Tragedija koju je izazvao Andreas Lubitz, kopilot (samo)ubojica njemačkog niskotarifnog avioprijevoznika Germanwingsa, neće samo promijeniti rigidni sigurnosni sustav u avioprometu, nego napokon otvoriti normalnu debatu o tome kako daleko treba ići u zaštiti osobnih podataka. Stvarni život je složena interakcija između ljudi i nikako se ne može svesti na neki matematički algoritam. Ne mogu se podaci o ljudima strpati u kompjutor koji onda, poput Svevišnjega, daje konačni sud o nekoj osobi.
Ako vas kompjutor proglasi nesposobnima, više vas nitko ne može spasiti. Na drugoj strani, možemo biti uvjereni, i za to imati dobre argumente, da netko nije sposoban za pilota, ali će biti vrlo teško takvog kandidata eliminirati ako kompjutorski testovi pokažu da je potpuno spreman. Germanwings je znao da je Lubitz bolovao od depresije, ali to više nije uzimao za ozbiljno kada je kopilot ponovo poželio letjeti. Nisam siguran da bi ljudi iz Lufthanse bili tako blagonakloni prema nekom strancu, na primjer Hrvatu koji bi imao isti “bolesnički” karton. Još je teže pomisliti da bi tako zažmirili da je riječ o nekom muslimanu koji je, na primjer, bio radikalan u mladosti. Njemu ne bi pomogli svi mogući dokazi da se promijenio. Ali su zato okrenuli glavu na sve ono što je moglo zaustaviti Lubitza. Jednim dijelom i zato što je suludi kopilot Nijemac i kršćanin.
Čovjek se mijenja s godinama
Nestabilni i depresivni Lubitz možda je prošao sve psihološke testove, ali u njegovoj biografiji bilo je dovoljno rupa i nelogičnosti koje su bile sasvim dovoljne da se uključi alarm za opasnost. Za takvu procjenu nije potreban doktorat iz psihologije nego zrnce zdravoga razuma. U korporacijskim procedurama vjeruje se uglavnom testovima, dok je razgovor čovjeka s čovjekom gotovo nebitan. Razumno je postaviti pitanje je li klinika u kojoj se liječio Lubitz trebala svoja saznanja podijeliti s Germanwingsom. Nisam siguran, jer je vrlo tanka nit koja dijeli opravdanu potrebu građana za sigurnošću i totalitarnog društva koje ima sve pod kontrolom. Razumno je prihvatiti i neke rizike u životu.
Lubitzov suludi čin pokazao je da nevjerojatne sigurnosne mjere koje su uvedene nakon terorističkog napada na New York, ne samo da nisu apsolutna zaštita, nego da su pomogle da se dogodi ova tragedija u francuskim Alpama. Da se Lubitz nije mogao zablindirati u kokpitu, sigurno ne bi onako jednostavno mogao odvući u smrt 150 ljudi. Vjerojatno bi ga kapetan uz pomoć osoblja i putnika uspio spriječiti u suludom naumu. Nije Lubitz prvi koji je prošao svemoćni korporacijski radar. Prije nekoliko godina američka astronautkinja Lisa Nowak, koja je morala proći možda i rigoroznije testove, odjedanput je izgubila kompas zbog ljubavnog trokuta. Ona i njezina kolegica borile su se za naklonost pilota Space Seattlea. Ljubomorom izjedena Nowak vozila je 1600 kilometara od Floride do Teksasa kako bi spriječila svoju suparnicu da se sastane s fatalnim pilotom. Kad je suparnicu sustigla, napala ju je u njezinu automobilu i poprskala nadražljivim sprejem. Policija je bila šokirana kada je uglednu astronautkinju uhitila, i to u pelenama za odrasle. Stavila ih je jer se žurila da što prije stigne do odredišta. Nije željela gubiti vrijeme na odlazak na toalet.
Primjer je to koji pokazuje da nikakve kontrole ne mogu zauvijek procijeniti neku osobu. Čovjek se mijenja s godinama, ali i zbog okolnosti. Nekad će reagirati s osmijehom, a drugi put će sve poslati kvragu i napraviti incident.
>>Tijela odnijeli s mjesta nesreće, ali još tragaju za crnom kutijom
>>Zašto bi Lufthansa mogla biti optužena za masovno ubojstvo
nas htvate njemci stavljaju cak ispred bivsih istocnih njemaca i najblizi smo im srcu to smo dokazali x puta kroz povjest od stalingrada itd