Objava da postoji mogućnost da se Niko Kranjčar vrati u Hajduk bila je čitana kao i poljudska svastika. Koji dan prije nego što smo u Večernjem listu najavili takvu mogućnost gotovo nezapaženo je prošla vijest da QPR, koji je ispao iz Premiershipa, a Niko igrao na posudbi iz kijevskog Dinama, ne računa na Kranjčara.
Unosan ugovor vrijedan 2,2 milijuna eura po sezoni traje mu još jednu godinu, ali niti Niko želi život u Kijevu, niti Dinamo želi njega. U 30. godini tražit će novi početak, naravno, garniran s minimalnih ukrajinskih milijun eura. Otprilike toliko bi trebao dobiti od Dinama. Bit će to klasični razlaz igrača s klubom koji ga ne želi. Otiđi, evo ti dio novca od ugovora.
U toj se priči vidi Hajduk, koji je Niki odaslao signale otvorenih vrata. Naravno, puno je preduvjeta. Najprije taj razlaz s Dinamom, to je broj jedan. Onda Kranjčar ne bi trebao naći neki klub u Londonu i okolici, jer zna se da je britanska metropola njegov izbor za ostatak života. Potom bi i ljepša polovica, glumica Zrinka Cvitešić, stvarno mogla uzeti odmor nakon 500 izlazaka na kazališne daske u nekih 14 mjeseci. I tu u igru ulazi Hajduk... Ali, puno je do realizacije tog posla. No, ta najava izazvala je pomamu, vratila fragmente s polovice prošlog desetljeća kada ga je Igor Štimac iz Dinama doveo u Hajduk i digao Hrvatsku na noge. Bio je to najspektakularniji hrvatski transfer svih vremena, Split je prigrlio Niku kao svoje dijete. A Dinamo, odnosno Zdravko Mamić, odbacio ga je kao da je u rukama imao nekog stranca koji mu se nije baš dopao.
Nije bio "divljak"
Kakva je to briljantna karijera trebala biti... Otpočetka je bila optočena zlatnim polugama. Sa 16 godina debitirao je u Dinamu, vodio ga do titule prvaka, kao punoljetniku Ćiro Blažević mu je dao kapetansku traku, postao je najmlađi Dinamov kapetan u povijesti.
Kada je proslavio 20. rođendan, debitirao je za reprezentaciju Hrvatske. Sin Dinamove legende Zlatka Kranjčara bio je predodređen za velikana, oko Nike se od malih nogu uvijek nešto događalo. Ali, nikada nije do kraja razvio svoj talent. Ona jedna prava sezona u Tottenhamu, kada mu je u leđa gledao Gareth Bale, ipak je premalo za ono što mu je predviđano.
Od prvog dana kada smo se upoznali, a bilo je to 2004. godine na prvenstvu Europe U-21 u Njemačkoj, zvao sam ga "zvijezda". Da, to je ono što nije bilo sporno kod Nike Kranjčara. Njegovi nogometni pokreti, njegov život, on je bio nogometna zvijezda. I to ne ona klasična nogometaška koja se opija, živi raskalašeno i zabija golove, već sasvim suprotna. Niko je oduvijek bio miljenik mama, baka, pravi pristojni zagrebački dečko koji je za svakog imao spreman osmijeh, lijepu riječ. Kako netko reče, "bečka škola". I kada je, totalno slomljen i razočaran, te 2004. godine odbio ponudu tadašnjeg izbornika Otta Barića da bude tek trening partner na Euru, Niko nije ubadao, nije bio "divljak".
"Mali debeli"
Ali, to Barićevo nepozivanje na Euro zbog kojeg se zgražala nogometna javnost, jer je, pobogu, kod kuće ostavio naš ponajbolji nogometni proizvod, okrenulo mu je život. U tom trenutku to nije znao, ali saznat će šest mjeseci kasnije kada ga je potjerao i Dinamo. Nema veze što je nešto kasnije reprezentaciju preuzeo tata Zlatko, a on u kolovozu, nakon što je proslavio 20. rođendan, debitirao za Hrvatsku. Dinamo je glavinjao, igrao svoju najgoru sezonu u Hrvatskoj ligi, a prst krivnje uperen je u Niku Kranjčara. Toliko da je stavljen na transfer-listu. Bio je tada nazivan "malim debelim", "Mozart kuglom"... Oni koji su ga dizali u nebesa rušili su ga i vrijeđali do boli. Klinca od 20 godina. Na transfer-listi se našao negdje oko Božića te 2004. godine, a pronicljivi Igor Štimac, uz malu novinarsku pomoć, došao je na ideju da ga dovede u Hajduk.
– Tko donese tri milijuna eura, može odvesti Kranjčara – glasila je Mamićeva cijena.
S tim da su se ta tri milijuna eura dijelila u omjeru 50:50. Štimcu nije trebalo previše zbrajati, shvatio je da za 1,5 milijuna eura može dovesti Kranjčara, koji se privremeno trebao odreći svog dijela. Naravno, s naplatom kad se proda iz Hajduka. Štimac je, u suradnji s Franjom Pašalićem iz marine Frapa, brzo osigurao kredit, založili su nekretnine i s 1,5 milijuna eura početkom siječnja zakucao je na vrata Zdravka Mamića.
– Nitko mi ne želi otvoriti vrata, Mamića nema, a Vrbanović se skrio u uredu. Ali, ne odlazim bez Kranjčara – uživo se Štimac javljao s Dinamove porte.
Svoj obol realizaciji posla dali su i tadašnji Nikini menadžeri, pokojni Dino Pokrovac za čijim se ubojicama još uvijek traga i Davor Šuker, današnji predsjednik HNS-a. Bili su to dani kada su Štimac i Šuker bili veliki prijatelji, a Mamić je više bio potreba nego partner. Danas su karte malo drukčije podijeljene između tog trojca, Štimac s nišana gleda prema Šukeru i Mamiću, koji su nerazdvojni tandem.
Split je doslovno eksplodirao, Kranjčar je dočekan kao nitko nikada, grad je bio na nogama. Dugo je na ulazu u Split stajala tabla na kojoj je sprejem bilo ispisano "Nikograd". Zajedno sa Simonom Fistrić, koja će mu kasnije postati supruga i roditi obožavanu kćer Loree, Niko je sletio u Split. Bio je velik u tim trenucima, nikada nije rekao nijednu riječ protiv Dinama. Split ga je obožavao, toliko da su Hajdukovi navijači ispisali "ponosni smo kaj si purger". S Nikom je Hajduk osvojio titulu prvaka, posljednju koju pamti, a Dinamo bez njega otišao u ligu za ostanak, tada nazvanu "ligu za bedake".
Osvetnici ga čekali
Te je godine Zdravko Mamić dao obećanje, koje je održao, da će Dinamo deset godina zaredom biti prvak. Doživio je te godine Mamić dva velika poraza, Nikin odlazak u Hajduk i Dinamovo najveće posrtanje. Međutim, bajka je kratko trajala, Dinamo je već sljedeće sezone vratio primat, Hajduk je kratko vodio Ćiro Blažević, dogodio se poraz od Debrecena. Niko je bio standardni reprezentativac, ali "osvetnici" su čekali slabi trenutak. Krenulo je prozivanje, izbornik Zlatko Kranjčar bio je pod udarom, više se pisalo o nepotizmu nego o odličnim igrama Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. A kada smo tamo posrnuli, krivac je bila obitelj Kranjčar, Niko i Cico gotovo da su se morali skrivati. Od tog SP-a dvije godine Niko nije govorio za hrvatske medije. Popili smo piće desetke puta.
– Neslužbeno možemo o svemu, ali intervjua nema. A što ću govoriti. Želim igrati nogomet – tvrdoglavo je ponavljao Niko.
Na klupu je stigao Slaven Bilić, kasnije smo mu tepali da Hrvatsku vodi izbornik s "naušnicom i gitarom". Sjeo je na klupu s idejom o Kranjčaru na klupi, ali uskoro je i Bilić shvatio da pod rukom ima nogometni dragulj. Uskoro bez Kranjčara nije sastavljao momčad, koja je briljirala na Euru 2008. Bitna stvar za Kranjčara dogodila se i dolaskom Zorana Vulića na Hajdukovu klupu. Stalno je igrao ofenzivnog veznog, poziciju iza dvije špice, koja je polako odumirala, a onda ga je Vulić stavio u veznu liniju na lijevu stranu. Bio je to Kranjčarov preporod.
– Mnogi su tada u njega sumnjali, ali vidio sam ga na toj lijevoj strani, s ulaskom u sredinu. Njegov dribling i odličan udarac tako su mogli najbolje doći do izražaja – prisjeća se Vulić.
S novim lijevim veznim Hajduk je ostvario sedam pobjeda u sedam utakmica, a Niko je bio najbolji igrač. Posljednjeg dana prijelaznog roka, u ljeto 2006. godine otišao je u Portsmouth. Tamo ga je dočekao Harry Redknapp, koji ga je jednostavno obožavao. Postao je prvim hrvatskim igračem koji je osvojio FA Cup. Uskoro je Redknapp otišao u Tottenham, i naravno kupio Kranjčara. U Londonu je stvoren "Crottenham", u jednom trenutku pod Redknappom su igrali Niko, Modrić, Ćorluka i Pletikosa. U sezoni 2009./10. igrao je svoj najbolji nogomet u karijeri, dominirao je Premiershipom, a Gareth Bale čuvao mu je leđa igrajući lijevog beka.
– Stalno sam sve bolji nogometaš. Za dvije godine bit ću još bolji, a s 32 godine bit ću na vrhuncu karijere – rekao mi je tada Niko u jednom od naših razgovora.
Nije mogao pretpostaviti da će mu karijera krenuti nekako silazno. Sve više je bio na klupi Tottenhama, Gareth Bale je od lijevog beka postao lijevo krilo, počeo je briljirati, a Redknapp nije imao izbora, morao je svog obožavanog Niku staviti na klupu.
– Što da radim? Niko jednostavno nema sreće. Radi fantastično na treninzima, ali kako da ga stavim u igru kad je Gareth Bale igrao onako na lijevom krilu. Kranjčar je veliki profesionalac, sjajan dečko, ali što mogu – pravdao se Redknapp.
Nesretan što je zvijezda
Barem mu je u reprezentaciji išlo, bio je ponajbolji igrač na početku kvalifikacija, zabijao golove, ali kako je bilo sve manje minuta u Tottenhamu, tako ih je sve manje bilo i u reprezentaciji. Na Euru u Poljskoj i Ukrajini postao je igrač za krpanje rupa, ali je barem potpisao taj unosni ugovor s kijevskim Dinamom. Tamo nije našao sreću, više je vremena proveo na posudbi u QPR-u, opet kod Harryja Redknappa, nego u Kijevu. A u reprezentaciji Igor Štimac ga je kao izbornik vraćao, rehabilitirao, pokušao gurati u prvu momčadi, ali sve teže je to išlo. Kod Nike Kovača nije odigrao ni minute, bio je na širem popisu putnika za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, no otpao je prije početka priprema zbog ozljede. Veliko je pitanje bi li ga Kovač i vodio u Brazil.
U međuvremenu je i u privatnom životu doživio velike promjene, stigla je rastava braka sa Simonom i početak veze s glumicom Zrinkom Cvitešić. Medijski se potpuno povukao, nikada i nije bio sretan što je bio "zvijezda".
– A što više mogu reći, sve znaš – toliko puta je rekao.
Da, sve znam... Kakav život, za jedan vrhunski film. Sin slavnog nogometaš, zaigrao za Dinamo sa 16 godina, kapetan s 18, reprezentativac s 20, propali brak, slavna veza, spektakularni transferi, padovi i usponi, život u Londonu... Dobar režiser "liže prste" kad preleti život Nike Kranjčara. A on?
– Obožavam nogomet. I igrat ću ga dok god budem uživao – tu je rečenicu uvijek ponavljao.
Sto je Bale igrao u rusiji?