'Da, ljevičar sam, ali i kršćanstvo je u osnovi ljevičarsko'

Imenovanje, a osobito govor koji je prilikom svog rukopoloženja 1. listopada u Šibeniku izrekao vladika Nikodim, novi episkop na čelu Dalmatinske eparhije Srpske pravoslavne crkve, izazvao je popriličnu pažnju javnosti i mnogo komentara. Kad smo prije tjedan dana, u sunčano i toplo podne, sjeli za kameni stol u lijepom malom parku ispred vladičanske rezidencije u šibenskoj Težačkoj ulici, napomenuo sam mu kako je Alojzije Stepinac bio samo godinu dana stariji od njega kada je postao zagrebački nadbiskup koadjutor.

– Pa eto, što se onda neki ovdje iščuđavaju zbog moje mladosti – sa smiješkom mi je odgovorio trenutačno najmlađi episkop Srpske pravoslavne crkve, a vjerojatno i šire. Ali njegova mladost samo je jedan, i to manje bitan razlog zbog kojeg je novi dalmatinski episkop osoba koju vrijedi upoznati. Ovo je prvi intervju koji je dao hrvatskim medijima nakon svog rukopoloženja.

U svom nastupnom govoru snažno ste istaknuli da ste čovjek odavde, Dalmatinac, i to prvi nakon čitavog stoljeća koji je postao dalmatinski episkop. Koliko je to važno za vašu eparhiju?

Za mnoge ljude jest. Zato sam to i naglasio u svojoj besjedi. Ljudima je drago što im je episkop čovjek iz ovoga kraja, koji poznaje ovo podneblje, a ne da to budu ljudi sa strane koji obično ne razumiju ovaj narod, mentalitet i sve što ide uz to.

Prvo mjesto koje ste istaknuli u svom govoru vaš je rodni grad Zadar, s najljepšim zalaskom sunca na svijetu. To ste izvukli iz vlastitih sjećanja?

Da. Pamtim iz djetinjstva ta divna jutra, a pogotovo večeri. Kako je poluotok uglavnom zatvoren za promet, igrali smo se najčešće baš na rivi i gledao sam skoro svaku večer taj zalazak sunca.

Gdje ste točno živjeli?

U starom varošu, kod crkve Stomorice, kako se danas zove i ta ulica, a nekada se zvala Nikole Tesle.

Što su vam roditelji bili po zanimanju?

Obični radnici. Nisu završili neke velike škole.

Koliko je u obitelji bila važna vjera?

Bila je to klasična dalmatinska priča. Tata je uvijek govorio “idem kod crkve”, kako se to ovdje kaže, i išao je kod crkve, nije u nju ulazio osim da zapali svijeću i cjeliva ikonu nakon čega bi izlazio napolje. Ali zato nas je mama, koja je bila pobožnija, vodila svake nedjelje u crkvu. Nije da otac nije bio pobožan, vjerovao je u Boga, ali i danas vlada običaj da muškarci ne ulaze u crkvu, nego stoje ispred, susretnu se, vide i pričaju, dok su u crkvi žene s djecom.

Imali ste samo deset godina kada je vaša obitelj napustila Zadar 1991. Kako se danas i koliko sjećate tog razdoblja?

Sjećam se, ali ne bih mnogo govorio o tome. Imao je taj odlazak i negativne i pozitivne strane. Bio je to kulturološki šok, otići iz centra jednog takvog grada kakav je Zadar, na moru, s tim kamenom izlizanim od nogu ljudi koji su vjekovima šetali po njemu, pa onda doći u jedno selo u Šumadiji. Taj šok bio je još jači zbog razloga odlaska. To je značilo prekid kontakta s rodbinom, prijateljima, s ljudima koji su činili naš život i dolazak u novu sredinu koja je drugačija socijalno, kulturološki i na sve druge načine.

Kako ste tamo bili prihvaćeni?

Ljudi su nas stvarno lijepo primili, donosili nam hranu, posjećivali nas da provjere kako smo, jer su roditelji već bili stariji i bolesni.

Što je u tome za vas bilo pozitivno?

To što sam prvi put dobio priliku otkriti selo i radost života na selu. Ne znam moram li o tome pričati, ali radili smo sve što djeca inače rade. Krali smo jabuke, išli u štetu, sve igrajući se i misleći da je to što radimo zanimljivo. Naravno, ljudima kojima smo radili štetu to baš i nije bilo tako zanimljivo.

Jeste li dobili od djece možda dobili neki nadimak? Nešto kao “Dalmoš”?

Ne, a i brzo smo promijenili govor. Samo su nas zvali “izbeglice”.

Jeste li se tako i osjećali?

Pa mi jesmo otišli odavde, ostali bez svojih korijena i svega ostalog, došli u novu sredinu, među nove ljude i drugačiji način život. Na mnoge načine to je bilo upravo to.

Kažete da ste promijenili govor. A kako ste do tada govorili?

Kao svaki mali Dalmatinac. Doduše, više ijekavicom nego ikavicom, ali baš po dalmatinski.

Što se dalje događalo?

Majka se ubrzo razboljela, a onda je, nakon što je godinu dana bila u bolnici, umrla 1993. godine. Otac, sestra i ja prešli smo 1994. u Jagodinu, u jedno izbjegličko naselje u kojem nam je država dodijelila jednu kućicu. A onda je 1995. umro i otac.

I ostali ste sami s godinu dana starijom sestrom.

Da. Neka četiri mjeseca čak smo i živjeli potpuno sami nas dvoje, sve dok iza Oluje nije došao naš stric iz Benkovca.

Ja sam vas upoznao kao čovjeka u kojem nema zamjeranja ili gorčine zbog prošlosti. Je li to zbog vaše naravi ili je rezultat rada na sebi?

Mislim da je više dar. A što se nekog rada tiče, sigurno mi je pomoglo i to što sam živio u sredinama koje su bile multikulturalne i u kojima sam ja bio stranac. A na kraju i spoznaja da život ide dalje, da ne možemo ostati samo na tim vremenima kad se dešavalo to što se dešavalo, što je meni naravno uvijek u sjećanju. Kako je naš pokojni patrijarh German govorio, naše je da oprostimo, ali ne da zaboravimo. Nisam izbrisao sjećanje na to što je i kako je bilo, ali nemam zbog toga ni ogorčenost niti bilo kakav problem s Hrvatima. I dodatno se trudim da nemam.

Je li ta često ponavljana izreka “oprostiti, ali ne zaboraviti” doista najbolji put? Ne zahtijeva li možda oproštenje i zaborav onoga što se oprostilo?

Ne, zato što za mene kao teologa zaborav podrazumijeva nešto drugo: da se više ne molimo za te ljude, pa čak ni za neprijatelje. Jer, kako Gospod kaže, “pa kakva vam je nagrada ako volite samo prijatelje?”. Prava je nagrada kada volite i neprijatelje. Zato je to sjećanje za nas kršćane jedan vid molitve, osobito za žrtve koje su se dogodile, a to bi uvijek trebalo značiti za sve nevino postradale žrtve, s jedne i druge strane, a onda i za neprijatelje. To je jedini kršćanski pristup. Ako toga nema, među ljudima ostaje mržnja, nema ni pomirenja, ni suživota.

U jesen 1995. otišli ste u bogosloviju, u Sremske Karlovce, koje također lijepo opisujete.

To je bilo uistinu lijepo životno iskustvo. Bile su to djetinje godine u kojima čovjek i može samo da se igra. A ti Karlovci su mjesto nekako samo po sebi razigrano, te fasade, grad razbacan po brdima, Dunav...

I opet miješanje kultura?

Da, multikulturalna sredina u kojoj ima Hrvata, Srba, Mađara i nas dođoša, kako u Vojvodini zovu sve ljude koji su došli sa strane.

Je li i bogoslovija poticala vašu razigranost?

Pa nije baš u svemu. Čak su je na mnoge načine ubijali, ali nisu mogli do kraja ubiti djecu u nama ti odrasli koji su, kako ono kaže Mali princ, zaboravili kako je biti dijete.

Kada ste prvi put ponovo došli u Dalmaciju?

U ljeto 1999. godine, i to kratko, a onda ponovo pred Novu godinu 2000. Najprije sam otišao u Zadar da izvadim dokumente, domovnicu i ličnu kartu, a nakon toga došao sam kod vladike ovamo u Šibenik, na sam Badnji dan 2000. godine.

Jeste li tada dobili ili samo obnovili hrvatsko državljanstvo?

Samo obnovio, to jest, dobio ga prvi put, jer ono staro bilo je državljanstvo SFRJ.

Što vam je značio tadašnji dalmatinski vladika Fotije?

On mi je bio duhovnik još u bogosloviji u Sremskim Karlovcima, gdje je bio i profesor, prije nego što je 1999. došao ovamo na mjesto dalmatinskog episkopa. On je bio čovjek koji nas je uvodio u vjeru i život u crkvi, a uz još jednog profesora iskazivao nam je i najveću ljubav i na taj nas način, kako se kaže, kupio za vječnost.

Dvije godine nakon povratka otišli ste u Grčku...

Prije toga sam bio u manastiru Krka zamonašen i rukopoložen za đakona, a onda, pred sam odlazak, i za svećenika. Sljedećih šest-sedam godina proveo sam u Solunu. Tamo je tek bio različit život! Centar grada, fakultet, učenje jezika..., a najviše me oduševljavao grčki narod koji je veseo sam po sebi. Znaju da slave i da se raduju svakom trenutku života, topli su, zaustavljaju vas na cesti, pitaju odakle ste. Imam osjećaj da u Grčkoj čovjek nikako ne može da ostane gladan i žedan. Baš onako evanđeoski.

A nakon Soluna?

Od tamo sam direktno otišao tamo kamo vode svi putevi, u Rim. I to nisam ja htio da idem, nego me je vladika Fotije natjerao na to, što je pomalo i čudno s obzirom na to da on baš i nije ekumenski nastrojen.

Zašto vas je onda poslao tamo? Da bolje upoznate neprijatelja?

Pa možda je moguće i to. (smijeh) Pričao mi je kako je prvi put bio u Rimu kao izaslanik našeg Sinoda i vidio svijet o kojem je do tada samo slušao. Vidio je kako ljudi govore čas jednim, čas drugim jezikom, osjetio širinu koja tamo postoji. Tamo su mu i ponudili stipendiju za jednog studenta, koju je on namijenio meni. Tada mi se nije napuštalo Solun, ali danas sam vladiki Fotiju na tome mnogo zahvalan, jer godine u Rimu bile su mi najljepše razdoblje života. Postdiplomski studij imao sam na Pontifikalnom orijentalnom institutu, a poslije sam prešao na Gregorijanu da radim doktorat. Kako sam se u istom trenutku vratio i na mjesto igumana u manastiru Krka, sljedeće tri godine često sam putovao, a na splitskom aerodromu susretao katoličke biskupe, osobito zadarskog nadbiskupa Puljića. Nalazili smo se i u trenucima nekih važnih događanja, kao što je bilo oslobođenje generala Gotovine, ili sukob oko ćirilice, pa smo o svemu tome i razgovarali.

I kakvi su bili ti razgovori?

Ugodni i vrlo zanimljivi. Ja bih imao svoj stav, oni svoj, pa smo ih razmjenjivali. Ali, ono što mi je bilo osobito upečatljivo jest kako bismo se u Rimu na aerodromu pozdravili i krenuli svaki svojim putem da se više ne vidimo, do sljedećeg susreta na aerodromu, ili vrlo rijetko između tih prilika.

Koliko je rijetko i neuobičajeno da pravoslavni svećenici i teolozi odlaze studirati u Rim?

U našoj Crkvi to baš nije uobičajeno, a nije baš ni prihvaćeno, upravo zbog opterećenih odnosa Srba i Hrvata. Tako da ni mi koji smo tamo studirali ponekad baš nismo najbolje prihvaćeni.

Čime vas je Rim toliko osvojio?

Svojom ljepotom, bojama koje se prelijevaju po čitavom gradu, zelenilom, ulicama s kaldrmom. Uz to, kako sam rekao u svojoj besjedi, Rim na svakom koraku odiše drevnošću i kršćanstvom. A s druge strane i na svakom koraku može se vidjeti i kaos kakav samo na Mediteranu postoji. Svi se svađaju i svi nekamo jure. Tih godina imao sam po čitav dan obaveze na fakultetu i mnogo dobrih prijatelja, Srba, Hrvata, Arapa, Grka, Talijana... Život mi je bio ispunjen realnim životnim stvarima.

Koja je tema vašeg doktorata?

Nepogrešivost Crkve u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, iz ugla kanonskog prava.

Koliko se ti koncepti razlikuju?

Dosta. Mi nemamo personifikaciju te nepogrešivosti kao što je papa u Katoličkoj crkvi. Kod nas je to u suštini čitava zajednica, dok god se nalazi na liturgiji, to jest kad uvodimo eshaton u historiju.

Čuo sam da ste se tijekom posljednjeg boravka u Rimu susreli i sa samim papom Franjom.

Da, bio sam u pratnji jednog našeg vladike, člana zajedničke komisije o Stepincu. Kada se jednog dana u Domu sv. Marte pred nama otvorio lift, u njemu je bio papa i pozvao nas rukom da uđemo. Ja sam čak napravio i mali “incident” kada sam zamolio papu da napravimo selfie. Njegov pratitelj ljutito je negodovao, ali papa je vrlo smireno i sa smiješkom pristao.

Kako vi doživljavate njegov pontifikat?

Pa, za razliku od Ratzingera, za kojeg smo svi znali u kontekstu teologije i približavanja naših crkava, o ovom papi u trenutku njegova izbora nisam znao ništa, a tek sam kasnije saznavao zašto je to toliko znakovito da je jedan jezuit uzeo ime Franjo. Pokazao je na mnoge načine da je to učinio s dobrim razlogom, osobito kad priča o siromašnima i socijalnoj perspektivi Crkve, čime je zapravo prožet čitav njegov pontifikat.

Kakvi su danas vaši odnosi s katoličkim biskupima i svećenicima?

Šibenski biskup Roglić čini mi se otvoren za dijalog i mislim da ćemo dobro surađivati, a sa zadarskim nadbiskupom još od onih aerodromskih susreta imam korektan odnos. Ali, na ovoj temeljnoj razini nije uvijek tako. Na primjer, neki dan sam išao u tržni centar i desilo se da su nam ususret išle dvije časne sestre. Ja sam im rekao dobar dan, a one ništa. Spustile su glavu i nisu ni pogledale prema nama.

A kako stoje stvari s ekumenizmom u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

Kod nas to prilično ovisi o ličnom stavu, kako koji vladika odluči. Nemamo neko uputstvo prema kojem moramo da radimo iako je lani na Kreti donesen neki načelni dokument da bi trebalo da se radi na tome. Moj je lični pristup da za sada među nama može i treba biti samo dijalog. Trebamo da razgovaramo jedni s drugima i pokušamo na taj način doći do jedinstva, premda ja smatram da do toga neće doći ni do drugog dolaska Kristova.

U Pravoslavnoj crkvi ima i onih koji ekumenizam nazivaju herezom. Što vi mislite?

Kao dijalog za mene to sigurno nije, ali da imamo neke zajedničke molitve, ne kažem da je baš na nivou hereze, ali mislim to nije dobro. Ne možemo samo zbog predstava za javnost imati neke sinkretističke molitve, koje ne pripadaju ni jednom ni drugom obredu i u kojima mi zajedno stojimo da bismo se pokazali, a onda se do sljedeće takve prigode više ne vidimo. Smatram da je to bezuspješno i da neće donijeti neki veliki napredak, što se već i pokazuje u proteklih sto godina.

A što mislite o nacionalizmu u crkvama?

Crkva je Crkva. Kao što sam rekao u svojoj besjedi, neće biti ni Grka ni Židova, ni Srba ni Hrvata, ni Francuza, ni ikoga... bit ćemo jedno u Gospodu, odnosno bit će samo jedan čovjek koji će se pojaviti ispred lica Božjeg i postati svjestan sebe i drugih i onoga što je radio, a i Gospoda samog. Kršćanstvo je na mnoge načine u svojoj osnovi ljevičarsko i tu se teško može uklopiti krajnji desničarski nacionalizam koji isključuje pravo na postojanje drugome. Naravno, ja znam da sam Srbin, ali nemam nikakve potrebe da to namećem drugome, a kamoli da drugome poričem pravo na postojanje, ili da tvrdim da ne možemo živjeti zajedno, do čega obično u najgoroj formi nacionalizma dolazi. To ovdje u Dalmaciji nikad nije bilo. Vjekovima smo živjeli zajedno, odlazili jedni drugima na slave i slavlja i čak kumovali jedni drugima, premda je to prema crkvenim zakonima zabranjeno.

Znači u pravu su oni koji su vas svrstali u ljevičare još otkako ste u Šibeniku sudjelovali na festivalu Fališ.

Da. Premda iz posljednjeg članka objavljenog na tu temu u Slobodnoj Dalmaciji ni sam nisam mogao da shvatim jesam li ljevičar ili desničar i nacionalist. Ono u što vjerujem jest da sam odgovoran za svaku dušu koja mi je povjerena. Jedina odgovornost koju imam je da ljude privodim spasenju. Za mene je jedino mjerilo Carstvo Nebesko i to je naša jedina otadžbina, na nebu. I to nam mora biti mjerilo i prema nacionalnim osjećajima i svemu ostalom. Ako tome ne težimo, onda nam je uzalud sav boravak i sve drugo na ovom svijetu.

Predviđate li ipak situacije u kojima ćete morati i politički istupati?

Kako mi je povjereno to stado i svaka duša, ako se dešava neka socijalna nepravda ili ako su ti ljudi na bilo koji način ugroženi, pozvan sam reagirati. Ne u smislu miješanja u politiku, nego prosto da skrenem pažnju kao javna ličnost i osoba s crkvenim poslanjem da se brine naročito o onima koji su uniženi, poniženi, siromašni, povrijeđeni. Osim toga, i ja sam građanin ove države, pa se i mene, kao i svakog drugog građanina, može nešto pitati.

Vijest o svom imenovanju sami ste objavili na Facebooku...

Da, ali to je posljednje što sam objavio, i to na nekoliko jezika, u prvom redu zato što imam mnogo prijatelja po cijelom svijetu koji za to inače ne bi čuli. Facebook mi u prvom redu služi da ostanem u kontaktu s prijateljima na raznim stranama.

Još uvijek vam na Facebook-profilu stoji poruka “ljudski je praštati, ali i blokirati”?

Stoji i stajat će. Nekad mi baš uljepša dan kada nekog blokiram.

Je li to kršćanski?

Blokirati? Ne znam, vidjet ćemo kada izađemo pred lice Božje.

Kako ocjenjujete recepciju u javnosti vašeg imenovanja i nastupnih poruka?

Najbitnije mi je ono što vidim među ljudima, šetajući se gradom, odlazeći u trgovine. Ljudi mi priđu, čestitaju na izboru, požele mi dobrodošlicu u ovom gradu. Naravno, oni ne znaju da sam u Šibeniku živio već prije sedamnaest godina. Dogodi mi se da me ljudi slikaju, ili da u trgovini citiraju rečenice iz moje besjede. Naravno, ima raznih komentara na društvenim mrežama, poput onog da sam spominjao samo Dalmaciju, a nisam Hrvatsku, a ipak sam spomenuo u onom kontekstu da nema ni Židova ni Grka, ni Srba ni Hrvata. Eto, spominje se Hrvatska kroz Hrvate, a u Carstvu Nebeskom to će svakako biti nebitno. Ti ljudi očito ne razumiju da sam ja postavljen da budem episkop u Dalmaciji, u Dalmatinskoj eparhiji, a ne u čitavoj Hrvatskoj i da se u krajnjem slučaju na mnoge načine osjećam upravo kao Dalmatinac.