Shimona Peresa osobno sam upoznao 2003., tijekom rada na filmu “Petnaest do osam”, priči o izraelskom generalu avijacije Motti Hodu, koji je dobio najspektakularniju bitku u povijesti zračnih ratova, onu u Šestodnevnom ratu 1967. Nakon toga surađivali smo u realizaciji filmova o Meir Amitu (legendarnom šefu Mossada), Arielu Sharonu te na filmu “Židovi i Hrvatska”.
S prvom dvojicom velikana vezalo ga je dugogodišnje iskreno prijateljstvo, a zbog poštovanja prema vjerojatno najvećem ratniku u povijesti Izraela nije želio da ta priča bude ispričana bez njegovih sudova i razmišljanja o njemu.
Bez unaprijed traženih informacija o konkretnim pitanjima koja mu želim postaviti, Shimon Peres u sva tri filma odgovarao je takvom preciznošću da nije bilo potrebno (a ni moguće) ni kratiti ni preskakati ono što je rekao. Imao sam priliku razgovarati s relativno velikim brojem ljudi koji su obnašali visoke funkcije, ali nitko nije bio toliko precizan i dubok kao on. A sve što bi rekao o tim velikanima, bez obzira je li riječ bila o njihovim privatnim odnosima ili o njihovoj ulozi u povijesti države Izrael ili o političkoj analizi stanja u njegovoj zemlji, bilo je rečeno spontano i bez sumnje da bi nešto moglo biti drugačije nego što je rekao. Bez obzira na to što sam se dobro spremao za svako snimanje, što sam, osim knjiga i aktualnih članaka o njemu, tražio i dobivao različite informacije s raznih strana, uvijek bi nečim iznenadio. Kada smo, recimo, završili snimanje o Meir Amitu, koji je zajedno s njim, na fotografiji prve izraelske vlade, rekao je kako misli da još nešto mora reći, pa je u kameru ispričao detalj jedne njihove privatne večere na kojoj je, de facto, dogovorena strategija Šestodnevnoga rata.
U svakome komentaru i razmišljanju bilo je jasno da sjedite sa sasvim posebnom osobom.
Imao sam sreću da sam, osim na četiri snimanja, s gospodinom Peresom večerao tri puta. Te večere i razgovori koji su dugo trajali, a odnosili su se na najrazličitije teme, potvrdile su mi sve ono što sam o njemu zaključio na temelju vlastitoga iskustva ili što sam o njemu znao od drugih ili što sam pročitao.
Izrael je oduvijek imao snažne ličnosti koje su znale naći pravi način i put kako opstati u neprijateljskom okruženju, no Peresovim odlaskom čini mi se da nastupa novo vrijeme u povijesti te zemlje. Shimon Peres zadnji je veliki, stvarni, legendarni političar i intelektualac bez čije uloge nije moguće razumjeti Izrael, a ni Bliski istok. On je i zadnja osoba sa slavne fotografije utemeljitelja i sanjara koji su ostvarili san generacija Židova – vlastitu državu, koja je otišla s ovoga svijeta.
Ostao mi je u sjećanju i kao čovjek koji je, govoreći u kameru o Hrvatskoj, za film “Židovi i Hrvatska”, rekao kako se, kao nova država moramo riješiti balkanskog i komunističkog nasljeđa. Tom sam njegovom izjavom i završio taj film.Veliki židovski političar i intelektualac otišao je, ali mnogo toga neće biti moguće ni razumjeti ni napraviti bez onoga što je predvidio i započeo.
Kako se rjesiti komunistickog nasljeda kad su oni antifasisti, i ako si protiv njih odmah moras biti fasista?