Nino Pavić: Jako mi je teško prihvatiti gubitak EPH jer je to bio život cijele moje obitelji

Kada je pristao na intervju, očekivali smo da će jedan od najvećih medijskih izdavača u Hrvatskoj Ninoslav Pavić otkriti pojedinosti o novom projektu. Govori se da Pavić pokreće nove novine i web portal, no o tome nije otkrio ništa. Ali je prvi put javno progovorio o tome kako je došlo do financijskog kraha, a onda i gubitka Europa press holdinga. Ispričao je i kako je došlo do razlaza s Marijanom Hanžekovićem, novim vlasnikom EPH, što misli o novom vlasniku medijskog carstva koje je stvarao te kakav je odnos kao medijski izdavač imao s političkim moćnicima.

:: Kakav projekt pripremate? Je li to tjednik, portal ili novine koje bi izlazile vikendom?

Prošla su tek dva mjeseca otkad mi je uzeta kartica za ulaz u zgradu EPH. Sve je to još svježe i rano je govoriti o nečemu novom. Ali razmišljam i dalje o novinama, o medijima. Uspostavljam pomalo zanemarene međunarodne veze i kontakte s drugim izdavačima, promatram scenu. Vidjet ćemo što će se, i kada, iz svega toga izroditi. Ali je sigurno da neću voditi projekt kako sam to radio proteklih godina. Možda ću nešto pomagati, suportirati, ali ne i operativno voditi. Medijska je scena zabetonirana i vrijeme je za radikalnije zahvate kako bismo što prije uhvatili priključak s onim što se zbiva u medijskom svijetu.

:: Što znači da operativno ne vodite projekt? Tko ga vodi?

Puno je ljudi grubo otjerano iz EPH, a mnogi drugi sami su otišli. U samo nekoliko dana iz kompanije je obrisano oko 30-40 rukovodećih urednika, novinara, fotografa, menadžera, web dizajnera i programera. Riječ je o ljudima koji iza sebe imaju profitabilne magazinske i digitalne operacije na kojima smo, po šestogodišnjem predstečajnom planu koji smo se obvezali provesti, planirali poslovnu i izdavačku budućnost EPH. Na primjer, digitalne operacije EPH konzultantska kuća Deloitte proglasila je jednima od najbrže rastućih u Europi. Profitne stope digitalnih izdanja došle su na vrlo visokih 20%, a zatim su svi ljudi otjerani i izgurani iz EPH. Logično je da žele nastaviti raditi svoj posao.

:: Ima li u Hrvatskoj mjesta za još jedne novine? Mediji su već dugo u krizi, a novine se ozbiljno muče s tiražama.

Mediji nisu u krizi. Nikada nije bila veća čitanost novina niti je bila veća snaga njihova sadržaja nego što je danas. U krizi su stare kompanije koje su ostale na preživjelim formama i ne vide što se događa u medijima. Fokusiranje na news koji se dogodio 48 sati prije proizvodi krizu novina. Ali ne postoji kriza medija. Transformacija koju su prošle svjetske medijske kuće udahnula je potpuno novi život u medijski svijet. Kada pogledate brojke, ostajete zapanjeni time kakva je laž priča o krizi medija. Pogledajte koliko ljudi danas konzumira New York Times ili uzbudljive nove medije poput Vicea i Buzzfeeda. Nemam podatke za Večernji list, ali mogu govoriti o Jutarnjem listu. Konzumacija članaka i sadržaja Jutarnjeg je danas pet do šest puta veća nego kada je imao najveću nakladu. Jutarnji list, barem kada sam bio tamo, dnevno je čitalo od 340 do 350.000 ljudi.

:: U čemu je onda problem?

Ne postoji nijedan kompliciraniji proizvod od novina. Logistika koja ih prati, a čitatelji je ne vide na prvi pogled, beskrajno je složena i skupa. Ona udaljuje novinski članak od čitatelja. Početkom prošlog stoljeća tabloidi u New Yorku izlazili su dvadeset puta na dan, kao današnji portali. Tisuće klinaca raznosile su te novine po ulicama. Veza s čitateljima bila je izravnija, neposrednija i brža. A danas se novine, uz iznimke pravih istraživanja ili ekskluzive, u pravilu referiraju na ono što je već viđeno večer prije na televiziji ili na portalima. Malo je sadržaja koji može biti privlačan i zanimljiv a da već nije viđen.

:: Želite reći da ne znamo stvoriti proizvod, odnosno novine koje bi ljudi željeli skupo platiti i čitati?

Upravo tako. Pogledate li što se zbiva na svjetskoj medijskoj sceni, uočit ćete da je mnogo novina propalo samo zato što se nisu mijenjale. Oni koji su ušli u promjene preživjeli su. I ne samo to – postali su jako uspješni. Ali ne na modelu koji je vrijedio prije sedam, osam godina. Mi u EPH to smo najbolje vidjeli na vlastitim proizvodima i pogreškama. Pogrešno su me razumjeli kada sam u jednome intervjuu rekao kako želim da novinari dolaze na posao s grčem u želucu. Želio sam kazati da dolazi strašna kriza, da će se morati raditi više nego prije, puno kvalitetnije, zanimljivije i drugačije. Smisao moje izjave nije bio da želim mobingirati ljude, već da se moramo organizirati i unijeti promjene u svoj rad kako bismo preživjeli.

:: Tiskani mediji u svijetu su se s padom tiraže i zarade suočili još prije deset godina. Washington Post je već tada bio prisiljen zatvarati dopisništva, a slično se dogodilo New York Timesu i drugima. Upali su u potpuno iste probleme s kojima se mi sada mučimo. Što su poduzeli oni koji su isplivali?

Stvar je u promjeni paradigme. Novinarstvo koje je imalo monopol na mišljenje i na informaciju prestalo je postojati. Tada se suočilo s činjenicom da su novine sve vrijeme bile imune na interese čitatelja. Ako proizvodite deterdžent, onda se bavite potrebama onih koji će se njim koristiti i nastojite ih zadovoljiti. Novine to nisu radile, nego su bile zadovoljne time da svoju istinu pošalju publici. Je li publika njome zadovoljna, mjerilo se tiražom i ničim drugim. A na većini tržišta, prije pojave jakih digitalnih izdanja, novine su imale gotovo monopolističku poziciju. Sve su djelatnosti, od industrije do bankarstva, prošle velike transformacije, a mi smo još nedavno raspravljali o tome treba li sadržaj pustiti na web ili ne. Te su rasprave u svijetu završile prije sedam godina i o tome više nema dileme. Do prije dvije, tri godine vrijedila je parola “web is first”, a danas vrijedi “web is only”. Novine se više ne rade iz redakcije za web i print, već obrnuto, a ono najbolje ide u print, i to obrađeno, nadopunjeno s kontekstom, podacima... U tome je tajna uspjeha New York Timesa i svih koji su uspjeli. Podaci iz grupacije Springer govore da je oko 50 posto svih prihoda iz digitalnih operacija, a profiti su 70 posto.

:: Nisu li baš profiti pridonijeli srozavanju kvalitete novinarstva? U posljednjih pet, šest godina iz medija je otišlo puno ljudi. Iz novinarske perspektive to je izgledalo kao da su iskusni autori postali preskupi izdavačima pa su ih zamijenili mlađima, neiskusnijima, ali jeftinijima.

Ne bih se složio. Ranije je postojala koncentracija ljudi u samo nekoliko medija i zato se činilo da je bio veći broj kvalitetnih novinara. Danas uz novine imamo golem broj portala i čak tri nacionalne televizije. Novinari su se raspršili. Rekao bih da kvaliteta novinarstva nikada nije bila bolja nego danas, ali nije koncentrirana.

:: Što se dogodilo s EPH? Kako je došlo do gomilanja gubitaka, a onda do toga da ga je preuzeo Marijan Hanžeković?

Prvo, EPH uopće nije trebao ići u predstečajnu nagodbu. Suprotno špekulacijama, nikada nije imao problem operativnog poslovanja. Uvijek je bilo profitabilno. Postojala su dva problema. Jedan je bila zgrada u Koranskoj ulici. S njom je EPH, kao i svaki čovjek koji je kupovao stan i dizao kredit u švicarcima, upao u financijski rascjep. Kredit za zgradu je iznosio 160 milijuna kuna, odnosno 20 milijuna eura. Tijekom sedam godina banci je isplaćeno 17 milijuna eura, a glavnica nije smanjena ni lipe. Drugo su nam opterećenje bili novi pogoni i tiskara koju smo sagradili u Splitu. Uložili smo u modernu tehnologiju i vratili 200 milijuna kuna duga naslijeđenih u Slobodnoj Dalmaciji. Danas je ona najzdravije poduzeće u Dalmaciji, nema ni lipe duga, i stvara 15 milijuna kuna profita. Problem sa zgradom nastojali smo riješiti tako da je vratimo banci i ostanemo u najmu. Već smo napravili sve aranžmane, ali nas je bez pravog razloga blokirala jedna od banaka kojima smo bili dužni, i to banka koja je imala najmanje potraživanja. Nakon toga bili smo prisiljeni ići u predstečajnu nagodbu. Na kraju ona nije bila ništa drugačija od prvotnog dogovora s bankama o restrukturiranju kredita i povratu zgrade. Nagodba je riješila problem zgrade i reprogramirala financijske obveze. EPH-u gotovo ništa nije otpisano. Država je otpisala 800.000 kuna poreza i to samo da bi bila u rangu s drugim vjerovnicima, a to je naš porezni doprinos državi od tri dana. Da bi se dokraja razumjela situacija, treba reći da je EPH lani završio godinu sa 50 milijuna kuna dobiti. Dana 20. prosinca prošle godine, kada mi je zabranjen ulazak u zgradu, na računu je bilo 34,5 milijuna kuna slobodnog keša. Dakle, EPH nije bio u krizi niti je bio za predstečajnu nagodbu poput brojnih tvrtki koje su doživjele drastičan pad prihoda. Imao je problem švicaraca te velike investicije u Slobodnu Dalmaciju. To je prava istina. Potpuna je glupost da EPH tek treba učiniti profitabilnim.

:: Koji je ulog Marijana Hanžekovića?

Gospodin Hanžeković je u zadnjoj fazi procesa izabran između dva potencijalna investitora. Najvažnije nam je bilo odabrati nekog tko EPH vidi kao dobru poslovnu priliku, a ne platformu za druge ambicije ili interese. Ukratko, tražili smo financijskog, a ne strateškog investitora. U trenutku kada se završavala nagodba, vrijednost kompanije bila je 176 milijuna kuna. Naši najveći vjerovnici bile su banke koje, naravno, iz cijelog niza društvenih i poslovnih razloga nisu htjele ulaziti u vlasništvo izdavačke tvrtke. Stoga smo s Hypo bankom, kojoj smo najviše dugovali, dogovorili da njihova potraživanja od 137 milijuna kuna riješimo onako kako smo to htjeli i prije predstečajne nagodbe. Dogovorili smo se da ćemo im vratiti EPH-ovu poslovnu zgradu i nadoplatiti još 45 milijuna kuna. Nakon što smo postigli taj dogovor, tražili smo potencijalne investitore. Investitor bi uložio taj iznos od 45 milijuna kuna i ostao u vlasništvu tvrtke, u statusu financijskog investitora, a ne bi vodio kompaniju ni medijski biznis. Investitor bi s ulogom koji predstavlja samo trećinu vrijednosti EPH oslobodio prostor za 90 posto vlasništva. Takav sporazum i ugovor napravljen je s gospodinom Hanžekovićem, koji je trebao imati fiksni prinos od 9,5 posto godišnje na svojih 45 milijuna kuna i vlasnički paket od 46 posto EPH, koji vrijedi gotovo dvostruko od uloženog. Dakle, investicija bez i najmanjeg rizika. Ali nije se trebao baviti upravljanjem.

Ostao sam sat vremena na Sanaderovu brodu, a za to vrijeme on nije prestajao telefonirati. Nazivao je druge premijere i pravio se važan

:: Što se dogodilo da ste potpuno izašli iz kompanije?

S gospodinom Hanžekovićem mjesecima se pregovaralo oko budućih odnosa koji bi EPH omogućili da mirno ispuni plan nagodbe i razvije svoje poslovanje. Kao financijski investitor on je imao zajamčen prinos na investiciju, a ja sam na sebe preuzeo odgovornost ispunjenja šestogodišnjeg predstečajnog plana. No, g. Hanžeković iskoristio je proceduralnu priliku da se, u formalnom smislu, na Trgovačkom sudu upiše u 90 posto vlasništva EPH. S obzirom na naše čvrste dogovore i potpisane sporazume, bio sam u prilici to osporiti i zaustaviti. No, bio sam izložen prijetnji stečaja EPH, a to nisam mogao niti htio riskirati. To je g. Hanžeković iskoristio i, umjesto financijskog investitora, odlučio biti izdavač. Meni je to bilo neprihvatljivo jer nisam bio spreman na to da Jutarnji list ima poseban odnos prema njegovim klijentima. Nisam mogao prihvatiti da Jutarnji list izgubi nezavisnost u odnosu prema Dinamu ili Zdravku Mamiću. Nisam mogao pristati na to da Jutarnji list mijenja stav prema gospodinu Ježiću ili prema Milanu Bandiću ili da mijenja svoj stav o ovrhama, monetizaciji autocesta, Zagrebačkom holdingu ili HTV-u. Općenito mi je bilo neprihvatljivo da se uređivačka politika Jutarnjeg lista ograničava interesima koji nisu medijski.

:: Zapravo optužujete Hanžekovića da je ušao u biznis s novinama kako bi pogodovao svojim klijentima?

Smatram da g. Hanžekoviću nije lako jer, kada nastupa, javnost teško može razabrati da li to čini kao izdavač ili odvjetnik Milana Bandića. Te su dvije stvari, na žalost, neodvojive. Možda i ne moraju biti, ali ih publika ima pravo tako tumačiti. To je vrlo nezahvalna pozicija. I za novine i za odvjetnika. Teško je ujutro biti izdavač, poslijepodne branitelj i onda navečer mjeriti kako vaše novine pišu o vašem klijentu. Upravo je zbog toga EPH tražio financijskog investitora koji se ne bi miješao u sadržaj naših izdanja.

:: Hanžeković nije dao nikakve izjave u vezi s preuzimanjem EPH i ne zna se njegova strana priče. No, iz njemu bliskih krugova može se čuti da ste izvlačili novac iz kompanije tijekom predstečajne nagodbe.

To su gluposti. Uvijek je tu bio njemački partner koji je vodio računa o financijama. Tijekom predstečajne nagodbe postojala je stroga kontrola banaka i Nagodbenog vijeća nad trošenjem novca. Dakle, takvo što bilo je teoretski nemoguće.

:: Slijedi li borba za EPH ili je to završena priča?

Nema borbe za EPH, ali ću se boriti za svoja potraživanja.

:: Kako je prihvatiti gubitak kompanije koju ste stvarali i vodili više od 20 godina?

Jako teško, to nije posao, nego život. Osnovao sam EPH, vodio ga, pokrenuo bezbrojna izdanja, bio izdavač, ali i urednik. U medijima nema ništa bez kolektiva. Iza nas je spektar nevjerojatnih izdanja koja su postavljena od nule kao što su Globus, Glorija, OK, Jutarnji list, nove digitalne operacije, licencna izdanja. To je sve revolucioniralo medije. Takvo što se ne može raditi kao posao, nego se jedino može živjeti.

:: Je li to osjećaj kao razvod nakon 30 godina braka?

Ovo je nešto puno gore. EPH je bio život cijele obitelji. Rasplet koji se dogodio bio je neočekivan, šokantan i ima nepopravljive posljedice.

:: Kod Hanžekovića problematizirate druge interese i poslove, no i vi ste ušli u poslove koji nisu imali veze s izdavaštvom.

Bilo je toga jako malo i nikada nije imalo nikakve veze s novinama i EPH. Ni financijske ni bilo kakve druge.

:: Kakvi su bili odnosi između vas kao izdavača i centara moći? Na početku s Franjom Tuđmanom?

Uvijek postoji neki odnos. U šali sam govorio da je posao izdavača kupovanje vremena, davanje lažnih obećanja i držanje distance. Tuđman, najblaže, nije volio Globus. Vidjeli smo se nekoliko puta i doživio sam da je vikao na mene, ali sam doživio i da me ispraćao iz sobe, zagrlio, pustio suzu i govorio „pomozi mi“.

Je li Račan trebao dovršiti privatizaciju Slobodne Dalmacije?

Njegova je vlada započela taj proces. Pokušavali su je spasiti. No, dočekala nas je Sanaderova vlada s kojom smo baš sa Slobodnom imali najviše nevolja. Pregovarali smo godinu dana. Nismo imali ni lipe popusta i morali smo pokriti 200 milijuna kuna duga. Bilo je puno nagađanja i priča o tome, ali je prava istina da smo bili jedini ponuđač, a da smo ipak uzeli sav teret. U vezi s tim bilo je dosta napeto sa Sanaderom.

Karamarko ima više topline u sebi, a Milanović ima više znanja o vladanju nego što bi se to moglo zaključiti iz javnih istupa

Hoće li vam ljudi vjerovati da niste bili bliski sa Sanaderom? Dojam je potpuno drugačiji, a zacementirala ga je fotografija na kojoj, preplanuli od sunca, pozirate sa Sanaderom na jahti “Malo vitra”.

To mogu govoriti samo oni koji ga ne poznaju. Sanader je bio čovjek koji je uvijek operirao s dva, tri mobitela. Vrlo širok krug ljudi nazivao je prijateljima. Praktično bi svakog koga je sreo nazivao prijateljem, i to nakon 15 minuta poznanstva. Imao je gomilu socijalnih kontakata i brojeve mobitela valjda svih ljudi u Hrvatskoj. Ljetovao sam na Braču, a Sanader je plovio u blizini, čuo je gdje sam, nazvao me i pozvao da svratim na piće. U kupaćim gaćama sam otišao na taj njegov brod. Ostao sam sat vremena, a za to vrijeme on nije prestajao telefonirati. Nazivao je druge premijere i malo se pravio važan. Nakon sat vremena s otišao sam a da nismo progovorili ni tri rečenice. Na brodu je bilo šestero-sedmero ljudi, i to je sve. Sa Sanaderom se moglo često razgovarati, ali ako niste spadali u krug ljudi s kojima je on doista radio, ti su kontakti bili vrlo površni.

:: A kakvo je bilo iskustvo s Jadrankom Kosor kao premijerkom?

Za razliku od Sanadera, koji je u javnim komunikacijama bio opušten, ležeran i zabavan, Jadranka je bila jako formalna. Kad bih došao k njoj u Vladu, ne bi me primila u svom uredu, nego vrlo službeno, u salonu.

:: Može li, prema vašoj procjeni, Zoran Milanović dobiti izbore i ostati premijer u još jednom mandatu?

Njegova situacija uopće nije izgubljena kao što to izgleda na prvi pogled. Očekivanja naroda su u potpunoj suprotnosti s realnom strukturom društva i ljudi to znaju. Ali unatoč krizi koja traje dugo, ljudi su ipak svjesni realnosti i da znaju da bi moglo biti i gore od ovoga. Pravi bi reformski potezi srušili svaku vladu, a hoće li na izborima biti presudna stabilnost ili promjene, ostaje veliko pitanje. Sredinom devedesetih prosječna plaća nam je bila 200 maraka, odnosno 100 eura, a danas je 700 eura. Što se to novo u Hrvatskoj stvorilo, koju to novu proizvodnju i prihode imamo da bi taj rast bio opravdan? Upravo je to temeljno pitanje Zorana Milanovića, a onda i Tomislava Karamarka.

:: Jako dobro poznajete predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, a znate i premijera Zorana Milanovića. U čemu je glavna razlika između njih dvojice?

Pitanje je vrlo komplicirano. Obojica pokazuju veliku količinu uvjerenosti u vlastite stavove i to graniči s tvrdoglavošću. Rekao bih da Karamarko ima više topline u sebi, a Milanović ima više znanja o vladanju nego što bi se to moglo zaključiti po njihovim javnim istupima. Karamarka i Milanovića poznajem kao vrlo ugodne sugovornike. No obojica plivaju između stvarnosti i aspiracija. Ne zavidim ni jednom ni drugom.

>> Završena predstečajna nagodba EPH, novi vlasnik Marijan Hanžeković

>> Sudac Kolakušić odbio predstečajnu nagodbu EPH Magazina