Kao nogometaš išao sam težim putem. Počeo sam u Berlinu u drugoj ligi, polako se penjao, ušao u reprezentaciju, pa sam godinu i pol dana bio aut... Mnogi bivši igrači misle da će nakon karijere postati dobri treneri i odmah uzeti prvu ekipu. Ja drugačije razmišljam, kaže Niko Kovač. Izbornik mladih Niko Kovač (42) prekinuo je medijsku šutnju i za Večernji list u lobiju hotela u Umagu prvi put otvoreno progovorio o dolasku na klupu reprezentacije i o hrvatskom nogometu.
Kako se zakotrljala priča o Niki, izborniku mladih?
– Pokrenuta je prošloga ljeta nakon što sam dobio otkaz u Salzburgu. Tada sam od ljudi iz saveza zatražio da se malo odmorim jer 21 godinu bio sam profesionalac, 18 kao igrač, tri kao trener, a u listopadu se opet zakotrljalo. Prvi kontakt bio je s Romeom Jozakom, a završni sa Šukerom. Kao trener Red Bulla do 21 godine stekao sam iskustvo i vidio da mi leži rad s mladima. Usto sam uočio da se u HNS-u nešto pokrenulo u mlađim selekcijama pa sam se i zato odlučio na ovaj korak. Godinu i pol proveo sam u drugoj momčadi Salzburga, godinu dana bio sam pomoćnik Moniza u prvoj momčadi. Naša je igra bila prepoznatljiva, tu smo igru usavršili, to mi je i ovdje cilj, da stil igre bude prepoznatljiv.
Obitelj ostaje u Salzburgu
Zašto niste prihvatili Dinamovu ponudu?
– Kao nogometaš išao sam težim putem. Počeo sam u Berlinu u drugoj ligi, polako se penjao, ušao u reprezentaciju, pa sam godinu i pol dana bio aut... Mnogi bivši igrači misle da će nakon karijere postati dobri treneri i odmah uzeti prvu ekipu. Ja drugačije razmišljam. Primjerice, u drugoj momčadi Red Bulla nisam imao nikakvo opterećenje, mogao sam stvari isprobavati. Ako izgubiš, neće ti glavu odrubiti. Ali u prvoj momčadi nema probe – ili jesi ili nisi. Svoj sam zanat u tri godine naučio, ne i usavršio. To je pravi put. Pa nije ni Mourinho odmah postao glavni trener, i Guardiola je bio trener druge momčadi.
Ne mislite se doseliti iz Salzburga u Zagreb?
– Obitelj živi u Salzburgu već sedmu godinu, kći Laura tamo ide u školu. A Salzburg nije daleko od Zagreba. Nabavio sam si MaxTV da mogu pratiti igrače, Robert i Romeo su u Zagrebu, tu su Mihačić i Lacković, Dinko Jeličić ima uvid u drugu ligu...
Roberta nije trebalo nagovarati da vam se pridruži?
– Robertovo je znanje neupitno. Ja sam ga izabrao jer najveće povjerenje imam u brata, a Robert je uvijek bio iza mene. Davao mi je samopouzdanje i sigurnost i naravno da je odmah pristao kada sam ga pitao.
Mlada reprezentacija od 2004. nije bila ne EP-u.
– Sigurno bi bilo lijepo plasirati se, ali glavni cilj je da A-reprezentacija od nas dobije što više igrača. Od nje svi mi živimo. Ako izbacimo 2, 3, 4 igrača, napravili smo vrhunski posao.
Kakav vam je odnos sa Štimcem?
– Cijenio sam ga kao igrača, uvijek je bio faca, ima svoj stav i od njega ne bježi. Vidjelo se da je uveo novi sustav rada, ali i red u A-reprezentaciji. Naša suradnja bit će vrlo dobra. I neću komentirati A-vrstu.
Kakav je osjećaj uoči utakmice sa Srbijom?
– Vrlo delikatna utakmica. Sjećam se kao da je jučer bilo onih 2:2 u Maksimiru, bio sam na klupi...
Reprezentacija nema vođe otkad ste se umirovili. Je li to danas ipak Darijo Srna?
– Ja sam primio vrpcu 2004., bile su mi 33 godine, imao sam više iskustva nego Darijo kada ju je dobio. Ne bilo bilo fer to uspoređivati, ali to sve bolje i bolje ide. Znate, nije jednostavno postati vođa. Darijo se uvijek volio šaliti, a ja sam bio kapetan. I nije isto biti kapetan u Šahtaru i u reprezentaciji. Sjećam se, i brat Robert znao mi je reći: Daj, kapetane, dokle ćeš više... Ali i za njega sam imao odgovor...
Nismo zaslužili sreću
Modrić u Realu?
– Bez priprema došao je u sustav, bili su prvaci, nije bilo jednostavno ući. I ja sam to osjetio dolazeći u veliki klub, mnogo je to tereta na leđima. A doći u Real nije samo pobjeđivati nego i lijepo pobjeđivati. Luku više vidim na osmici nego na desetki. On je za poziciju koju drže Khedira i Alonso jer zna igrati, iznijet će loptu, dodati, izaći iz guste situacije, a nije onaj koji će završavati akcije, zabijati golove. Luka je momak za deset i zaslužuje bolji tretman u Realu. A ispao je kriv samo zato što tamo ne vole trenera koji ga je uzeo za 40 milijuna.
Za čime najviše žalite u reprezentativnoj karijeri?
– Što nisam išao na SP 1998. i što nismo dobili Tursku u Beču. U jesen 1997. Soldo mi je slomio nogu na utakmici protiv Stuttgarta, ali sam se na proljeće bio oporavio, odigrao 3-4 kola. Ne da sam mogao ići na SP nego sam trebao tamo biti! Turska? Malo je trebalo sreće, ali nismo je možda ni zaslužili. A tamo smo mogli napraviti velike stvari.
Zašto niste pucali jedanaesterac protiv Turaka?
– Izbornik je odlučio tko će pucati. Mogao sam reći da ću ja, ali on je imao više povjerenja u druge. Dan prije utakmice vježbali smo jedanaesterce. Robert i ja probali smo jednom i zabili. To je meni bilo dovoljno, nisam trebao više, a ovi drugi su po deset puta šutirali...
Nedavno ste operirali nos?
– Zbog zdravstvenih problema, otežano sam disao, često sam bio na antibioticima, a dok sam bio igrač, bio mi je slomljen četiri-pet puta i nikada nisam išao na operaciju. Nos je sada ravan, a više nemam nikakvih teškoća. Zahvat je obavio profesor Mladina u Zagrebu – zaključio je Niko Kovač.
Sretno Nikon..