Za novinara je najteži zadatak pisati o nekome poput Franka Sinatre. O The Voiceu je napisano sve, nema ni fotografije koja već negdje nije izašla. No, Sinatra je ipak bio čovjek o kojem se može uvijek otkriti nešto novo, pa će se i njegov stoti rođendan, 12. prosinca, proslaviti dostojno nadimcima kakve je nosio.
Osim The Voicea zvali su ga još i Chairman of the Board ili jednostavno Ol’ Blue Eyes. Ranije ove godine HBO je emitirao dvodijelni dokumentarac Sinatra: All or Nothing at All. Izdan je i četverostruki CD nazvan Ultimate Sinatra, a onda i kolekcija filmova na pet Blu-rayeva. Njegova unuka Amanda Erlinger obiteljski je arhivar pa je pomogla sastaviti luksuznu fotomonografiju jednostavno nazvanu Sinatra koja je otisnuta u tek tisuću kopija. Sudjelovala je i u sastavljanje izložbe u Grammy Museumu pod nazivom Sinatra: An American Icon koja se otvara sljedeći tjedan. Charles Pignone, stariji potpredsjednik Frank Sinatra Enterprises, tvrtke koja upravlja ostavštinom velikog glumca i pjevača, napisao je još jednu biografiju, Sinatra 100, u kojoj će se pronaći rijetke fotografije, predgovori Tonyja Bennetta i Stevea Wynna te pogovori Sinatrinih potomaka.
Šest desetljeća karijere
Kako Pignone kaže, biografija je napisana riječima samoga Sinatre i onih koji su ga najbolje poznavali kako bi se na pravi način proslavio njegov veliki jubilej. Sama knjiga masivna je, teži oko tri kilograma, a obuhvaća sve aspekte Sinatrina života i rada. No autor je izostavio dijelove koji se tiču navodnih veza s mafijom, ljubovanja, tučnjave... Za to Pignone ima objašnjenje. “Da je mafija mogla napraviti Franka, napravila bi valjda stotinu istih. Pa nije mafija mogla natjerati milijune ljudi da kupuju njegove ploče, nisu oni mogli rasprodati Universal Amphitheatre”, ističe na zanimljiv način veličinu pjevača i glumca rođenog u Hobokenu, u državi New Jersey.
Ipak, knjiga sadrži opise nekih Sinatrinih osobina koje su do sada bile manje poznate. Charles Pignone imao je ekskluzivno pravo pristupa obiteljskoj arhivi i razgovora s članovima obitelji kako bi biografija kojoj je autor dala što jasniju sliku o Franku Sinatri kao osobi. Doista, rijetko bi tko bolje od Charlesa Pignonea napisao ovakvu knjigu. S 18 je šefovao Sinatrinim fan klubom da bi polako došao i do povlastice da se za njega i njegovu ostavštinu brine i za njegova života, ali i nakon smrti. A ima se i o čemu brinuti. Karijera Franka Sinatre trajala je šest desetljeća tijekom kojih se njegov glas čuo na više od 1400 snimki, te su mu dodijeljeni 31 zlatni, devet platinastih, tri dvostruka platinasta i jedan trostruko platinasti album američkog udruženja diskografa (RIAA). Imao je 57 albuma u Billboardovih top 40, a taj je broj dosegao upravo ove godine objavom spomenutog albuma Ultimate Sinatra. Praktično je imao hitove u Top 40 otkako uopće Billboard objavljuje ljestvice.
Nitko kao Sinatra
Nagrađen je i s devet Grammyja, i to tri za album godine. Kao glumac osvojio je jednog Oscara, a zaslužio je i nominaciju za drugi. Pojavio se u više od 60 filmova, produciravši njih šest. Nagrade drugih institucija za životna djela u glazbi i filmu brojne su. Kako Pignone kaže, imao je nevjerojatnu mogućnost da privuče sve generacije, a to nastavlja i nakon svoje smrti. Ali, ističe i još nešto s čime je teško ne složiti se – nitko ne može ponoviti ono što je Sinatra bio i što je učinio. Nitko više ne može imati život kakav je živio Frank Sinatra. U Pignoneovoj knjizi pronaći će se bezbroj razloga zašto je taj život bio toliko velik.
Primjerice, Sinatrin sin Frank Junior ispričao je autoru o susretu njegova oca s Winstonom Churchillom nakon Drugog svjetskog rata. Velikog je umjetnika osupnulo da je Churchill uopće znao tko je on, a pogotovo kada mu je rekao kako je upravo Frank bio glasom Amerike u tim ratnim godinama. Kada se govori o Oscaru, Sinatra je oduvijek smatrao da je više zaslužio da nagradu Filmske akademije dobije za Čovjeka sa zlatnom rukom negoli za film Odavde do vječnosti. Smatrao je kako je u Čovjeku sa zlatnom rukom bio znatno bolji jer se za ulogu morao pripremati na poseban način, s obzirom na to da je glumio ovisnika koji se uspijeva izliječiti u zatvoru, ali ne uspijeva ostati “čist” na slobodi. Posjećivao je ovisnike na liječenju, često se vraćao u suzama nakon što bi saslušao njihova tragična iskustva. Poznato je Sinatrino veliko prijateljstvo sa Sammyjem Davisom Juniorom, no manje je poznato da je Sinatra u jednom intervjuu, još davno prije tog prijateljstva, jasno izrazio što misli o rasizmu. Učinio je to kratkim filmom The House I Live In još 1946. Film je za poruku koju je nosio, kako su svi Amerikanci jednaki, dobio počasnog Oscara. “Mrzio je nejednakost. Kada je doznao kako crni zabavljači ne mogu ostajati u lasvegaškim hotelima, naprosto je priopćio da onda ni njega ne trebaju tamo i odbio nastupati. I u mladosti, kada je pjevao s bendom Tommyja Dorseya, potukao bi se kada bi hoteli zabranjivali Syu Oliveru, crnom članu grupe, da ostane u istom hotelu gdje i ostali, govori Pignone.
Prva tinejdžerska zvijezda
Sinatra je, osim po pjevanju, bio ispred ostalih i po pristupu svojem poslu. Bio je prva velika zvijezda koja je osnovala vlastitu produkcijsku kuću, i to kako bi zadržao sva prava nad svojom glazbom. Zanimljivo, The Voice je i najveća zvijezda svih vremena koja je potekla iz kakvog talent showa. Sa svojim prvim sastavom The Hoboken Four pojavio se na radioshowu Major Bowes Amateur Hour, tako je sve počelo, navodi u knjizi Pignone, osoba od najvećeg Sinatrina povjerenja. Jasno je da su tamo osvojili prvu nagradu koja je donijela i šestomjesečnu turneju po Americi.
I kasnije će Sinatru puno više zadužiti radio i ploče negoli javni nastupi. Tehnička savršenost koju je uvijek tražio zaslužna je za to da te i 60 godina stare snimke zvuče kao da su snimljene jučer. Za Charlesa Pignonea Frank Sinatra prvi je Justin Bieber prije svega zbog histerije koja je okruživala njegove nastupe. Bio je doista prava tinejdžerska zvijezda. Nije bio bez uzora, kako je na jednoj nedavnoj tribini rekao Sinatrin sin Frank Jr. “Očito mu je uzor bio Bing Crosby, no i velika crna zvijezda Billie Holiday koja je uostalom utjecala na svakog pjevača tog vremena. A ona je bila tragičnom figurom, apsolutno tragičnom. Posebice ga je očarao njezin izravan kontakt s publikom, poruku je nepogrešivo mogla odaslati u dvije riječi na nevjerojatno prirodan način. Ušli biste u neki klub na 52. ulici gdje bi ona pjevala, pogledali biste okolo i vidjeli apsolutno svako veliko pjevačko ime. Utjecala je na sve pa tako i na mog oca”, opisao je korijene očeva genija mlađi Sinatra.
Ako se već obitelj i njegovi najbliži ne žele baviti tamnijom stranom jednog od najvećih zabavljača svih vremena, čine to drugi. Notorna je već priča o paklenom trokutu između mafijaša Sama Giancane, Sinatre i obitelji Kennedy. Nikada nije dokazano da je takav odnos postojao, no niz događaja govori takvom scenariju u prilog. Prema svemu sudeći, u tom mutnom triptihu Frank je Sinatra uhvatio kraći kraj. Bio je posrednik između čikaškog bossa Giancane i glave obitelji Kennedy Joea koji je računao da njegov utjecaj udruži s onim čikaškog gradonačelnika Richarda Daleya, koji je bio iznimno utjecajan u Demokratskoj stranci. U zamjenu za podršku sindikata pod kontrolom Giancane, Joe je obećao predsjedničku pažnju. Nije se dogodilo. U vrijeme kada je državni odvjetnik bio Robert F. Kennedy, broj osuda mafijaša porastao je sa 35.1960. na 288.1963. Predsjednik John F. Kennedy za Giancanu i njegove probleme nije imao vremena. Netko je za to morao platiti. Krivnju je snosio Frank Sinatra koji je pak za sve optužio Kennedyjeve i njihovo licemjerje. Da bi ponovno došao na dobru stranu Sama Giancane, Sinatra je sa svojim Rat Packom nastupao u mafijaševu klubu Villa Venice osam večeri zaredom. Uspio je na kraju ponovno zadobiti Giancanino povjerenje. Nakon Sinatrine smrti intervju je u poznatoj emisiji 60 minutes dala Sinatrina kći Tina potvrđujući kako se doista sve tako i dogodilo, ali je spomenula i nešto drugo – Frank je surađivao s CIA-om. Njegova velika popularnost omogućila mu je da po svijetu putuje bez kontrole pa je tako jednom zamoljen da “preveze” jednu osobu. Kako kaže Tina Sinatra, nikada obitelji nije otkrio tko je to bio. Također, FBI je, kao uostalom i tolike druge javne američke osobe, Sinatru istraživao više od 40 godina. Čeprkalo se po optužbama da je Frank platio da ga oslobode vojne obveze za Drugog svjetskog rata, u papirima je stajalo da ima oštećen bubnjić u uhu. Tražilo se i da mu se ozvuči dom, no to je osobno zabranio FBI-ev šef J. Edgar Hoover. No također, agenti FBI-a nisu pronašli nijedan dokaz kršenja zakona u Sinatrinu odnosu s mafijom.
Nevolje sa ženama
U intervjuu koji je svojedobno dao Walteru Cronkiteu, znamenitom američkom novinaru koji je svijetu prvi objavio kako je JFK mrtav, Sinatra je svoj odnos s mafijom objasnio na jednostavan način. “U mojem je poslu normalno da se susrećete sa svim vrstama ljudi. Toliko se otprilike može o tome reći, i najbolje je da tako i ostane”, rekao je The Voice.
Još je jednostavnije to objasnio Roger Moore, jedan od glumaca koji je ponajbolje utjelovio Jamesa Bonda, a Sinatru je poznavao dobro. Prema njemu, kao dokaz pjevačeve povezanosti s mafijom poslužile su fotografije koje bi nastajale nakon koncerata kada bi se iza pozornice pojavljivali ljudi koje Sinatra uopće nije poznavao, rijetko je odbijao slikati se s fanovima. Godinama kasnije pokazalo bi se tko su ti ljudi. Govorilo se i da ga je FBI istraživao zbog komunizma jer je često istupao protiv rasizma te sudjelovao na sindikalnim skupovima. Dakako, nema priče o Franku Sinatri bez njegovih žena. A njih je bilo, reklo bi se, više od nekoliko. Kako ga je majka pritiskala da se što prije smiri, Frank se 1939. oženio u rodnom Hobokenu. S Nancy Barbato imao je buran 12-godišnji brak iz kojeg je nekoliko puta izlazio pa se vraćao da bi se na kraju, 1951., odlučio za konačni odlazak potpisavši razvod prema kojem Nancy do kraja života ili dok se ponovno ne uda ima pravo na deset posto Frankova bruto prihoda. Nancy se nije nikada udala, iskazujući cijelo vrijeme neobičnu lojalnost prema bivšem mužu, iako je to bio brak obilježen nevjerom.
Kada je upoznao Avu Gardner, bio je uvjeren da je ona prava. Velika se glumica do tada udavala dva puta, ali u braku nije ostajala dulje od godinu dana. Frank je za Avom bio lud, toliko da je Robert Mitchum, s kojim je Ava jedno vrijeme paralelno ljubovala, odustao od veze znajući čega bi sve moglo biti sazna li Frank za njega. A nije nikakva tajna kakav je temperament imao Frank Sinatra. Taj šestogodišnji brak bio je puni krug obilježen pravom ljubavi, posesivnošću, tučnjavom pa čak i pucnjavom, da ne spominjemo alkohol. Sinatra se za braka s Gardner dva puta pokušao ubiti, prežalio ju nije nikada, a ni ona se nakon njega više nije udavala.
Prava priroda jedne Sinatrine veze nije ni do danas do kraja rasvijetljena – ona s Marylin Monroe. Je li Sinatra doista trebao snositi neki dio krivnje za njezinu smrt s obziromna to da su se u to vrijeme intenzivno družili, nikada nije rasvijetljeno. Kao ni jesu li s tim neke veze imali Kennedyjevi, a akteri su događaja u Cal-Nevi, odmaralištu koje je u to vrijeme posjedovao veliki pjevač, odnijeli svoje tajne o međusobnim odnosima i glumičinoj smrti u grob. Posesivna crta obilježavala je svaki Sinatrin ozbiljniji odnos sa ženama. Tako je i Barbara Marx, njegova treća i posljednja supruga, propustila obavijestiti obitelj da je Frank umro, da je uopće u bolnici. Nije mu se ispunila želja da doživi novi milenij. Pokopali su ga uz zvuke njegove pjesme Put Your Dreams Away, s paketom Camel cigareta, Zippo upaljačem, bocom Jack Danielsa i nekoliko kovanica. Na nadgrobnoj ploči piše: “Najbolje tek dolazi”.
Boss!!!