Ravnatelji, čini se, ni nakon četrnaest godina od slučaja Luke Ritza, maturanta kojeg su nasilnici pretukli iz čiste dosade, pa prošli s mizerno malim kaznama i nakon toga šakama nastavili obilježavati svoj teritorij, nisu naučili ništa.
Četrnaest godina nakon nebrojeno mnogo slučajeva vršnjačkog nasilja od tada do danas, stotinu u prosjeku po godini, obrazovni i pravosudni sustav i dalje ne znaju propisno reagirati. Unatoč tome što Hrvatska ima i propise i pravilnike o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te protokole o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima.
Jer kako drukčije objasniti da je o slučaju 11-godišnjaka iz Biograda škola tek naknadno javila roditeljima o tom događaju, nakon što su oni sami svoje dijete odveli na hitnu, a uopće o slučaju nije u propisanom vremenu obavijestila nadležne ustanove pa ni Ministarstvo obrazovanja. Iako je o nasilnom ponašanju bila dužna odmah obavijestiti sve.
I roditelje i Ministarstvo, a pritom je, među ostalim, trebala ponuditi psihološku i svaku drugu pomoć i žrtvi i maloljetnim nasilnicima. Jer tako, naime, piše u protokolu o postupanju koji svaki ravnatelj mora znati napamet. I ne, ukor neće riješiti niti je dosad riješio problem, trebao bi to znati i sam ravnatelj osnovne škole u Biogradu u kojem je zabilježen posljednji slučaj vršnjačkog nasilja.
Sada ravnatelju dolazi inspekcijski nadzor, iako nije jasno po kojem bi to pravilniku ili članku ravnatelj uopće mogao (i kako) biti kažnjen što nije reagirao na vrijeme i po protokolu u situaciji u kojoj je skupina učenika odlučila cipelariti mlađeg učenika. Jer pravilnik o postupanju u nasilnim situacijama među učenicima ne predviđa kaznu za ravnatelja ili djelatnika škole koji na vrijeme nije u slučaj uključio sve nužne sudionike, počevši od roditelja žrtve i roditelja nasilnika.
I tako u krug, iz godine u godinu Hrvatska se iznova suočava s maloljetnim nasilnicima, iznova se šokira i na tome cijela priča stane. Tek u ekstremnim situacijama uključi se tim za krizne situacije u školi. Ni 14 godina nije dovoljno da priznamo da nismo učinili ništa ni za djecu žrtve ni za djecu nasilnike.