Nismo daleko od ceste, ali kao da živimo u pustinji

Prije 13 godina obitelj Kezele doselila se iz Zagreba u Voloder očekujući bolji život. Kupili su kuću za 9.000 eura dva kilometra udaljenu makadamskim putem od središta naselja, međutim, ubrzo su shvatili da život u ruralnom području ima velikih nedostataka.

– U Zagrebu smo bili podstanari i nismo više mogli pratiti troškove života, a kako smo imali malu djecu nismo mogli ni naći stan, te smo se odlučili preseliti u Voloder. U invalidskoj sam mirovini od 1992. godine i mirovina sa zaštitnim dodatkom i tuđom pomoći i njegom u kući mi iznosi 2.400 kuna mjesečno, a treba kupiti hranu i platiti režije. Imamo nešto zemlje, ali nemamo strojeva da je obrađujemo, dok nezaposleni suprug Alojzije radi sve kućanske poslove umjesto mene – govori nam Zorica Kezele.

Djecu su školovali

Ipak, uspjeli su odškolovati svoju djecu. Sin Mihael živi s njima i radi kod privatnika za malu plaću, dok kći kao veterinarska tehničarka radi u Zagrebu, gdje je podstanarka. Ipak, kao glavnu boljku Zorica ističe nedostatak komunikacije s ljudima i odsječenost od civilizacije.

Nemaju susjede

– To je ono što mi najteže pada. Nismo daleko od ceste, ali kao da živimo u pustinji, jer blizu nas je tek nekoliko vikendica, a kako se ne mogu daleko kretati nemam se s kim družiti, niti mogu doći do liječnika, što mi je česta potreba. Ne možemo obaviti ni građansku dužnost glasovanja na izborima, glasovali smo svega jednom kada su došli do nas. Obraćala sam se brojnim institucijama, predsjednici Vlade RH, načelniku općine Popovača za pomoć, ali nisam naišla na razumijevanje – jada se Zorica, koja bi najradije htjela da joj se donira terenski automobil kojim bi se po blatu i snijegu moglo doći do njih.