Nikada ni na kraj pameti nije imao da će postati svjetski prvak, nikako... Zapravo, nakon što je prestao igrati nogomet, sanjao je o tome kako će ostatak svog života posvetiti radu s mladim igračima, nije ga zanimalo da bude trener bilo kakve seniorske momčadi! Čak je i madridski Real 1999. godine preuzeo spletom čudnih okolnosti, kako je sam priznao.
Za vojnika kluba koji je u bijelom dresu proveo punih 16 godina (1968.-1984.) nije bilo druge opcije.
– Morao sam prihvatiti poziv jer me klub u tom trenutku trebao – rečenica je koja ocrtava njegovu životnu filozofiju, odnosno posvećenost.
Naravno, teško da mu je vođenje jednog od najboljih svjetskih klubova i bila nekakva pokora. Ili možda je...
– Sedamnaest godina radio sam s klincima u Realu. To je moj najveći posao. Bilo mi je to najljepše razdoblje. Nitko nije znao tko sam i nisam zarađivao nikakav veliki novac... – kazat će Vicente Del Bosque (64) koji pak danas, kao španjolski izbornik, godišnje zarađuje 3,5 milijuna eura.
Preporodio je Real
– Nisam želio postati trener koji pobjeđuje, već koji educira. Ljudi nekada pričaju o trenerima pobjednicima, ali svi mi želimo pobjeđivati. Pokažite mi trenera koji to ne želi. Važnije je znati se ponašati u pobjedi i porazu. I brinuti o nogometu – ističe Del Bosque.
Možda je i bolje da je prihvatio izazov u kraljevskom klubu jer te četiri godine (1999.-2003.) pod njegovim ravnanjem, najuspješnije je Realovo razdoblje u modernoj klupskoj povijesti. Dvije Lige prvaka (2000. i 2002.), dva naslova prvaka Španjolske (2001. i 2003.), španjolski Superkup (2001.) Uefin Superkup (2002.), Interkontinentalni kup (2002.) njegovi su trofeji s Realom.
Vrijedi spomenuti da je sve četiri godine u Ligi prvaka bio među četiri najbolje momčadi.
Najveći je to Realov kontinuitet još iz sredine prošlog stoljeća kada su glavne zvijezde kluba bile Alfredo di Stéfano i Ferenc Puskás. A samo dan nakon što je osvojio 29. naslov prvaka Španjolske 2003. godine, u Realu su ga obavijestili kako neće produljiti ugovor s njim.
Odbio je mjesto tehničkog direktora, a španjolski mediji u to doba nagađali su kako je otišao zbog neslaganja s klupskom politikom, odnosno sukoba s nekoliko igrača, posebice s tadašnjim kapetanom i ikonom kluba Fernandom Hierrom.
Čelnici kluba kazali su kako momčad treba "prodrmati" i kako Del Bosque nije pravi čovjek za to.
Nakon njegova odlaska za prvi ozbiljan trofej trebale su im četiri godine i sedam trenera! U Ligi prvaka od 2004. do 2010. godine redovito je Real ispadao u osmini finala, a za novi europski naslov trebali su čekati do 2013. godine! Donio im ga je Carlo Ancelotti. Bila je to ironija sudbine ili faktor sreće o kojem Del Bosque zna često pričati.
Simpatični brko
Današnji španjolski izbornik bio je veznjak koji je s Realom, kao igrač, osvojio pet uzastopnih naslova prvaka (1975.-1980.).
Možda ima nešto u tome da je baš on, kao vezni igrač, postao jedan od najuspješnijih španjolskih stručnjaka (i svjetskih uopće) koji će furiji donijeti jedini naslov svjetskog prvaka.
Jer, zadnjih pet godina kroz Barcelonu, odnosno španjolsku reprezentaciju divili smo se revolucionarnoj kombinatorici koja je promijenila nogometne standarde u svijetu.
Očito je da mu je sudbina namijenila drukčiju ulogu i učinila ga jedinim trenerom na svijetu koji je osvojio Ligu prvaka, europsko i svjetsko prvenstvo. Sljedeće godine na Euru u Francuskoj imat će priliku Španjolsku učiniti prvom reprezentacijom s tri uzastopna naslova europskog prvaka. Jedno od čestih pitanja koja su svjetski mediji postavljali bilo je: "Pa, može li se ovaj simpatični brko uopće naljutiti?"
I o tom pokazivanju emocija otkriva:
– Ta teatralnost nema vrijednost. Ljudi kažu: "Pogledaj kako je ovaj ili onaj trener strastven, kako je emotivno uključen u utakmicu." Ali kako možete znati da i ostali treneri, koji na oko nemaju tu teatralnost, emotivno ne proživljavaju svoj posao i utakmice? A onda kažu: "Da, ali on prenosi tako puno energije na momčad." Pravo prenošenje energije je način na koji ih pripremate za utakmicu. Neke igrače možete kritizirati, ali s drugima morate pristupiti na poseban način. Nogometaši savršeno dobro znaju kada nešto ne radite dobro.
Odlazi nakon Eura
Europsko prvenstvo dogodine, bit će zadnji veliki trenerski projekt ovog nogometnog mudraca, kako mu tepaju. Poznato je da Del Bosque sljedeće ljeto odlazi u mirovinu. U svibnju ove godine španjolsku je reprezentaciju u kvalifikacijskom susretu s Bjelorusijom vodio jubilarni 100. put. Želi se posvetiti obitelji i sinu Alvaru koji ima Downov sindrom.
– On još uvijek najviše voli Xavija, no Alvaro i Španjolska na EP-u morat će bez Xavija. Naravno da to neće biti ista momčad bez njega. Dobro je što će na Euru biti 24 reprezentacije. Važno će biti tempirati formu. Bit će sve otvoreno. Ne bih podcijenio ni Wales s Garethom Baleom. Uostalom, i mi smo na prethodnim turnirima imali sreće. Ona vam je neophodna za uspjeh. Mi smo bili predodređeni da postanemo svjetski prvaci, iz ne znam kojeg razloga ali tako je moralo biti – vjeruje Del Bosque koji je za svjetski naslov od španjolskog kralja Juana Carlosa dobio titulu markiza.
U skladu sa svojim nogometnim i ljudskim horizontima naravno da i o Hrvatskoj zadnjih dana priča kao o jednoj od najboljih europskih reprezentacija koja ima kapacitet da ode do kraja.
– Ovdje sam starac, a izvan domovine mudrac – često je naš Ćiro znao ponoviti jednu od svojih antologijskih rečenica.
Baš takav status danas u nogometnom svijetu ima Del Bosque. Simpatični starac i nenametljivi nogometni mudrac...
Za većinu medija koji se bave njegovim likom i djelom, on je, na prvu, možda i nezanimljiv lik. Naravno, kada govorimo o današnjim standardima u medijima. Oni koji naginju senzacionalizmu i traču reći će: da se "drži kao smrznuti krastavac".
Poput 'smrznutog krastavca'
Janko Janković, bivši hrvatski reprezentativac, danas pomoćnik Roberta Prosinečkog u reprezentaciji Azerbajdžana, deset je godina igrao Primeru, a u Španjolskoj je proveo 25 godina tako da poznaje tamošnje relacije.
– On, po određenim kriterijima, definitivno ne spada u standarde kakvi su prisutni među današnjim trenerima, posebno kada su mediji u pitanju. Kao da se ne uklapa u tu priču. Imam osjećaj da niti ne traži pozornost. On ne stvara pritisak igračima bez obzira na težinu situacije. Idealan je za današnje stresne situacije u modernom nogometu jer je savršeno smiren. Poštuju ga igrači i on njih. To je danas najvažnije. Otkako je na klupi španjolske reprezentacije, mediji su ga vrhunski tretirali. Kako i ne bi kad je osvojio europski i svjetski naslov... Čak i nakon ispadanja u skupini Svjetskog prvenstva mediji su bili korektni prema njemu – kaže Janković.