Dnevno su to od dva do pet ispisanih i poslanih životopisa, ovisno o tome koliko se i je li se toga dana otvorilo natječaja za radna mjesta. Koliko ih je ispisala u posljednje dvije godine, Lejla Sokolović ni sama ne zna. Ima 29 godina, kaže, i dva zanimanja.
– Radila sam sve što sam pronašla i mogla. No sada više ne vidim izlaz, osim da pokupim svoje stvari i odem – kaže Sokolović. Posljednji je posao imala u rodnom Splitu u tvrtki koja se bavi prodajom medicinske opreme. Nakon što su joj se zahvalili, ostali su joj dužni pet plaća, nisu joj vratili njezine papire, a šef joj nikada nije uplatio ni jednu ratu zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Kako kaže Sokolović, prijavila ga čak tri puta inspekciji, no nitko mu nije ušao u trag.
– Ne možemo doći do njega, tako se pravdaju u inspektoratu. Stvarno više ne vidim ništa pozitivnog u ovoj zemlji – kaže Sokolović.
Zlatko Lončarić: Kako živimo? Cijela se obitelj svega odrekla
Obitelj Lončarić preživljava mjesec sa 3500 kuna. To je suprugina plaća, Zlatko svoju nije vidio već devet mjeseci.
– To doslovno znači da se cijela obitelj morala baš svega odreći. Imamo troje djece, najstarija kći ove godine neće moći na maturalno putovanje, nemaju internet za školske zadaće jer ga ne možemo plaćati – kaže Lončarić. Radi u Tvornici papira Zagreb koja mu dosad duguje i više od 50 tisuća kuna, a već tri godine nisu mu uplatili ni doprinose. – Kad supruga dobije plaću, prvo platimo režije koje iznose 1300 kuna, a onim što ostane kupimo hranu. Koliko imamo. Već 20. u mjesecu nama ostane samo onoliko novca koliko je potrebno da svakog dana kupimo kruh i to je sve – očajan je Lončarević.
Ni njemu ne pada na pamet ne otići na posao – mora, inače ih se, kao što je to bio primjer s drugim radnicima u tvrtki, natjera da sami potpišu otkaze.
– Prije negoli sam došao u tu tvrtku, radio sam u Industrogradnji. Tamo pak zadnja četiri mjeseca nisam primio plaću. Pa gdje toga uopće ima? Što mislite, kako živimo, što jedemo? – ljuti se Lončarić. Ni on kao ni ostali ne vidi izlaz, nema pojma kako će naplatiti svoj rad jer, kaže, u tvrtki je isključena struja. Da će mu netko drugi pomoći, uopće ne očekuje. – Da nema supruge, odavno bismo djeca i ja propali – kaže.
Stjepan Jus: Plaće nema devet mjeseci. Hrani me sestra, živim bijedno
Stjepan svoju plaću za rad u Tvornici papira Zagreb nije primio već dugih devet mjeseci. Njegov mu je poslodavac dužan oko 50 tisuća kuna. Neplaćeno zdravstveno i mirovinsko neće ni spominjati. Ipak svaki dan dolazi na posao, kaže da drugog izbora nema jer, ako se ne pojavi, samo će si na vrat natovariti još gori problem.
– Jedva preživljavam, što je sramotno. Zadužujem se na sve strane, hrani me sestra. Nitko ne može razumjeti kolika je to sramota – govori. – To je bijedan život gdje je prevelik broj dana u kojima doslovno nemaš za kruh – kaže. Izlaza ne vidi, od borbe i dokazivanja svojih radničkih prava već je preumoran. – Pokušali smo osnovati sindikat, no oni radnici koje smo u tvrtki izabrali za svoje predstavnike, ubrzo su natjerani da potpišu otkaze. To je stvarno nepodnošljivo – kaže Jus.
>>Grah važniji od prosvjeda