'Nisam znao da je Mladić krvnik, uzeo sam čokoladu, a on mi je ubio obitelj'

Sjedio je u predvorju Histrionskog doma u zagrebačkoj Ilici i ozbiljna izraza lica iščekivao trenutak kada će na kazališnim daskama vidjeti djelić vlastite sudbine.

– Teško mi je – izustio je 28-godišnji Izudin Alić pa hrapavom rukom prikrio oči pune suza.

Predstava "Djeca s CNN-a" autora Amira Bukvića, koju je nedavno Izudin prvi put pogledao, vratila ga je dva desetljeća unatrag, u Srebrenicu.

Plavokosi dječak

Odrastao je s majkom Fatimom, ocem Šahzetom, sestrom Izudinom i braćom Isadom i Nurijom u obližnjem selu Prohići. Trčao je prašnim seoskim cestama, bio najsretniji kad bi se vozio u autobusu...

Dok mu je djed Šahin pravio prometala s drvenim volanima, Izudin je maštao da će biti vozač kamiona. Prvi je razred osmoljetke završio u Srebrenici, u drugi nije ni stigao krenuti...

Bio je srpanj 1995. godine, dvanaesti u mjesecu, kada je nastala snimka koja je obišla svijet. Ratko Mladić s grupom vojnika u Potočarima nedaleko od Srebrenice zalazi među ljude protjerane iz njihovih domova i po obrazu tapša plavokosog dječaka. Pita ga kako se zove i koliko mu je godina, a dječarac na brzinu slaže. Da bi ispao veći, kaže da ima dvanaest iako je imao osam.

Taj plavokosi dječak bio je Izudin Alić.

– Najprije smo morali s ognjišta, u Srebrenicu, odakle smo prešli u Potočare. Đedo (djed, op.a) je naš'o sijena i odnio ga u hale, gdje smo prenoćili. Nisam ja onda mog'o znat' da je Mladić krvnik. Rek'o nam je da budemo strpljivi, da oni koji žele mogu ostati i da će oni koji 'oće otić' bit' prevezeni do Kladnja. Dijelili su i čokolade. I ja sam jednu dobio – sjeća se.

Nekoliko sati kasnije ubijeni su njegovi otac, stric, bratić, tetak...

– 'Ko god je iš'o kroz šumu, nije živ iziš'o.

Pamtim da mi je otac na zadnje rek'o da će doći živ i zdrav. Mi smo spavali po tuđim kućama, pod šatorima, seljakali s jedne na drugu adresu. I čekali ga. Sve dok nije pronađen u masovnoj grobnici. Uz njega su bili tabakera, kremen i upaljač. Prije deset godina pokopan je u Potočarima. Tetkinog muža još nisu našli – i danas s mukom izgovara Izudin.

Najmlađi brat studira

Desetljeće je prošlo i otkako se obitelj Alić vratila kući u Prohiće. Selo je danas gotovo pusto, mladost je iz njega iščezla. Izudinov san da će biti vozač kamiona nije se ostvario. Uspio je završiti samo sedam razreda osnovne škole.

I njegovu bratu Isadu rat je prekinuo maštanje o školovanju. Zato su se braća zarekla da će najmlađem Nuriji omogućiti da se obrazuje, jer samo tako će imati drukčiji, bolji život od njihovog.

– Nurija studira u Tuzli i bit će učitelj. Na prvoj je godini i dobro mu ide. Isad i ja se bavimo stočarstvom, imamo 30 ovaca i 25 janjadi. Jedan uvijek mora biti kod kuće, ima posla oko stoke. Sad nam se treba krava teliti i Isad nije mogao doći sa mnom u Zagreb. Borimo se da preživimo i da možemo Nuriju školovat'. Sestra se udala, ima djecu. Majka živi s nama, đedo je u svojoj kući u selu.

U selu su i dvije kuće u kojima žive Srbi. S jednima nisam u dobru, s drugima se pozdravljam. Ne mogu reći da među Srbima imam prijatelja, al' imam poznanika – govori Izudin Alić.

Na obljetnicu pokolja, kada su se ugasile tisuće i tisuće života, on je svake godine među rijekom ljudi koja se slijeva u Potočare, na obilježavanju Dana genocida u Srebrenici.

I predstava "Djeca s CNN-a" ovaj je put održana u Histrionskom domu upravo u povodu obilježavanja 20. obljetnice tog stravičnog zločina. Izudin Alić zbog nje je prvi put u životu došao u Zagreb.

>>'Zločin u Srebrenici bio je najveći udarac srpstvu i kukavičluk'