Izraz "udboustaše" pripada posljednjoj modi hrvatske publicistike – njime se objašnjava sve, od neuspjele ili, u najboljem slučaju, poluuspjele hrvatske tranzicije, preko tajkunizacije do posljednje faze naše ekonomske propasti. U tom je smislu svećenik Krunoslav Draganović prethodnica cijelog fenomena. Ni dan-danas o njegovu odnosu prema Udbi i ustaškom pokretu nema nedvosmislenih znanstvenih zaključaka, pa bi neki budući doktorski rad – koji bi htio objasniti tajnu vezu vanjske emigracije i unutarnje tajne policije – od Draganovića mogao krenuti kao od polazne točke. Krunoslav Draganović otišao je u Rim 1943. godine, u tajnu misiju približavanja NDH Englezima i Amerikancima. Ispratili su ga, premda nevoljko, Ante Pavelić i Mladen Lorković, poglavnik NDH i ministar policije. Draganović je na svim stranama imao jače veze – u gimnaziju je išao sa sekretarom partije Milanom Gorkičem, za rata spasio je život Anki Berus, a nakon rata kreirao "štakorske kanale" kojima je u Latinsku Ameriku pobjeglo stotine ustaša, nacista pa i četnika. Srpski publicist Marko Lopušina tvrdi da je Draganović nakon rata bio ključni čovjek CIA-e u Europi.
Roman o 'Krunoslavu Paveliću'
Dokumentirana je njegova suradnja s nekoliko najmoćnijih obavještajnih službi zapada. Kanadski pisac David Morell, svjetski poznat po Rambu, u središte svojeg romana „Liga noći i magle" stavio je nikog drugog nego Krunoslava Draganovića. Fiktivni „Krunoslav Pavelić" ima spojene osobine poglavnika Nezavisne države Hrvatske i svećenika koji ga je poslao u Argentinu. Krunoslav Pavelić u romanu je opisan kao anđeo čuvar nacista svih zastava, klerik koji jednog dana misteriozno nestaje iz Rima izazivajući silnu pozornost medija i javnosti...
Prema svjedočanstvu Ante Cilige, koji je nakon zatočenja u Jasenovcu oslobođen i poslan na rad u ustašku Spremnost, Draganovićeva je rimska misija bila savršeno razumljiva. U cijelom Zagrebu, piše ovaj bivši trockist, 1943. više nije bilo nikoga tko bi naginjao silama Osovine. "Tako u Zagrebu, 1942. i 1944., preorijentiranje hrvatske države prema zapadnim demokracijama nije bila briga samo jednog ili nekoliko tajnih kružoka: cijela hrvatska nacija bila je usmjerena u tom pravcu. Osim komunista i pristaša Titovih partizana, svi ostali Hrvati bili su za sporazum Hrvatske države s Anglo-Amerikancima. Da tražiš usred dana i s lampom u ruci, ne bi mogao naći u to vrijeme u Zagrebu nekog Hrvata, koji bi bio 100 posto pristaša Osovine", piše Ciliga.
Nakon Staljingrada više nije bilo dvojbi o tomu tko dobiva rat. Ono što je Ciligu, međutim, silno iznenadilo bila je činjenica da je, osim Kaptola, glavni proengleski punkt u Zagrebu bila – redakcija Spremnosti. „Prvo sam upoznao skupinu katoličkih anglofila, koja me i izvadila iz Jasenovca", piše Ciliga u knjizi "Sam kroz Europu u ratu". "Redakcija Spremnosti, Mortiglija i drugi, vodili su u listu odlučno prosavezničku liniju. Poslije rata došlo je pravo objašnjenje: zapovjednik njemačke vojske u Hrvatskoj bio je general Wermachta Glaise-Horstenau, član urote njemačkih generala protiv Hitlera!" Mladen Lorković dao je Paveliću obećanje da će postupak prema njemu, kad dođe do zaokreta, biti fer i pošten, dok će sva krivnja za zlodjela NDH biti svaljena na Luburića. Stvari su se, međutim, drukčije raspetljale pa je Luburić s dvadeset ljudi naoružanih teškim mitraljezima upao na sjednicu vlade, uhitio Lorkovića i Vokića i poslije ih, u dogovoru s Pavelićem, pogubio...
Ciliga opisuje da je Kaptol bio važan relej prema zapadnim saveznicima.
„Suradnja Vatikana s Anglo-Amerikancima bila je općepoznata, a zagrebački nadbiskup Stepinac bio je već stekao svjetski glas svojim propovijedima protiv rasizma i nasilja. U isto vrijeme Stepinac se izjasnio odlučno za Hrvatsku državu i suverenitet hrvatskog naroda. Tako je on dobio opći i neosporni autoritet kod cijelog hrvatskog naroda..."
No, na Ciligino upozorenje da Tito dolazi u Zagreb, Stepinac je dao procjenu koja je Ciligu zapanjila. „Odgovor Stepinčev bio je, po svojoj nerealnosti, potresan: Nikakve opasnosti od pobjede komunizma u Hrvatskoj nema, nikad Tito neće doći u Zagreb. To vam mogu garantirati.
Od ovog prvog Stepinčeva odgovora stvorio sam zaključak: To je čovjek nepokolebljive volje, asket, svetac, fanatik, ali nikako političar ni državnik. Očekivao sam sresti mnogo realističnijeg Stepinca i bolno me pogodila politička inferiornost čovjeka koji je zbog svoje opozicije nasiljima i zločinima Pavelića, za svoj duboki hrvatski patriotizam, za svoj osjećaj solidarnosti s dušom naroda, bio predodređen odigrati u bližoj budućnosti veliku političku ulogu u sudbini hrvatske nacije. Na moj začuđeni pogled, Stepinac je odmah dao ovo objašnjenje: Hrvatska Vlada, kakva god ona bila na kraju rata, neće imati što da pregovara s Titom, makar ako će on i vladati u Beogradu, jer Hrvatska ne može ući i ne može biti dio neke ateističke Jugoslavije..."
Kao ruski pop Gapon
Draganović je očito bio puno realističniji. Ante Ciliga uspoređivao je Draganovića s ruskim popom Gaponom, koji je bio agent carske policije, Ohrane, i kao takav poveo 200. tisuća ljudi u demonstracije, koje su prerasle u revoluciju i nakon nekoliko godina oborile dinastiju. Dva se glasovita emigranta nisu podnosila.
Misteriozni Draganovićev dolazak u Titovu Jugoslaviju 1967. godine – kojega su pojedini publicisti, vukući paralelu sa senzacionalnim prebjeglom britanskog špijuna Rusima opisali kao hrvatski "slučaj Kim Philby" – do danas nije u cijelosti rastumačen. Draganovića, koji je Paveliću omogućio bijeg u Argentinu, prema jednoj verziji priče namamili su na prijevaru agenti Udbe i oteli ga. No prema drugoj, koju zagovaraju Pavelićevi politički sljedbenici, Draganović je bio suradnik jugoslavenske policije. Pavelićeva kći Višnja, kao i neki pripadnici HOP-a iz Australije, vjerovali su da je Draganović Pavelića kanio poslati na vješala u Jugoslaviju, a ne na bauštelu u Argentinu.
Na Draganovićev račun upućene su u tom smislu grandiozne, ali nedokazane optužbe. Tako neki emigranti tvrde da je Draganović u prvoj polovici 1945. iz Vatikana inicirao slanje brzojava Stepincu, koji su Pavelića trebali uvjeriti u to da je povlačenje vojske prema Austriji i Italiji pametna opcija jer će se nakon kraćeg vremena, pod okriljem zapadnih saveznika, prije svega Engleske – koja stoji pod utjecajem Vatikana – vratiti u Hrvatsku, čija će granica i dalje biti na Drini...
U sydneyskoj Spremnosti Miroslav Avdić 1987. piše da je Draganović – čija je "makabrična figura" u sebi "imala nešto od grofa Drakule" – u travnju 1945. godine "poslao famozne brzojavke zagrebačkom nadbiskupu. Te su brzojavke po prilici glasile: Hrvatska je sigurna – granica komunizma na Drini – rekonstruirajte vladu – neka u vladu uđe nadbiskup, Maček i Pavelić – povucite vojsku u Sloveniju – zagarantiran azil kod generala Rupnika – sastat će se s vojskom generala Alexandra – nakon nekoliko tjedana povratak s Englezima u Hrvatsku..."
Publicist Marijan Krmpotić također tvrdi da je Draganović, pored suradnje s Englezima i Amerikancima, bio i jugoslavenski agent.
"Otmica dr. Ante Pavelića trebala je biti organizirana "štakorskom vezom" u koju nitko ne će posumnjati", piše Krmpotić. "I Krunoslav Draganović dolazi sve češće k obitelji Ante Pavelića s obavijesti da je gotovo sve spremno da Poglavnika zrakoplovom prebaci iz Rima u Južnu Ameriku. Na rimskom uzletištu čekat će ih zrakoplov pod stražom talijanskih karabinjera, zrakoplov koji će umjesto u Južnu Ameriku sletjeti s dr. Antom Pavelićem u Beograd. Nu, Ante Pavelić koji je veći dio života proživio kano politički emigrantski lisac, od dolazka u Rim stanuje odvojeno od svoje obitelji. Znao je iz iskustva da Krunoslav Draganović po prirodi posla kojim se bavi mora biti upetljan u veze s raznim savezničkim tajnim obavještajnim službama koje vrebaju na njega kano kapitalni ulov, pa je bio oprezan i glede svojega odlazka iz Rima štakorskom vezom Krunoslava Draganovića. Zato Pavelić nikada nije dao popu Draganoviću znati gdje se nalazi u Rimu i vezu s Draganovićem održavao je izključivo preko svoje supruge Mare. Kad je u dogovoreni dan svećenik dr. Krunoslav Draganović došal k obitelji po Poglavnika s novom putovnicom da ga vodi na uzletište, Poglavnika više nije bilo u Rimu! Vidjevši, da mu je Poglavnik izmaknuo izpred nosa, dr. Krunoslav Draganović napravio je takav prostački izpad da su Poglavnikova supruga i djeca ostali zabezeknuti tolikim prostačkim psovkama i kočijaškim rječnikom iz usta jednog katoličkog svećenika".
U knjizi "Ustaški James Bond" objavljena je ispovijed bivšeg agenta jugoslavenske Službe državne sigurnosti, zaduženog za emigraciju. On rezolutno tvrdi da misteriozni svećenik nije bio jugoslavenski agent.
„Pouzdano znam da Krunoslav Draganović nikada svojevoljno ne bi došao u zemlju", tvrdi bivši obavještajac. „Naše obavještajne službe, prije svega mislim na SID / diplomaciju / slovensku obavještajnu službu kao i naši agenti iz tzv. katoličkog korpusa, dakle svećenici koji su radili za nas, imali su zadatak prići Draganoviću. Uspjeli su u tome i naveli ga da na granici s Italijom pođe na sastanak s nekim istomišljenicima iz Bosne i Hrvatske. On je to prihvatio i s našim u okolini Trsta, ušao u automobil koji ga je trebao odvesti na sastanak u to talijansko selo. Izmijenjene su putokazne table i Draganović je sve vrijeme mislio da je u Italiji. A naši su ga, uistinu, preveli preko tzv. zelene granice, šumskog puta u Sloveniju. Kada je shvatio da je u Jugoslaviji, bilo je kasno..."
„Odveden je u Vojni zatvor u Sarajevu i njega su naizmjenično saslušavali vojni kontraobavještajci KOS-a i SDB-a BiH. Glavni agent – tvrdi ovaj obavještajac – dakle katolički svećenik koji je 'navukao' Draganovića na taj famozni sastanak na granicu s Italijom je živ. Živi u Hercegovini i ja sa pravom ne mogu reći njegovo ime..."
>>Vatikan žmirio na bijeg ustaša kako bi izbjegli Titove sudnice
Nemžeš vjerovati koliko je izdajnika bilo protiv Hrvatske i Hrvata.Izdajnici ima ih i nažalostz i danas u politici