je broj stalno rastao. Sada je to već jedna velika, lijepa zajednica – ističe Vesna u ime svojih malih štićenika. Jer da oni mogu govoriti, koje bi to priče bile! Bivši vlasnici nisu ih štedjeli. Mnogih odavno ne bi bilo da ih Vesna nije uzela k sebi. S ceste, iz kanala, neke su joj pustili u dvorište, neki su stigli u kutijama. Bolesni, bez šapice, lovački psi koji se boje pucnja, psi koji su višak kad se obitelj seli. Stotinu je razloga zbog kojih su danas u skloništu. Vesna razgovara s nama i mazi pekinezericu Avu koja ne vidi na jedno oko. U malom tijelu ima dva šrapnela. Tužna priča ima sretan završetak jer joj je Vesna pronašla novu udomiteljicu u inozemstvu. Takva je, neumorna, stalno traži načine da riješi probleme.

Bez financijske pomoći

Nakon završene srednje veterinarske škole, završila je studij modnog dizajna te potom magistrirala kostimografiju. Na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu dogovara i doktorat iz smjera dobrobit za životinje. Radi nekoliko poslova. U Virovitici ima salon za uljepšavanje kućnih ljubimaca, a predstavnica je i jedne njemačke tvrtke za pročistače otpadnih voda. Živi život ispunjen do posljednje sekunde. Jedan je od razloga za to što napuštenim životinjama želi osigurati dom, hranu i lijekove. Od imanja u Aršanju napravila je sklonište u kojem su boksovi prostrani i čisti, zdjelice s hranom i vodom uvijek pune, a prostorije u kući danju i noću griju se za bolesne pse i mačke. Svaka životinja je čipirana i cijepljena. Sve se radi po načelima dobrobiti za životinje. To je Vesnin poziv. No briga o azilu i košta. Do danas ta zaštitnica životinja nije tražila ni kune pomoći od drugih za svoje sklonište u kojem su neke životinje i po nekoliko godina.

– Hvala susjedima koji su jako tolerantni i koji se za vrijeme proslava sjete mojih mačaka pa im nešto uvijek odvoje. Suprugu moram zahvaliti na silnom razumijevanju i podršci, osobito što se kućnog budžeta tiče. Ja cijelu svoju plaću potrošim isključivo na azil – priznaje Vesna.

Odrekla se haljina, torbica i cipela da Đani, Lili, Bubi i drugi imaju siguran dom. Mjesečno samo na hranu potroši oko 7300 kuna, bez lijekova, materijala za sklonište, goriva za prijevoz. Jer, Vesna surađuje ne samo s hrvatskim udomiteljima nego i s organizacijom Aktiv für Hunde in Not u njemačkom gradu Göttingenu. Pse i mačke ondje sama odvozi nekoliko puta godišnje do novih vlasnika koji će im pružiti bolji život. Za njih, Vesna je pojam borca za životinje u zemlji koja na dobrobiti životinja još mora puno raditi.

– Na zapadu ljudi više razumiju životinje i tu razinu svijesti voljela bih podići i kod nas. Zato se i dalje educiram u tom pravcu. Nužno je objasniti da životinja ima emocije, da razumije, osjeća, da ima svoje brige kao i čovjek i zato vjerujem da u tome mogu dosta pridonijeti – smatra Vesna.

Da bi se udomilo životinju treba strpljenja i vremena, a u odnosu prema udomitelju nužno je biti apsolutno iskren.

Mjesečno samo na hranu potrošim 7300 kuna. Ovom iznosu još dodajte lijekove i druge materijale

– Udomitelj mora znati sve o životinji koju dobiva. Mora znati je li pas agresivnije naravi, voli li mačke. Ne smije biti doveden u zabludu. I sama očekujem iskren pristup od udomitelja. Životinja koja odlazi iz skloništa ne mora živjeti u savršeno uređenoj kući, no novi vlasnik mora imati osjećaj za psa ili mačku, mora imati osjećaj za živo biće – poručuje Vesna.

Nema eutanazije

Objašnjava da je po tom pitanju stroga, ali s razlogom. Životinju koja je već bila napaćena i uplašena, ostavljena ili pretučena ne može, kaže, dati nekome tko će je opet držati na lancu ili iskoristiti za borbu pasa. Mnogi samo zbog toga obilaze skloništa, strahuje Vesna koja kaže da ponekad prođe i nekoliko godina dok se neka životinja ne udomi. Dom najprije pronađu psi koji su lijepi, njezino je iskustvo.

– Kažem da imam privremeno sklonište, iako nema roka nakon kojeg životinja mora otići. Nema eutanazije. Tu im je dom, dok god nemaju kamo. Đani je kod mene, eto, već više od deset godina. Tri se puta vratio od udomitelja i sada je samo moj, kao i ostali psi i mačke koji čekaju novi početak – pogledom ih prati Vesna.

Želi li tko pomoći njezinu azilu, Vesna ga neće odbiti. Mnogo je gladnih usta. Potrebe su velike – za hranom, dekicama, boksovima, zdjelicama, pijeskom... No i bez pomoći, Vesna nikada neće odbiti životinju, poručuje, jer, poput svih onih koji dom dijele s ljubimcem, i sama svjedoči da oni znaju ljubav iskreno uzvratiti.