Na početnoj stranici internetske adrese jedne od najboljih i najpoznatijih međimurskih vinarija piše: “Tomšić je priča o iskrenosti, vinogradima, grožđu, vinu i prijateljima”. Nije to smislio nikakav marketinški stručnjak, nego su bijela slova na zelenilu pitomog međimurskog pejsaža izašla pravo iz srca Alojza Tomšića koji je sa svojom suprugom Tatjanom u Železnoj Gori nadomak Štrigove stvorio pravi mali vinski raj.
Iskusio sam tu iskrenost, prijateljstvo i gostoljubivost posjetivši vinariju Tomšić s Alojzovim prijateljem Vilimom Novakom iz obližnjeg Gornjeg Mihaljevca i njegovom kćeri jedinicom Evelin Novak, već deset godina miljenicom publike Državne opere u Berlinu i njezina slavnog šefa, maestra Daniela Barenboima.
Vilim Novak i Alojz Tomšić prijatelji su još iz vremena kada su se s poljoprivrede prebacili u autoprijevoznički posao. Kamioni su donosili više novca nego zemlja, ali nijedan od njih nije se najbolje osjećao niti dugoročno vidio u kamiondžijskoj koži i poslu. O zemlji, radu, životu, siromaštvu i bogatstvu Vilim i Alojz razmišljaju toliko slično da mogu jedan drugome nadopunjavati i završavati rečenice. A zajednička im je i sjeta koja preleti licem i potamni im glas kada naglas razmišljaju o budućnosti svojih imanja. Dvije kćeri Tomšićevih još su na studiju.
– S djecom se nikad ne zna, a budućnost će ovisiti i o tome s kim će naše kćeri odlučiti dijeliti i dalje graditi vlastite živote – govori Alojz.
A jedina kći Vilima i Jasenke Novak već je odavno odabrala i životni poziv operne pjevačice i supruga koje je upoznala na pozornici. To je njemački bariton Bernhard Hansky. Priče o Evelin koja je već kao djevojčica bila vješta traktoristica sada su još samo anegdote iz prošlosti. Otac zna da će njezin dom zadugo, ako ne i zauvijek, ostati daleko od Međimurja. Utoliko je veća sreća kada im dođu u posjet, a djedovo srce i glas se rastope kada prepričava kako mu je unuk Oskar rekao da će on doći živjeti u Gornji Mihaljevec kad naraste.
U međuvremenu, Evelin, njezin glas, slava i ime, sljubljeni s vinom i prijateljstvom, postali su posebna spona između dviju obitelji, ali i između dva međimurska brenda – umjetničkog i vinarskog. Alojz Tomšić dobrodušan je i jednostavan čovjek kojem je mjesto najmlađeg od petero djece predodredilo ostanak na zemlji.
– K nama su uvijek iz Slovenije dolazili predstavnici jakih građevinskih poduzeća i željeznice i djeci već na kraju osnovne škole nudili besplatni internat i školovanje, a potom i sigurne poslove. Tako je u Maribor otišao i moj brat, a i sestre su se razišle na razne strane – kaže Alojz koji je ostao uz roditelje sa svoje dvije ruke i voljom za rad kao najvećim bogatstvom koje ga nikada nije iznevjerilo.
– Uvijek je bio čovjek koji od ničega stvara nešto – hvali ga prijatelj Vilim.
Samozatajni sponzor kulturnih događanja
Kako je obiteljska vinarija rasla, a vina postajala sve poznatija i traženija, prošle je godine došlo vrijeme i za stvaranje novog imidža, zaštitnog znaka i etiketa. Smisao za baštinu i tradiciju Alojz Tomšić pokazao je otkupivši pravo da zaštitni znak njihove vinarije bude askos, drevna glinena posuda stara oko 2700 godina, pronađena na jednom od brojnih arheoloških nalazišta u Međimurju. Original je u muzeju u Čakovcu, a replika u vinariji Tomšić kao atrakcija i izazov onima koji se žele okušati u ispijanju dvije litre vina iz askosa.
Međutim, među svim nagrađivanim vinima, kao što su Cabernet sauvignon, Pušipel, Silvanac zeleni, Rizling rajnski i Muškat žuti, osobit ponos Tomšićevih i redoviti dobitnik zlatnih odličja već godinama je Rose, profinjeni pjenušac u kojem se uživa u manjim količinama i u posebnim prigodama. Ideja za novo ime tom vinu rodila se nakon što je Alojz Tomšić, koji nikada u životu nije bio u operi, u čakovečkom Centru za kulturu čuo Evelin na koncertu.
Kao samozatajni sponzor mnogih kulturnih događanja u svom kraju, Alojz Tomšić već je čuo za međunarodnu slavu njihova “međimurskog slavuja”, kako s ponosom čitav kraj tepa svojoj Evelin Novak. Ali, kada je napokon i s pozornice čuo njezin glas, zaljubio se u njega i dobio viziju: njihovo najbolje vino zvat će se Evelin. Bilo je i onih koji su ga obeshrabrivali mudrovanjem kako će mu operna diva korištenje svog imena sigurno skupo naplatiti, ali takvi nisu znali o posebnoj vezi koja između Evelin Novak i Tomšićeva rosea već postoji.
– Meni je to vino oduvijek bilo najdraže. Podsjećalo me na djetinjstvo koje sam dobrim dijelom provodila s djedom i bakom upravo u vinogradu, učeći od malena o procesu proizvodnje vina, od trsa do čaše. Djed bi mi uvijek, krišom od tate i mame, dao i da srknem gutljajčić svakog novog vina, dok sam od bake naučila pjevati prve pjesme. Taj Rose zavoljela sam i zbog boje, jer oduvijek volim sve roza, zatim zbog fine kombinacije slatkoće muškata i kiselkastih sauvignona i rizlinga, a slično mi je i po tome što malo duže sazrijeva, kao što je i meni malo dulje trebalo da odrastem i osamostalim se nakon što sam čitavo djetinjstvo bila od svih, a osobito od mame, pažena i mažena – kaže Evelin koja je s oduševljenjem i ponosom pristala da njezino omiljeno vino ponese njezino ime.
Tim je Roseom i prije redovito častila kolege za svaki svoj rođendan i nakon svake uspješne premijere na njemačkim pozornicama, a sada se osobito veseli prvoj sljedećoj prilici kada će i samom maestru Barenboimu darovati bocu sa svojim imenom na vrhunski dizajniranoj etiketi otisnutoj na najkvalitetnijem papiru. Jer, kada je Evelin u pitanju, sve mora biti vrhunsko.
– Kao što je ona najbolja u svom fahu, takvo mora biti i vino, ne možemo si dopustiti da osramotimo ime Evelin – kaže Alojz Tomšić.
Nažalost, budućnost svih opernih kuća i sljedeće sezone u Njemačkoj još uvijek je, zbog strogih protuepidemijskih mjera, neizvjesna. Ni Evelin ni njezin suprug, koji je u međuvremenu postao član ansambla Državne opere u Hamburgu, sasvim sigurno do prosinca neće imati posla na pozornici.
I Bernhard zavolio Međimurje
Jedina je prednost što zato mogu uživati u duljem odmoru u Međimurju koje je i Bernhard silno zavolio, najprije zbog svoje, a sada i zbog Tomšićeve Evelin.
– Izdaleka se već po boji vidi sličnost između Evelin i ovog pjenušca, a zajedničke su im i slatkoća i lepršavost rasprskavajućih mjehurića, potpuno si odgovaraju – kaže Bernhard kojeg je još nešto u ovoj priči zadivilo.
– Nažalost, bez obzira na to što država ulaže zaista mnogo novca u kulturu i umjetnost, pa i opere, u Njemačkoj klasična glazba gubi na popularnosti, osobito sada kada su kazališta zatvorena. Ponekad se uopće više ne osjećam kao operni pjevač i bojim se da nas ljudi zaboravljaju. Zato sam bio oduševljen što smo u zagrebačkom HNK ovih dana gledali fantastičnu koncertnu izvedbu opere “Lucia di Lammermoor” s odreda sjajnim pjevačima, ne samo našim dragim prijateljem Tomislavom Mužekom nego i fantastičnom Ivanom Lazar, Ljubomirom Puškarićem i svima ostalima. Također, u Njemačkoj ne možete svako malo, i ne samo u kasne noćne sate, na televiziji vidjeti koncerte klasične glazbe kao u Hrvatskoj, a u tom kontekstu osobito mi je lijepa ova priča u kojem su Evelin i obitelj Tomšić spojili svoje strasti, ono što najviše vole i u čemu su najbolji da bi se međusobno podupirali i promovirali. Predivno! – potvrdio je naše oduševljenje ovom pričom i Bernhard Hansky, i kao član obitelji, ali i kao objektivni inozemni promatrač.