Nikola Pilić: Novak mi je bio najbolji učenik, a sad k meni stiže i njegov mlađi brat

Svaki dolazak u Opatiju izazove onaj isti dobar osjećaj. Grad iz pjesme Ive Robića ne gubi svoj nenametljivi šarm i mjesto je gdje će se lako prepoznati oni kojima je stalo do trajnih vrijednosti. A Nikola Pilić trajna je vrijednost hrvatskog sporta. I više od toga: Niki Pilić sinonim je za tenis.

– Moja Mia i ja zaključili smo da u Rijeci i Opatiji imamo više prijatelja nego u Münchenu. A moja djeca, kći Danijela koja je književnica, sada je završila treću knjigu, i novinarka, nedavno je dobila ponudu Conde Nasta, najvećeg izdavača magazina smještenoga u New Yorku, te sin Niko koji je arhitekt, rekli su mi: “Pa tata, mi bismo najviše voljeli da ti imaš nešto ondje pa da možemo doći s djecom na kupanje”. Znao je Franjo Josip što radi. On je svojoj sviti našao mjesto gdje će se liječiti, napravio je taj Lungo mare na kojem se možeš šetati i kad je sunce i kad pada kiša. A nakon 33 godine Münchena želio sam smanjiti svoje gabarite i od 2012. odbio sam 44 čovjeka koji su željeli da ih treniram – otkriva teniska legenda zašto je odabrao baš sjevernojadranski biser.

Ali Pilićev povratak u Hrvatsku iz Njemačke u kojoj je prodao sve da bi se zauvijek vratio ne znači umirovljenje. Poviše Hotela Bristol nalaze se zemljani teniski tereni TK Opatija, gdje je Niki odlučio ponovno pokrenuti tenisku akademiju.

– Obitelji četvorice mladića koje sada treniram odlučile su ovdje unajmiti kuće kako bi dečki bili sa mnom. Uskoro ću jedan od terena i natkriti kako zbog kiše ne bismo gubili kontinuitet. Ja sam čovjek koji ne može dugo stajati. I žena me kudi kada joj nakon trećeg dana kažem da me odmor živcira. Ne mogu ja iz svoje kože, volim raditi s talentiranim ljudima – objašnjava u zanosu.

Nikola Pilić za koji će dan napuniti 75 godina, ali kako izgleda na terenu, dali bismo mu 40-ak. Loptice klincima koji su mlađi kojih 60-ak godina vraća bez ozbiljnog napora, a po terenu se kreće bolje i od nekih s ATP liste.

Nakon što je starijeg, kojemu je bio i na svadbi, pogurnuo prema vrhu, sada je na redu Đorđe

– Osjećam se odlično, mogu igrati četiri sata dnevno a da mi to uopće nije problem. Imate dosta ljudi koji puno znaju, ali nisu u stanju to prenijeti na druge, pogotovo ako je netko već talentiran. A ako u tenisu nisi talentiran, to se vidi odmah jer je individualni sport. U nogometu se često događa da centarfor zabije dva gola i momčad dobije sa 2:1, a zapravo igra loše. Baš mi je neki dan došao Šuker pozdraviti me, ta generacija ‘98. bila je neponovljiva, s malo sreće bili bismo prvi. Pa dobili smo Nijemce sa 3:0 – žustro će jedan od prvih pravih teniskih profesionalaca.

Zbog mene su štrajkali

Živo se sjeća i kako su se igrači izborili da se stvori ATP Tour kakav je danas. – Te 1973. godine 81 čovjek štrajkao je zbog mene u Wimbledonu. Stavili su Masters u parovima u isto vrijeme kada je Jugoslavija igrala protiv Novog Zelanda u Zagrebu. Franulović i Jovanović nisu dobro igrali, izgubili su sa 3:2. I tko je kriv? Ja! Iako sam rekao da neću moći igrati. Zvone Mornar imao je jedan predivan članak u Sportskim novostima, gdje je napisao kako sam nastupio i na jednom odličnom turniru u Južnoj Africi koji mi je pomogao da znatno poboljšam igru. Tako se situacija malo smirila, a ja sam završio na razgovoru u Beogradu, gdje mi je objašnjeno kako im je žao što je ispala takva situacija, ali da ipak neće biti problema. General Koča Popović, Titov pouzdanik, vidio je u meni najveću uzdanicu tenisa pa se i najviše naljutio nakon tog poraza protiv Novog Zelanda. Upoznao sam ga u Partizanu, a nakon svega rekao mi je: “Nidžo, bre, pa gde ideš u Južnoafričku Republiku kad je čitav svet tvoj!” Odgovorio sam: “Druže Koča, pa nisam znao da je to tako važno”. Bio je pasionirani tenisač, dolazio je iz dobre beogradske obitelji, završio Sorbonnu. Tako sam se ja nekako izvukao. Taj štrajk bio je i sukob ITF-a i ATP-a, a ja sam jedan od sedam ljudi koji su osnovali tu organizaciju. U ITF-u su sjedili ljudi od 90 godina koji nisu ni znali da nije moguće da nacionalna federacija zabrani igranje nekom igraču. A nisu znali ni da sam ja do tada već 12 godina igrao Davisov kup. U ITF-u nisu vjerovali da će doći do bojkota, koji je više bio protiv njih nego protiv moje suspenzije. Nakon toga igračima je postalo puno lakše, svlačionice su upristojene, zagrijavanje više nije bilo samo tri minute, dobili smo poseban teren za to... – tumači uspješan sportaš koji je zapravo trebao biti pravnik.

– Oca nikada previše nije zanimao moj tenis. Govorio je da se od tenisa ne može živjeti, trebao sam završiti školu. Obećana mi je stipendija u Zagrebu, no kako se dva mjeseca nije događalo ništa, pozvali su me u upravnu školu u Novi Sad, gdje sam bio jedini bez partijske knjižice. Ali su zato majka i sestra, koja se bavila plivanjem, emotivno doživljavale svaki moj izgubljeni poen. “Ajme, ča je pogrišija”, vikale bi. I onda sam osvojio međunarodno prvenstvo Jugoslavije u Splitu i rekao sam im: “Sad možete dolaziti koliko hoćete” – uz osmijeh kaže.

U Novom je Sadu upoznao i svoju suprugu Miju, poznatu beogradsku glumicu, članicu glasovitog Ateljea 202, za koju ističe kako zna sve dalmatinske riječi jer ga za svaku koju ne zna – pita.

Što se pak tiče nekih od njegovih najsjajnijih trenutaka, kaže da je najluđe što je odigrao bilo četvrtfinale Wimbledona protiv Roya Emersona.

– Naš su meč proglasili unaprijed odlučenim. Emerson me dobio 11 puta, imao je 11:0. Ali kada sam to čuo, kao da me netko ošinuo mokrom krpom! Odigram fenomenalan meč i dobijem čovjeka koji je broj jedan i te je godine već osvojio i Australian Open i Pariz – prisjeća se i domeće kako je zadovoljan onime što je u životu učinio.

– Jedino mi je žao što ‘67. nisam osvojio Wimbledon, tu su me prevarili, dan odmora manje presudio je. Osvojio ga je John Newcombe, koji je od mene dobio samo pet gemova u Roland Garrosu – ističe.

To su, napominje, bila vremena kada igrači nisu imali masera ili trenera. – Ali sam ipak u 35. igrao finale Roland Garrosa. Boro Jovanović i ja bili smo svugdje dobro primljeni. Bili smo kulturni, znali smo bonton, načitani, mogli smo u bilo koje društvo, govorili smo i jezike, to se tada jako cijenilo – budi svoja bogata sjećanja.

Njegovi uspjesi ne prestaju s igranjem; Nikola Pilić vjerojatno je najbolji teniski trener uopće, bez obzira na Davisov kup.

– Jedini sam od 11.700 trenera koji ima titulu master coacha, što mi je dala njemačka trenerska organizacija. Mi u Njemačkoj nismo izgubili meč Davisova kupa praktički s jednim svjetskim igračem. I to za vrijeme mog šefovanja. Moj prijatelj Gunther Sanders postao je generalni tajnik njemačkog teniskog saveza i pitao me bih li preuzeo mladu reprezentaciju za taj King’s Cup. Rekao sam da hoću. Imao sam tada i tri igrača koja sam iz prvih 150 ubacio u prvih 50 u istoj godini. S nevjerojatno puno sreće osvojili smo taj kup i dobili velik publicitet, ne toliko zbog rezultata koliko zbog činjenice da su to bili klinci od 17-18 godina. Vidjeli su da sa mnom nema šale, a k tome sam bio poznat i kao dobar igrač, do 46. godine nisam izgubio nijedan set od igrača iz Davisova kupa. Izuzetno su me cijenili, sada zadnji put kada su igrali Novak Đoković i Ernests Gulbis u Süddeutsche Zeitungu izašao je veliki članak pod naslovom “Momci iz Dacahuerstrasse”, gdje je bila moja akademija u Münchenu, a tema je bila koliko sam igrača doveo u prvih 100 – ponosan je i danas na velika postignuća.

– Novak je najbolji koga sam trenirao. Becker je 11 godina bio kod mene, malo izravno malo posredno, pa Ivanišević pa Stich. Novak je imao 13 godina, u to je doba i Ivanišević bio kod mene i uočio tog još dečka. Počeli smo praktički od nule. Isto kao i s Hrvatskom! No uspjeli smo kapitalizirati taj rad i izboriti veliku pobjedu u Davisovu kupu. Vidim da je sada i Goran uključen u reprezentaciju, i Ljubo, ali to je devet godina kasnije. Teško mi je reći ima li i ova reprezentacija taj potencijal. Ona je reprezentacija bila vrh, o čemu govori i činjenica da smo Amerikance pobijedili u Davisovu kupu, i to u prvom kolu na njihovu terenu, što 106 godina nije učinio nitko. A bio je to njihov dream team, Agassi, Roddick i braća Bryan. Mi smo osvojili Davisov kup došavši iz četvrte lige i ponosni smo na to što smo napravili jer to je nešto što se možda neće ponoviti 500 godina, no opet nije nemoguće da se to dogodi i za tri-četiri godine. Imali smo sjajnu atmosferu i momčadski duh. Tu su sada Marin Čilić i Borna Ćorić, za kojega sam uvjeren da će biti dobar igrač. Sigurno će se u Hrvatskoj uvijek igrati dobar tenis jer imamo tu tradiciju, neka će generacija biti bolja, neka lošija, ali wimbledonsko četvrtfinale Marina Čilića respektabilan je rezultat. Ćorić je mlad, a dobio je Jerzyja Janowicza u Davisovu kupu, što znači da su mu psiha i moral jako dobri. I žene su nam vrlo pristojne, Donna Vekić, Ajla Tomljanović (koja je u međuvremenu uzela australsko državljanstvo, nap. a.) i Ana Konjuh – kaže i nastavlja o uspjesima s tenisačem kojeg osobito cijeni.

Trofej s tri reprezentacije

– Novak me zamolio da preuzmem reprezentaciju Srbije, govorio je kako na momčadske večere dolazi puno ljudi, rodbina igrača, da fali puno discipline! Rekao sam OK i napravio darmar. Znalo se točno kad se jede, u kojoj sobi, tko može ući. Izbornik Bogdan Obradović, pravi intelektualac, zaključio je kako je bolje da ja neke stvari preuzmem i 2010. osvojili smo Davisov kup. Postao sam jedini trener koji je osvojio trofej s tri različite reprezentacije. Pitali su me pristajem li obrijati glavu ako osvojimo, rekao sam: “Sigurno!” Bio sam i na Đokovićevoj svadbi. Bilo je zaista divno, unajmio je strane tvrtke da mu to organiziraju, jako fino i decentno, a u samoj Crnoj Gori dvije su stvari nezaboravne. To je vila Miločer i taj Sveti Stefan gdje se on ženio. Puno su tu uložili. Novaku skidam kapu na donacijama djeci, svaka mu čast – govori Niki tražeći i mogući “next big thing” u tenisu.

– Alexander Zverev mogao bi doseći razinu današnjih najboljih tenisača, visok je 193 cm, bio je najbolji junior svijeta. Bio je i ovdje u Umagu. Federera je jako teško nadmašiti što se tiče Grand Slamova. Što dalje idemo, sve će teže i teže netko dominirati onako kako je on dominirao prije sedam-osam godina. Ne vjerujem da će 2020. netko moći osvojiti devet Roland Garrosa kao što je to Rafael Nadal učinio – ističe.

Novac je, dodaje, danas neusporedivo veći nego u njegovo doba.

– Tenisači su u situaciji da novcem osiguraju sve potrebne uvjete da uspješno igraju. Kada sam ja igrao finale Roland Garrosa, od 7000 zarađenih dolara ostalo mi je tek 500 kada sam sve poplaćao. Bilo je to vrijeme kada se od Splita do Pariza putovalo 36 sati vlakom. Danas, ako prođete dva kola kvalifikacija na Wimbledonu, dobijete dvije tisuće dolara više nego što sam ja dobio za finale tog Roland Garrosa! Ali je i konkurencija danas ogromna – kaže i osvrće se na karijere naših najboljih tenisača.

– Ljubo je napravio puno više. Mislio sam da će biti od petog do 15. mjesta, a on je u prosincu 2006. bio i treći. Karlović ima odličan servis, forhend kombinaciju, i mogao je puno više. Ančić također da nije bio bolestan. I Ivanišević! Osvojio je samo jedan Grand Slam. S malo boljim živcima mogao je osvojiti pet – govori te nam otkriva malu senzaciju.

– Kod mene će doći i ovaj mlađi Đokovićev brat Đorđe iako smatram da je dvije godine zakasnio. Kazaljka je točno na 12, trebamo logistiku, zaorat ćemo brazdu jako duboko, praktički će morati početi ispočetka, trebat će oko njega okupiti kvalitetnu ekipu. Oduvijek sam vjerovao da on ima mogućnosti, no s 15 godina izišao je iz tračnica i to je jako teško povratiti. Vidjet ćemo, smatram da bi mogao, no postavit ću mu strašno važnih pitanja. Već je bio kod mene, povukao se prerano. Imao je ozljedu koljena, treba mu još tri tjedna da bude fit – kaže.

Velike uspjehe oduvijek je pak proslavljao na svoj način. – Nisam bio ni na jednoj od proslava, ni ispred Skupštine u Beogradu ni na Jelačićevu trgu. Kći mi je imala rođendan. Sjećam se kada smo 1988. dobili fenomenalnu ekipu Švedske. Ja sam već u 11 sati bio u krevetu, no došli su ti momci s nekoliko piva u glavama, zakucali, morao sam ići s njima u neki klub i to je bio jedini put da nisam proslavio u krevetu. Imam to neko svoje zadovoljstvo kada se nešto divno dogodi, ne trebam galamiti, ne trebam piti, imam jednostavan način koji meni treba da uživam – zadovoljno kaže.

Smanjio bih servisne linije

Ne treba zaboraviti da je Nikola Pilić i teniski inovator.

– Tie break kakav je danas postoji zbog jednog mog meča. Postojalo je nešto što se zvalo Van Alen Simplified Scoring System. Osmislio ga je jedan američki bogataš iz Rhode Islanda, James Van Alen. No sustav nije bio fer jer se nakon šestog gema vrtio reket. Tko bi dobio, servirao bi prvi, no po sustavu dva servisa ja, dva vi, dva ja, ali na kraju vi tri! U Philadelphiji u Spectrumu dogodi se pred puno novinara da igram s Colinom Dibleyem, koji je jedino imao dobar servis. I još se dosta loše vidjelo. Odserviram dva asa, on dva, opet ja dva, i sada on ima tri servisa i – opali tri asa. Devet servisa a da nitko nije taknuo lopticu. Valjda jednom u sto godina. Philadelphia Times napisao je da je Pilić dao sve, ali je ipak izgubio set. Tada je osnovana radna grupa i za 15 dana u Miamiju predstavljen je tie break kakvog ga znamo danas – prisjeća se.

Ima i svoje mišljenje o aktualnim kretanjima u bijelom sportu.

– Smanjio bih za deset centimetara servisne linije. Servis je postao dominantan, reketima je moguće postići brzine od 200, 220 km/h. Kada bi se to učinilo, i utjecaj servisa bi se smanjio pa bi bilo više relija. Sve druge stvari morale bi ostati takve kakve jesu. Ako imate 700.000 gledatelja na Australian Openu, onda to treba ostaviti – glasno razmišlja te se osvrće na svježi trend.

– Dva trenera su potrebna, puno je više novca pa se to može. Jedan Ljubičić zna puno više od nekog bez imena. Jedan Becker zna više od samog Novaka kada je riječ o travi, a dva čovjeka znaju puno više općenito. Ja sam rekao i Beckeru i Stichu: “Igrate bolji tenis od mene, ali ni svojim novcem ne možete kupiti moje iskustvo” – objašnjava te se vraća hrvatskom sportu.

– Sada vidim da je sin Zvone Mornara novi ministar, no, nažalost, on nema puno veze sa sportom. Žao mi je što je otišao moj najbolji prijatelj Pero Skansi iako je puno napravio. Ja sam nedavno izabran u hrvatsko nacionalno vijeće za sport koje bi trebalo biti jedno od najvažnijih sportskih tijela u zemlji. Predsjednik će biti Predrag Sloboda, koji je čelnik vaterpolskog saveza i Primorja. Ali nijedna se ideja ne može realizirati bez novca. Nažalost, koliko znam, u Hrvatskoj se samo 0,2 posto nacionalnog dohotka izdvaja za sport. Po mom mišljenju, premalo – komentira.

Veliki su mu prijatelji bili Milorad Bibić Mosor i Ćićo Senjanović, koji su, kaže, predstavljali trajne splitske vrijednosti.

– Nisam s njima nikada razgovarao o politici, samo smo se šalili na račun sporta. Bili su i na mom 70. rođendanu, a slavio sam samo dva, 50. i 70., obojica odlični novinari, imali su petlju. Ja sam i konzervativan i socijalan pa mi smeta kada se takve vrijednosti mijenjaju. Recimo, mislim da bi gradonačelnik Splita svakako morao biti persona grata, omiljena osoba – zaključuje čovjek kojemu je Đorđe Balašević napisao dvije pjesme: Prvi set za 50. i Drugi set za 70. rođendan.

>> Đoković ponovo prvi igrač svijeta, Čilić na 20. mjestu