Bilo je to 20. listopada 1991. kada su se u tvorničkom krugu negdašnjeg gospodarskog giganta u Borovu naselju, što je toga dana vrvio apokaliptičnim prizorima ljudskog stradanja i smrti, naposljetku našle dvije vojske. I dok je sa stropova obližnjih zgrada, pretvorenih u skloništa za civile, vatra topila željezo koje se slijevalo po ženama i djeci pretvarajući ih u žive buktinje, srpski je pukovnik Mile Mrkšić, paradirajući pred kamerama talijanske televizije, ostao zapanjen jednim sasvim drugim prizorom. Postrojeno ispred njega stajalo je tristotinjak hrvatskih branitelja. I tada je zagrmio.
– Kad je vidio tu šaku jada koja se predala, podivljao je pa rekao svojima: “Vi meni govorite da ste vi vojska. Pa, pogledaj što je nas zajebavalo toliko dugo vremena. Da je meni ovakva vojska, ja bi već bio u Zagrebu – kazao je, 21 godinu poslije, vukovarski heroj Tomislav Josić pa si i dopustio da mu se omakne i zadovoljni smiješak. Jer Mrkšić, poslije osuđen za ratni zločin, oficir JNA za osvajanje Vukovara nagrađen generalskim činom, tada je navijestio da će godinama kasnije strategiju obrane Borova naselja izučavati i elitna vojna učilišta kao što je američki West Point.
A dva desetljeća poslije Trpinjska cesta, žila kucavica obrane naselja, ničim ne odaje svoje ožiljke. Ali zato postoje fotografije. I sjećanja. “To je naša dužnost prema poginulim suborcima”, rekli su uglas, njih desetak ratnih veterana što su se tog jutra, u osvit obljetnice pada grada, okupili u Domu branitelja.
Upravo na Trpinjskoj, kaže Josip Blažević, bilo je glavno zapovjedništvo obrane za Borovo naselje.
– Već je potkraj 1990. godine postalo jasno da druga strana “kuha”. Mi smo se organizirali po mjesnim zajednicama pa smo početkom iduće godine počeli držati straže. Blago Zadro odlučio je da će svakoj mjesnoj zajednici ići pet pušaka i pet okvira sa 150 metaka. No, to se tajilo. Trebalo je to čuvati pa iznijeti tek kad dođe zapovijed. Dotad je vrijedilo da se ne uzvraća ako se ne mora. Pred Uskrs sam išao kupiti pištolj i kutiju metaka, tada sam prvi put u rukama imao metak. Bilo nas je šest kad smo pri povratku iz Vinkovaca vidjeli barikadu u Bršadinu.
A onda je došao 2. svibnja i pokolj naših policajaca u Borovu Selu. Tim je događajem počelo predratno stanje. U Banijskoj ulici postavili smo punktove u smjenama po tri, četiri čovjeka. Vozila JNA tada smo još propuštali, ali se svatko morao zaustaviti na pregled, bila je to Blagina zapovijed – priča Josip Blažević. U Borovu naselju je zaoštrilo. Nabava oružja postala je, sredinom lipnja, prioritet, prisjeća se Jozo Šego.
Važna strateška točka
– Merčep mi je javio da ujutro idem u Zagreb po oružje i da nikom ništa ne govorim. Navečer me Špegelj odveo u Rakitje i tamo smo natovarili kamion s četiri tona vitezita, 200 komada naoružanja, mitraljeza i pušaka te 200 uniformi – kaže Šego.
Nakon pokolja u Borovu Selu spremno su, nastavlja Josip Blažević, čekali zapovijed da se krene, ali stigla je tek za povlačenje. – Vojska se odmah stavila na njihovu stranu, na transporteru su se slikala djeca, cijevi su se okrenule prema nama. Mi smo odmah postavili barikade i čvrsto postavili straže – priča.
Bilo je to 24. lipnja kad su pokušali napad, ali su u Borovu naselju naišli na snažan otpor. Poslije te bitke nastao je mir, pokazalo se, prividan.
– Zašto im je Borovo naselje bilo strateški važno? U centru smo imali termocentralu na ugljen koju su željeli osvojiti, i to je jedino dobro od tog rata što je više nema pa imamo čist zrak. Tu je, naravno, i tvornica. Bile su to važne točke, jer su njihova sela bila spojena s nama makadamskim putovima i morali su ići preko blata, a osvajanjem Trpinjske dobili bi tvrd put do tvornice, termocentrale i tako do centra Vukovara – priča Josip Blažević.
Upomoć braniteljima stigla su tada dva autobusa gardista iz Slavonskog Broda s kojima su osvajali kuću po kuću sve do vrha Banijske ulice.
Kad su, pitamo, shvatili da je rat neizbježan?
Bio je to 4. srpnja, slažu se. Prvi artiljerijski napad kad su Borovo naselje tukli minobacačima.
– Taj datum, koji nisu slučajno odabrali jer to je negdašnji Dan borca, po meni je najvažniji dan u obrani Borova naselja. Da tada nismo uzvratili, Vukovar bi pao u roku od 15 dana jer bi centar grada uzeli bez otpora – kaže Tomislav Josić.
Slaže se i Josip Blažević, pa dodaje: – Kad su izašli, mi smo bili spremni i to ih je iznenadio. Umjesto da oni odbiju nas, mi smo odbili njih. Stalno smo bili pod izazovima kako bismo neprimjereno odgovorili da bi JNA imala opravdanje da uđe – kaže.
Pravi, otvoreni rat
Premda se nerijetko tvrdi da je linija obrane utvrđena tek u rujnu dolaskom Dedakovića i Borkovića, naši sugovornici svjedoče da je ona i te kako postojala već 4. srpnja i nije pomaknuta dok su god trajale borbe. K tomu, do tog dana u obrani su sudjelovali samo lokalni dragovoljci, nakon tog datuma pridružila im se aktivna vojska i policija.
– Toga dana nitko iz Borova Sela nije došao na posao u kombinat, uključujući i čuvarsku službu. Bio je to jasan signal – dodaje Željomir Horvat. Sve su to, u usporedbi s onim što slijedi, zapravo bile čarke. I tako je osvanuo 25. kolovoza.
– Vozač kamiona JNA odbio nam je pregled i pokušao zaobići barikadu pa su uletjeli u mine. Dva su vojnika poginula na mjestu, dvojica ostala bez nogu i nakon toga je počeo pravi, otvoreni rat u Vukovaru – kaže Josip Blažević.
No, jedan je događaj posve poremetio plan obrane. Naime, ulice su vrvjele djecom koja su se, autobusima, organizirano vraćali s mora. – Nakon “Dana borca”, mi smo jedan dobar dio žena i djece poslali na more, no nakon mjesec dana iz Zagreba je stigla direktiva da se svi moraju vratiti u grad, što su Srbi iskoristili jer su znali da mi ne možemo pucati – kaže Tomislav Josić, a Josip Blažević dodaje: – Dio djece ostao je do kraja, dio je pobijen u logoru. O tome je napisana samo jedna knjiga jer, kad se to spomene, svi peru ruke. Tako su žrtvovana vukovarska djeca
U tu, za njih prevažnu temu, uključio se i Ante Jurić. – Otišao sam k Vladinu povjereniku Marinu Vidiću Bilom i tada mi je otvoreno rekao: “Dobio sam zapovijed da djecu moram vratiti i organizirati nastavu.” Tumačio sam da se kod nas puca i gine. Bili je imao ruku u gipsu, kojom je snažno udario u ormar i rekao: “Ne znam što ću”...
Kad im je, pitamo branitelje, bilo najteže? – Kad su nam prijatelji počeli ginuti – kaže Jozo Šego. Na ulicama Borova naselja svanulo je jutro, 26. kolovoza. – Bilo je oko devet sati, sjedili smo u Zürichu ovako kao mi sada, kad ugledasmo 400, 500 vojnika pod kacigama kako se kreću s Lipovače prema nama. To je bio njihov prvi frontalni napad. Bilo je više od 80 ranjenih i desetak mrtvih, ali i tada smo pokazali da se može – kaže Zoran Sablić.
Svanuo je i 14. rujna i još žešći napad. Naši sugovornici prisjećaju se imena poginulih suboraca, netko dobacuje ime Luke Plečkovića. Stiže zapovijed Blage Zadre da se silos napušta jer se ne može držati, jedna grupa diže most prema Vinkovcima na Bobotskom kanalu. Upomoć potkraj rujna pristižu Đakovčani, njih 50, a trećina ih gine. Prvi od njih heroj Mato Kelić, kažu nam.
– U Vukovaru je bilo puno formacija sa svih strana, od Varaždina, Broda, Vinkovaca i Našica, hosovaca i policije, no svi ti ljudi zajedno su držali punktove i nikog nije zanimalo tko je čiji i to je savršeno funkcioniralo. Svi su bili dobrodošli, a povjerenje je bilo veliko – kaže Tomislav Josić.
Njegove riječi potvrđuje Zoran Sablić. – Divimo se onima koji su došli sa strane, kao Đerek iz Imotskog, to su veliki ljudi, ostavili su sve svoje i došli. I naš Biber iz Münchena, dvojica Genšera, odmah su se znali snaći i uklopiti. Na srpskoj strani bilo je velikih problema jer su ljude mobilizirali pod krinkom vojne vježbe pa bi ih samo istovarili na Lušcu. Kad bi shvatili gdje su, već je bilo kasno – kaže Zoran.
Ante Jurić prisjeća se i Ante Marendića, oca troje djece koji je iz Njemačke došao braniti Vukovar pa poginuo na prvoj crti.
Poginuli izvlačeći Blagu
Tog 14. rujna branitelji odbijaju najžešći napad sa svih strana, ponajviše s Trpinjske, kada na njih kreće cijela oklopna sila. Prvi je put jedan tenk stigao i do štaba.
– Tada je Marko Babić rekao: “Otvorite sve kapije, tucite ih iz dvorišta, nitko ne mora na cestu” – prisjeća se Zoran Sablić časa kad je Trpinjska dobila novo ime, “groblje tenkova”. Uz Babića, skidali su ih, da im se broja ne zna, i Andrija Marić, Marinko Leko, Marinko Antunović. Izgubili su toga dana Antuna Ćibarića. I Marinka Okuna, oca četvero djece.
– Svaki dan na nas padaju tisuće granata, ali ključni trenutak za obranu Borova naselja bila je pogibija Blage Zadre. Ginuli su naši prijatelji i suborci svaki dan, ali Blago je nama bio simbol. I dok je posao i dužnost generala da sjedi u podrumu i izdaje zapovijedi, Blago nije nikad bio takav. On bi uvijek rekao: “Ne mogu ja toj djeci naređivati iz skloništa.” Nikad dva brata nije puštao zajedno, da ne poginu, a kad je poginuo on, bio je to početak kraja – kaže Josić, dok Jozo Šego potvrđuje njegove riječi.
– Govorio je Blago: Ja moram ići van jer, ako ostanem živ, kako ću ja tim roditeljima reći da su im djeca poginula. I zato je uvijek govorio: Za mnom. Tako je bilo i na Sajmištu kad je zaradio metak u nogu, tako je bilo i u Kupskoj ulici kad je izgubio život jer je htio uvijek biti prvi – kaže Jozo Šego te dodaje da je uz Blagu poginuo i Zvonko Mlinarić, kojeg se rijetko spominje.
– Petero ljudi nam je poginulo dok smo ga mrtvog izvlačili jer nismo željeli da njima padne u ruke. Tajili smo tjedan dana da je Blago poginuo pa, kad me zvao Šljivančanin da mu dam Blagu na telefon, ja sam lagao da spava, da se odmara, da je došao iz akcije – kaže Šego.
Tomislav Josić prisjeća se kako se Blagina smrt poklopila s činjenicom da je u obrani, zbog silnih smrti, sve manje kvalitetnih, visoko motiviranih ljudi koje nisu mogli zamijeniti ljudi dovedeni nasilu – jer su takvi ginuli još brže.
Borovo naselje, k tomu, svakim je danom imalo sve manje oružja. Ante Jurić zadnji je transport odradio krajem rujna, a onda su se 2. listopada svi putovi zatvorili. Sve teži zrak, prepun baruta i krvi, nosio je neizbježan kraj. Sa sve manje oružja, odsječeni od hrane i lijekova, branitelji su počeli povlačenje.
– Bio je 12. studenoga, moj rođendan, kad je pao dogovor da sve civile moramo prebaciti u Commerce, da ne ostanu po kućama jer će ih pobiti. Nešto ranije u zapovjedništvu se pokazalo da ne možemo nastaviti borbu, razgovaralo se i o proboju. Dogovorili smo proboj 14. studenog, za to je znalo oko 300 ljudi – priča Jozo Šego. Međutim, dan kasnije, presječen je put između Borova i Vukovara.
Povlačenje u kombinat
– Na silos su stavili mitraljez, nitko nije mogao proći. Nikamo. Već 15. se poslagalo iz smjera Trpinje sto transportera, pa su se branitelji s Trpinjske povukli jer se više nisu imali čime braniti. Povukli smo se u uži dio grada oko tvornice Borovo, branili punktove, no u iduća tri, četiri dana oni su nas napadali transporterima i pješaštvom. Ali najbitnije: mi nismo imali pojma da je Vukovar pao 18., mi o tome nismo imali apsolutno nikakvu informaciju, pa smo se i 19. borili. Nama su uporno govorili da pomoć stiže, da se probija put, da gori Bršadin, no nitko nije stigao. Toga dana zapaljen je Commerce u kojem je bilo 1500 ljudi – kaže Tomislav Josić. – I danas se ljudi pitaju zašto smo se predali. Tko god je pokušao prići Commerceu, poginuo bi. Ultimatum je postavljen: ako se ne predate, zapalit ćemo i Obućaru, u kojoj je još 1500 ljudi. I tada smo rekli: mi ćemo se predati, vadite te ljude, oni ništa nisu krivi, oni su civili. Mi smo se mogli napraviti ludi pa otići. Mi smo bili prinuđeni ili ćemo se mi predati ili će 3000 ljudi izgorjeti i zato smo spustili oružje...
Svanuo je tako i 20. studenog, dan predaje, sjeća se Ivica Banožić. – Nas četvorica, Almir Lozar, Marko Filković, Dražen Mršić i ja, otišli smo u Dalj. Tamo nas je dočekao general major Andrija Biorčević, Arkan je sjedio sa strane i njega nitko ništa nije pitao. Dogovorili smo uvjete predaje, kojih se oni nisu držali, još sam dobio i udarac od vojnog policajca – priča Banožić, koji je predao 374 pušaka i 2800 ljudi.
Dogovoreno je da civili odlaze svojim putem, a vojska u logore, kaže Željomir Horvat, pa se prisjeća kaosa koji je nastao na predaji, s početka naše priče. I kako je dio ljudi krenuo prema autobusima i kako se na njih zalijeću domaći četnici, odvode ih, nasumce odabrane ili dobro znane branitelje i civile, putovima s kojih se mnogi od njih nikada neće vratiti. Uspomena na njih brižno se, već 21 godinu, čuva u Borovu naselju.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.