U 17. poglavlju Vladara Machiavelli, prije više od petsto godina, analizira je li za vladara bolje da ga ljudi vole ili da ga se boje. Ističe kako bi bilo najbolje spojiti jedno i drugo, no kako je to teško postići, ako se već mora izabrati, zaključuje kako je puno sigurnije da te se ljudi boje nego da te vole.
Kako su, po njegovu mišljenju, ljudi većinom “nezahvalni, nepouzdani, prijetvorni, himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život i djecu (…) kad je potreba daleko, no kad se nevolja primakne, oni izmiču”, oni vrlo lako raskidaju veze iz ljubavi, a strah ih pouzdanije i trajnije čini vezanima.
Mnoge su se stvari u organizaciji društva u međuvremenu promijenile, ali strah kao važan mehanizam političkih procesa i dalje je prisutan. U današnjim demokratskim društvima to više nije izravan strah od gubitka glave, kao u vrijeme Machiavellija, ili zatvora i pendreka, kao u antifašističkom raju, već prije svega egzistencijalni strah od gubitka posla, smanjenja prihoda, zapadanja u siromaštvo, što je u eminentno potrošačkom društvu ravno izgonu iz raja. Utjelovljenje straha današnjeg Hrvata nije krvnik s podignutom sjekirom niti vlažna samica, već račun za struju, registracija auta, novi skok švicarskog franka, ovrha stana.
Strah je životinja koja se hrani sama sobom. Autocenzura se širi kao kuga i danas je najveći problem hrvatskih medija. Novinar kojem je rad u mediju jedini izvor prihoda, u situaciji kad mu je tisuću kolega na birou za zapošljavanje, dvaput će razmisliti hoće li napisati ili izreći nešto što se kosi s uređivačkom politikom kuće ili interesima oglašivača kako ne bi postao tisuću i prvi novinar bez posla. Ta vrsta spontanog pokoravanja osjeti se ne samo u većini privatnih medijima već i u javnima, gdje takvog osjećaja ne bi smjelo biti, a o čemu svjedoče zadnja zbivanja i otkazi na HTV-u. Paradoksalno, danas izgleda da u medijima mogu potpuno slobodno pisati i nastupati samo oni kojima to nije primarni izvor prihoda.
Hrvatska se iz godine u godinu, kako se krize produljuje, rezerve tope, a mreže obiteljske solidarnosti tanje, sve više natapa strahom. Budući da je to dominantan osjećaj, ne začuđuje što u predizbornoj atmosferi ove 2015. upravljanje strahom, točnije strahovima, postaje glavno područje političke borbe. Tko će u svoju korist zaplašiti veći dio biračkog tijela postaje presudno predizborno pitanje.
Machiavelli je upućivao vladara kako se koristiti strahom kako bi se zadržala vlast. Danas je riječ o tome kako zaplašiti birače drugima, tj. političkim protivnicima i onim što bi njihova eventualna vlast mogla donijeti. Entuzijazma kao pogonskog goriva političke dinamike u Hrvatskoj više odavno nema, svi su veliki snovi ostvareni, neovisna država, NATO, EU. Nema novca, dotacija, poticaja i ostalih mrkvica za kojima bi se stoput razočarani birači polakomili pa jedini politički pokretač koji ostaje jest strah. Izborna borba, uz postojeće aktere, neće biti odlučena time tko će više potencijalnih birača racionalno, programima, kadrovima, vizijom uvjeriti da izađu na izbore i daju mu povjerenje, već o tome tko će više birača ustrašiti scenarijem pobjede drugog. Izbore će dobiti onaj tko više ljudi uvjeri da je druga opcija gora. To neće biti neka velika novost jer mi iz ciklusa u ciklus biramo “manje zlo”.
Stoga se čini da je u sljedećim mjesecima važnije analizirati kako tko plaši birače nego što im obećava. Oporbi je naizgled lakše jer ne mora izmišljati neke posebne babaroge budući da su katastrofalni rezultati aktualne vlasti svima pred nosom. Dovoljno je dakle plašiti nastavkom horora, Uz taj, realan strah od nastavka nesposobne vlasti, malo podgrijati i opći strah od razbijanja države i povratka u osamdesete. Provladini mediji, udruge i intelektualci plaše narod ne samo “povratkom u devedesete” već u zadnje vrijeme sve više i teškom artiljerijom povratka u 1941. Poplava uporabe riječi “fašizam” bilježi rekordne razine. Stvara se dojam da bi bilo koja vlast osim ove, odmah nakon izbora, reaktivirala Jasenovac. U stvaranju moralne panike čupaju se iz konteksta, napuhuju i medijski razvlače kao općenacionalna hrvatska strategija čak i usputne izjave bivše misice.
Oporbi je možda samo naizgled lakše jer u hororima je najveći strah od onoga što se ne vidi, već samo naslućuje. Je li već strah od još četiri godine npr. ministra Marasa ili od utvare koju bi mogli zamisliti na njegovu mjestu? Je li gore ovo što rade ovi ili ono što bi mogli raditi neki drugi?
Osim međusobnog sukoba, dva glavna bloka vode i borbu, svaki na svojoj strani političkog spektra, protiv “unutrašnje oporbe”, manjih opcija koje ciljaju na iste birače. Stoga je jedan od važnih elemenata u arhitekturi predizbornog strahovanja i famozni “strah od rasipanja glasova”. To je stari način da se neutralizira mogući pluralizam i politička borba svede na dvostranačje, tj. dvokoalicijsku izbornu ponudu. Pa i ako bude boljih opcija, ljudi i programa, ipak ćemo glasovati za ove, iz straha “da ne propadne glas”.
Političkim tržištem kolaju i utemeljeni i iracionalni strahovi. Svima je jasno da je zemlja u takvoj krizi da će svaka buduća vlast morati praviti “bolne rezove”. Uz priče o fašizmu i antifašizmu, Titu i načinu obilježavanja Dana pobjede, vrijedi stoga i pozorno poslušati što jedni i drugi govore o potencijalnom rezanju. Većina branitelja smatra da ih je ova vlast simbolički unižavala, ali je činjenica da im, do sada, nisu znatnije kresali prava. Druga opcija im simbolički odaje počast, no izgleda da će im smanjivati mirovine, barem tako se može zaključiti iz nastupa osobe koju predstavljaju kao glavnog gospodarskog stratega HDZ-ove koalicije. Umirovljeni branitelj sklon toj opciji može rezonirati ovako – najavljuju kresanja, ne ću glasovati za njih, a može i ovako: okej, smanjit će mi mirovinu, ali je to samo dio kresanja kojim će se stabilizirati proračun i potaknuti gospodarstvo, dijete će mi onda lakše naći posao, srednjoročno će svima biti bolje pa će se ubuduće i mirovina povećati. Jer, ako se nastavi ovako, bez prave reforme, ionako će sve propasti.
Na Sveučilištu, otkako se prije tri i pol godine promijenila vlast, kao da više nema razloga za bunt iako se politika prema znanosti prethodne vlade i ove ne razlikuje ni u čemu bitnom. Zašto u mandatu ove vlade nema studentskih blokada, gdje je nestao sindikat Akademska solidarnost? Površna analiza pokazuje da se dio vođe akademskog bunta ušemio s jednom političkom opcijom, da udruge, novine, festivale u kojima djeluju obilno financira vlast, a oni sami neutralizirani uključivanjem u komisije koje dijele novac. Ako dođe do promjene vlasti, hoće li se i akademske bundžije odmah aktivirati iz zimskog sna? Tko će im onda vjerovati da rade za opće dobro ako se buduća rezanja u nepravednom razmjeru budu odnosila na sustav znanosti i visokog školstva?
Čini se neupitnim da će se morati reformirati zdravstveni i mirovinski sustav. Koga će sve i koliko pogoditi ta “racionalizacija” koju svi prizivaju, a za koju se svi nadaju da neće opaliti baš njih? Je li bolje ovako, ne činiti ništa dok idemo prema provaliji, nadajući se da će nekim čudom u jednom trenutku krenuti nabolje samo od sebe, bez rezova i bolnih reformi? I što je s infrastrukturom, koja je do sada bila neupitna? Hoće li državna revizija konačno malo pročešljati Hrvatsku narodnu banku? Što je s agencijama i komorama, poput okoštale liječničke, za koju se upravo provode izbori. Imaju li oni odgovornosti za događaje u svojim resorima?
Strah je trenutačno jedino neupitno vezivno tkivo hrvatskog društva. Oni koji njime budu znali bolje manipulirati mogli bi dobiti izbore, ali samo oni koji pruže viziju kako ga dugoročno ukloniti mogu donijeti pozitivne promjene.
Partija to radi oduvijek... Pogledajte samo odbojnog Marasa i njegove nastupe...