Nemanja Kojčić iz Dalja kod Osijeka te se noći u ožujku 2009. s prijateljima vraćao iz večernjeg izlaska s druge strane granice kada je osjetio silovit udarac koji im je u sekundi pretvorio automobil u hrpu željeza. Probudio se iz inducirane kome deset dana kasnije, ležao je u bolnici u Novom Sadu. Sjećao se jedino crnila pred očima. Sa 170 kilometara na sat u zavoju na njih je naletio drugi automobil, 23-godišnji vozač imao je 2,8 promila alkohola u krvi, preminuo je istoga jutra.
Nemanja se vozio s troje prijatelja, 18-godišnja suvozačica je poginula, on je ostao u invalidskim kolicima. Deset godina poslije taj se 33-godišnjak i dalje bori sa sustavom. Obitelj je sve rasprodala kako bi mu omogućila liječenje, a on se nikada nije predao.
Ne priznaju mu staž
– Osjećao sam se dobro pa sam se 2016. zaposlio u komunalnom poduzeću u Dalju, kao administrator na pola radnog vremena, jer ekonomist sam po struci. No već nakon tri mjeseca počeli su zdravstveni problemi, zbog sjedenja i moje dijagnoze. Trpio sam snažne bolove u kralježnici, pa urinoinfekcije i tegobe sa stopalima. Vukao sam se po bolovanjima, a liječnici su mi rekli da će se to ponavljati jer se moje stanje ne može popraviti te bih trebao ići u invalidsku mirovinu – započinje Nemanja, čija je plaća 1350 kuna.
Po savjetima liječnika, prionuo je skupljanju papirologije. Vijeće viših vještaka Središnjeg ureda zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom utvrdilo mu je u svibnju 2017. potpuni gubitak radne sposobnosti “zbog ozljede izvan rada koja se dogodila 14. veljače 2017.”. I kada je pomislio da je na korak do rješenja, iz osječkog ureda HZMO-a stigla mu je odbijenica jer “ne ispunjava uvjete pokrivenosti radnog vijeka mirovinskim stažem”. U prijevodu, nema dovoljno staža za invalidsku mirovinu.
– Radio sam četiri mjeseca prije nesreće i ponovno sam se zaposlio 1. ožujka 2016., na određeno vrijeme. U komunalnoj tvrtki su mi konstantno produžavali ugovor, a od ožujka ove godine zaposlen sam na neodređeno. Komisije mi uredno produljuju bolovanje. No HZMO mi ne priznaje staž nakon svibnja 2017., jer mi je tada proglašena potpuna nesposobnost za rad. Po njima nikada neću ni ostvariti pravo na invalidsku mirovinu. Ne bih smio više raditi, a ne smijem ni u mirovinu, gdje sam onda? – ogorčen je. Od 1500 kuna, koliko je osobna invalidnina, ne može, kaže, preživjeti.
Ponovo na vještačenje
– Da bi osiguranik kojemu je utvrđen djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti imao pravo na invalidsku mirovinu, potrebno je i da mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka. Budući da gospodinu Kojčiću mirovinski staž ostvaren do dana nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti, ni uz skraćenje radnog vijeka, ne pokriva jednu trećinu, nije mu moglo biti priznato pravo na invalidsku mirovinu – pojašnjavaju nam u HZMO-u.
Na prijedlog liječnika, nastavljaju, koncem siječnja ponovno je vještačena njegova radna sposobnost, “po kojoj je nastavno utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, od 14. veljače 2017., i rješenjem Područne službe u Osijeku od 28. ožujka ponovno je odbijen njegov zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.
– Na to se on žalio, a o žalbi će središnja služba HZMO-a provesti žalbeni postupak – zaključuju u HZMO-u. Nemanji Kojčiću preostaje nova agonija.
Traži penziju tamo gdje si stradao.