Nikica Gabrić: Priznajmo da najviše privatne prakse ima u državnim bolnicama

Specijalna bolnica za oftalmologiju Svjetlost poznatog liječnika prof. dr. sc. Nikice Gabrića lani je ostvarila prihod od 40 milijuna kuna i dobit od gotovo tri milijuna. Uz kliniku u zagrebačkoj Heinzelovoj gradit će novu bolnicu, s novim djelatnostima kao što su interna medicina, dermatologija i plastična kirurgija. Omogućit će mu to najavljene izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti zbog kojih je ministar zdravlja Siniša Varga ovih dana na udaru javnosti, a koje među ostalim dopuštaju privatnicima osnivanje bolnica s više djelatnosti. U izradi tih izmjena nije sudjelovao iako ga je ministar imenovao u svoj savjet koji se sastao samo jedanput. S HZZO-om nema i ne želi ugovor. Već sada 30% pacijenata Svjetlosti dolazi iz inozemstva. Dok kritičari upozoravaju kako će hrvatsko zdravstvo postati dostupno samo bogatima, dr. Gabrić odgovara da jedino konkurencija može reformirati neracionalno organizirano i preskupo javno zdravstvo u kojem mnogi ne zarade svoju plaću. Nekim povlaštenim šefovima bolnica služi za slanje pacijenata u njihovu privatnu praksu.

:: Zašto je javnosti privatizacija sinonim za kraj solidarnog zdravstva, a vi je nazivate konačnim početkom reforme sustava?

Promjene koje predlaže ministar dobre su i za javno i za privatno zdravstvo. Dosad je opću bolnicu mogla osnovati samo županija. Privatni investitor koji je htio osnovati nove djelatnosti morao je osnivati novu specijalnu bolnicu i stvarati u svakoj specijalnoj bolnici golemi birokratski aparat uključujući dvostruke ili trostruke paralelne uprave, mrtvačnice i kapele za vjerske obred. Ministar Varga sada ukida taj birokratizirani pristup kojem je cilj bio samo obrana nerada i birokracije. Za pacijenta nije bitno vlasništvo bolnice, nego kvaliteta i cijena usluge, zahvata ili procedure. Država nema dovoljno novca da gradi zgrade i da ih obnavlja, i zato je poticanje privatnih ulaganja dobrodošlo. Država mora prepustiti barem deset posto osiguranja privatnim liječnicima i ustanovama da ljudi mogu birati gdje će se liječiti. U iduće tri godine potrebno je još deset posto osiguranja prepustiti privatnim liječnicima i ustanovama, pa za tri godine još deset posto kako bismo dobili 30 posto privatnog i 70 posto javnog zdravstva po ugledu na sve uspješne europske zemlje. Mora se napraviti konsenzus između osiguravajućih društava, komora, bolnica i stručnih društava kako bi se definirale cijene pojedinih zahvata i da pacijent sa svojom uputnicom može birati gdje se želi liječiti. Tada počinje pravo tržište zdravstvenih usluga u kojem država raspisuje natječaj tko je u stanju obaviti npr. tisuću operacija na srcu, operirati dvije tisuće kukova ili 15 tisuća mrena. Tada će se privatne i javne bolnice natjecati koliko će napraviti operacija i po kojoj cijeni. Tada će državna bolnica razmišljati koliko joj je ljudi potrebno, ima li viška doktora, medicinskih sestara, pomoćnog osoblja, počet će se ponašati racionalno i odgovorno.

:: Dok ministar najavljuje mjere za sprečavanje odljeva liječnika, a pojedine udruge upozoravaju kako je u bolnicama stanje alarmantno, vi govorite o višku liječnika. Imamo li previše doktora?

Europske statistike i standardi pokazuju da imamo optimalan broj liječnika na tisuću stanovnika. Posebno ako se uspoređujemo s najuspješnijima. Na drugoj strani, kad pogledate organizaciju rada i procesa u hrvatskim bolnicama, vrlo lako se može zaključiti da se postojeći rad i procesi mogu organizirati sa 30 posto manje ljudi. To priznaju i liječnici u državnim bolnicama kad ih pitate bi li rad mogli organizirati s manjim brojem ljudi koji su bolje organizirani i bolje plaćeni. Koliko je meni ljudi potrebno u privatnoj praksi da bih obavio jednu operaciju katarakte (od portira pa do doktora)? Pet-šest, a u državnim bolnicama taj je broj dvostruko veći! Koliko je neefikasan sustav u operaciji katarakte pokazuje sljedeći podatak: godišnje u Hrvatskoj treba obaviti 15 tisuća operacija novonastalih katarakti u državnim bolnicama. Za tih 15 tisuća operacija potrebno vam 15 doktora koji za 46 radnih tjedana trebaju napraviti 22 operacije tjedno. U privatnoj bolnici mi to napravimo u jedan dan. Hrvatska ima 480 državnih oftalmologa, a od toga barem 40 operatera. Kad bi svih 40 operatera radilo 9 operacija tjedno kroz 46 tjedana, napravili bi tih 15 tisuća operacija i ne bi bilo liste čekanja. U Hrvatskoj se taj kao i drugi problemi s listama čekanja ne rješava jer nema dobre organizacije, nema odgovornosti i nije za sve kriv novac kojeg nema nikad dovoljno.

:: I vi kažete da su neke cijene nerealne, a liječnici ističu da HZZO podcjenjuje njihov rad. Zašto je tako?

Zavod je odredio neke zahvate, postupke i usluge kojima je dao realnu cijenu, a druge zahvate i usluge ostavio je na nižim cijenama zato što nema dovoljno novca da bi sve usluge platio po realnim cijenama. Zavod garantira svim liječnicima, ali i ostalim zaposlenicima u zdravstvu istu plaću napravili jedan, nijedan ili tisuću zahvata. Doktori sad kažu da je njihov jedan pregled npr. 38 kuna, ali ne kažu da svi zaposlenici dobiju punu plaću svaki mjesec bez obzira na to koliko su radili. Dakle, čisti socijalizam. Nadalje, zaposlenici u zdravstvu vide samo neto plaću, ali ne shvaćaju da poslodavac na neto plaću daje gotovo jednak iznos državi. Nadalje, ako netko u Puli, primjerice, ima privatnu bolnicu za ortopediju i ugovoren određeni broj operacija kukova, koljena, ramena... za srpanj i kolovoz, kad su godišnji odmori, ako ne obavi nijednu operaciju, država mu neće isplatiti ni kunu. Ali će država isplatiti svim ortopedskim klinikama pune iznose plaća bez obzira na to što su za vrijeme godišnjeg odmora imale smanjen obujam rada. Tko je onda u deprivilegiranom položaju, privatni ili državni liječnici? Državni liječnici imaju svoje plaće zagarantirane na temelju kolektivnog ugovora, a nigdje ne piše koliko posla moraju odraditi. Prema tome, mora se napraviti isti cjenik koji vrijedi i za državne i privatne ustanove s realnim vrijednostima utroška materijala, opreme i rada.

:: Cijene su dijelom korigirane, HZZO je izašao iz riznice i krenulo je plaćanje po učinku, ali u praksi se umjesto funkcionalnijeg sustava već vidi smanjenje prava pacijenata kako bi se više zaradilo?

Već sam rekao da smo dosad imali financiranje ustanova, a ne rada. Sustav je pregolem i količina novca nedostatna je za ovako formatiran sustav. U bolnicama više od 80 posto sredstava odlazi na plaće, a samo 20 posto ostaje za lijekove, režije, nabavu nove opreme itd. U privatnoj bolnici koju vodim 40 posto prihoda odlazi na plaće koje su veće od državnih, 15 posto troškova odlazi na kredite i leasinge za opremu, 15 posto predstavljaju režije, 15 posto su lijekovi, 5 posto marketing i 10 posto je dobit. Dok bolnice ne strukturiraju svoje troškove na isti takav način, nema reforme zdravstva niti bolje organizacije. Kad bi se ozbiljno išlo u reformu zdravstva, to bi značilo preslagivanje prava i obveza od zaposlenika do pacijenata. Zaposlenici bi trebali više raditi za istu količinu novca, a pacijenti bi morali više financijski sudjelovati kako bi mogli ostvariti proklamirana prava. Kad bi se ovo provelo, svaka bi vlast tada izgubila izbore jer ne postoji nacionalni konsenzus za reformu zdravstva.

Ne mislim 
se više baviti politikom. Neosviješten narod bira vlade kakve zaslužuje. 
I dalje mislim 
da nas može spasiti samo moderni prosvijećeni apsolutizam

:: Hoće li doći do smanjivanja opsega prava na zdravstvene usluge?

Nijedna politička vlast nema hrabrosti upustiti se u ozbiljnu reformu i u financijskom i organizacijskom smislu jer se boje da će izgubiti izbore. Glavni problem je mali bruto nacionalni dohodak. Mi izdvajamo za zdravstvo premalo, a obećali smo pacijentima mnogo više nego što im možemo pružiti. Zagarantirali smo prava na razini Austrije ili Švedske, a imamo, da se našalim, albanska izdvajanja za zdravstvo. Pacijenti moraju shvatiti da Hrvatska nije toliko bogata da može osigurati prava koja su proklamirana. Morat ćemo se suočiti s tim da država može pokriti veći dio troškova za zdravstvene usluge, ali dio novca kojeg nema morat će nažalost plaćati pacijenti. Ako to sami ne napravimo, jedan dan će doći MMF i reći nam da nemamo novca da se mogu održati tolika prava i srezati zdravstvena prava pacijentima, plaće zdravstvenim radnicima, ali i mirovine umirovljenicima.

:: Pacijenti, odnosno građani nedvojbeno će platiti, ili doslovno iz svojeg džepa ili smanjenim pravima. A gdje je odgovornost onih koji upravljaju i vode sustav zdravstva?

Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji odgovorno upravljanje zdravstvenim sustavom, ali ni drugim sustavima. Što će se dogoditi bilo kojem ministru, direktoru HZZO-a ili ravnatelju bolnice kada napravi gubitak? Neće se dogoditi ništa. Zašto bi ravnatelj bolnice smijenio šefa klinike koji ne radi dobro kad će i on sam vrlo brzo biti smijenjen jer je došao po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti. Problem upravljanja zdravstvom postoji jer nemamo adekvatno školovane menadžere u zdravstvu. Svi ravnatelji izabrani su po političkoj podobnosti, a ne po sposobnosti i znanju. Neki se snalaze bolje, neki lošije, ali svi znaju da traju onoliko koliko i politička vlast koja ih je postavila. Dokle god političke stranke biraju ravnatelje bolnice, ali i šefove klinika i odjela, mi ne možemo dobiti profesionalno upravljanje. Čemu nama služe upravna vijeća u bolnicama? Da imenuju i razriješe ravnatelja. Treba ih potpuno ukinuti jer je to još jedan birokratski trošak. Nadalje, koji je interes ravnatelja da zaposli najboljeg studenta ili mladog liječnika? Nikakav. Za razliku od privatnika, koji neće nikad zaposliti liječnika koji nije dobar liječnik i dobar čovjek.

:: Ministar Varga smijenio je upravitelje četiriju najvećih bolnica, a oporba je više no jednom tražila njegovu smjenu. Kako ocjenjujete njegovu godinu vladavine?

Ministar je preuzeo funkciju na polovici mandata Vlade i napravio nekoliko dobrih poteza. Jedan od dobrih poteza je Program plus koji pokazuje da unatoč svemu sustav, kad se mobilizira, ima unutrašnje rezerve za poboljšanje organizacije i povećanje obujma rada. Program 72 sata od dijagnoze do operacije isto to pokazuje. Uvođenje informatike i praćenje rada također su dobri reformski potezi. Ove sve akcije spadaju u mikroreformske zahvate koji su možda nedovoljno cijenjeni jer se nalazimo u izbornoj godini. Najslabiji rezultati pokazuju se u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti koja je iz domova zdravlja završila u bolnicama koje su pretrpane golemom količinom posla koji se ne bi trebao obavljati u bolnicama. U tom području su i najveće liste čekanja. Na makroreformskom planu nije obavljena integracija bolnica niti je smanjen broj bolnica u sustavu. Trebalo je privatizirati lječilišta, a unutar lječilišta ostaviti 25 posto kapaciteta za potrebe HZZO-a. Nema se hrabrosti ukinuti ili prenamijeniti određeni broj bolnica koje svojom kvalitetom i kvantitetom ne zadovoljavaju. Izuzetno važno je regulirati privatni rad liječnika izvan radnog vremena. Za mene je najbolji model da se liječnicima koji su istaknuti i koje pacijenti traže dopusti rad izvan radnog vremena u bolnici. Na taj bi način profitirali i liječnici, i njihovi suradnici, i bolnice čija bi oprema i prostori bili adekvatno iskorišteni cijelog dana. Ovakva mjera pridonijela bi tome da što manje liječnika odlazi u inozemstvo.

Zašto bi ravnatelj bolnice smijenio šefa klinike koji ne radi dobro kad će i on sam brzo biti smijenjen jer je došao 
po političkoj podobnosti, 
a ne po stručnosti

:: Tko se onda boji privatizacije?

Privatizacije se boje ljudi koji ne žele izgubiti monopol na jedno i jedino osiguranje i monopol na pacijente. Nažalost, najveća privatna praksa, htjeli mi to priznati ili ne, odvija se u državnim bolnicama. Ako nemate veze, živite bezveze. Pacijenti se primaju preko reda, liste čekanja nisu transparentne i pojedinci za to ostvaruju korist koja im ne pripada. Mnoge poliklinike danas služe kao mjesto dogovora pacijenata i doktora za nastavak liječenja u državnoj bolnici.

:: O zdravstvu se ne može govoriti bez politike, i sami kažete da je cijeli sustav ispolitiziran. Što je s vašim političkim angažmanom?

Ne mislim se više uopće baviti politikom. Neosviješten narod uvijek bira vlade kakve zaslužuje. I dalje mislim da nas može spasiti samo moderni prosvijećeni apsolutizam.

>> Četiri tisuće Britanaca dolaze u Hrvatsku na operaciju sive mrene