Kad sam sa 18 godina odlazio iz rodnog Alepa, napustio sam ga sa suzama u očima. No mislio sam – brzo ću se vratiti, a kad dođem kući, sve će biti isto. Ali sve je ispalo potpuno drukčije. U Hrvatskoj sam proveo 36 godina, a zbog brutalnog režima koji disidentima nije dopuštao povratak kući, roditelje, braću i sestre nisam vidio 36 godina. Počeo je rat i tek mi se sada, prije 20 dana, pružila prilika da odem kući. Krenuo sam s Mariom Sladićem i Stjepanom Betijem s HTV-a.
Susret s Alepom, sa Sirijom općenito, bio je beskrajno tužan. Poput bodljikave žice prizori su me pekli po očima. Spaljena zemlja, razrušeni gradovi, naoružani stranci, jadna, pogažena i odrpana djeca, vojska malih beskućnika. A nisam ni znao koliko me još šokova čeka u mojoj zemlji...
Pustinjski cvijet
Alep je najveći sirijski grad, trgovačko središte moje zemlje. Tu je živjela bogata sirijska srednja klasa. U Alepu je puno kršćana, u gradu je 49 crkava i katedrala. Alep je lijep poput pustinjskog cvijeta, ljudi su sekularni. To je, nažalost, samo moja spoznaja i uspomene iz toga grada. Danas tamo nema ničega što bi me privuklo. Moja obitelj ima 300 članova, a sada nisam mogao naći nikoga. Uspio sam samo doći do jednog prijatelja iz djetinjstva, ali je on ostao vjeran režimu. Poručio mi je da ne dolazim u dio grada pod njihovom kontrolom jer mi je, zbog političkog angažmana u Sirijskom nacionalnom vijeću, određena smrtna kazna.
Alep je srušen, barem tih 60 posto koje kontrolira Slobodna sirijska vojska. Nema struje, nema vode ni hrane. Ljudi u tim ruševinama naizgled žive normalno, bore se. Ali boje se. Ima puno frakcija, puno ljudi koji izazivaju nemir i bude strast kod civila. I iz redova režima, ali i iz naših redova. Škole ne rade.
Susret s islamistima
U Alepu, nažalost, ima i ekstremista. Nema ih puno, ali su snažni. Dobro su naoružani, beskrupulozni, siju strah.
Odlučio sam otići među njih na razgovor. Imao sam otprilike ovakav stav – nakon 36 godina ulazim u Siriju i svakog borca koji ratuje na našoj strani gledam kao na brata. Htio sam upoznati njihove ideje, njihov stav, zašto cijeli svijet govori protiv njih. “Selam alejkum”, pozdravio sam ih. “Mogu li razgovarati s vama?” “A tko si ti?” “Ja sam iz Alepa, ali nisam ovdje bio 36 godina. Ovo je moj povratak kući.” “Ali zašto nosiš traperice?”, odmah me zatekao pitanjem jedan bradonja. “Pa zar ne bih smio?” “Ne, musliman to ne smije nositi. Al’ dobro, ne živiš ovdje pa dobro...” Prijeđoh na stvar. “Hvala vam što se borite na našoj strani, što se borite za Siriju...” Prekinuli su me. “Čekaj, ne borimo se mi za Siriju.” “Pa onda se borite protiv Assada, što je zapravo isto.” “Ne, ne borimo se mi ni protiv Assada.” “Pa zašto se onda borite, zašto ste tu?”, pitao sam. “Nama je cilj osnivanje islamske države u Siriji. Samo to. Ostalo nas ne zanima.” Ispao sam glup. “Čekajte malo, vi ste stranci, mi smo Sirijci, i vi sad hoćete praviti državu u našoj zemlji?” “Pripazi što govoriš”, rekao mi je jedan naoružani stranac pa sam ustuknuo.
Sad sam se uvjerio kakvo su zlo ekstremisti. Ali to neće proći u našoj Siriji, mi smo povijesno sekularna zemlja. Ovdje žive Druzi, kršćani, muslimani i svi smo mi braća. Sa svakim Sirijcem s kojim sam poslije razgovarao, bio borac ili civil, svi su mi rekli isto – strani islamisti ovdje nisu poželjni. I mi radimo na tome da ih istjeramo. Slobodna sirijska vojska mora ih istjerati iz Sirije ako ne žele biti pod našim zapovjedništvom. Trećeg nema.
I koliko god sam nakon 36 godina želio ući u Siriju, sada sam nekako samo jedva čekao da odem iz nje. Napustio sam je u suzama. Krupnijima nego prije 36 godina.
>> Sirijski snajperisti natječu se u ubijanju trudnica i djece?
>> 'Hrvati su oružje slali džihadistima, ali su dobrodošli'
>> 'Ne vidim zašto se ne bih mogao kandidirati za predsjednika'