Nisu krivi za ubojstva, a mogu dobiti i milijune

Tko u policijsko-pravosudnom lancu nije dobro obavio svoj posao, odnosno tko je, uvjetno rečeno, kriv što nakon najkrvavije pljačke u Hrvatskoj posljednjih 20 godina – one u zagrebačkoj Fini, kada su u rujnu 2005. ubijeni zaštitari Drago Renar i Stipe Mušan, te je odneseno gotovo tri milijuna kuna – nije poznato tko je usmrtio dvojicu zaštitara, pitanja su koja se u javnosti postavljaju nakon objave nepravomoćne presude, prema kojoj su za to djelo optuženici oslobođeni jer – nema dokaza.

Poslovično i već viđeno u ovakvim situacijama, loptica se prebacuje s policije na pravosuđe i obratno, a zainteresirani akteri ništa ne žele komentirati.

Svi bez komentara
Krunoslav Borovec, načelnik Ureda ravnatelja policije, tek kratko kaže kako policija nema komentara jer je riječ o tek nepravomoćnoj presudi. Vuk Đuričić, glasnogovornik USKOK-a, slaže se s Borovcem barem u sintagmi da ni USKOK nema praksu komentirati nepravomoćne odluke, no najavljuje da će se USKOK žaliti na presudu po svim osnovama.

U tom policijsko-pravosudnom prebacivanju loptice, između redaka ipak se može nazrijeti kako svi – od suda, preko tužiteljstva, branitelja okrivljenika do Zlatka Marića – kao glavnog krivca za presudu ovakva kakva jest smatraju policiju.

Potiho se tako policiji predbacuje da je prvo uhitila Nenada Filipovića i ostale, pa tek onda išla tražiti dokaze te da za cijelu tu krvavu priču nisu našli nikakvih materijalnih dokaza. No u policiji se, naravno, s takvim stajalištem ne slažu, smatraju da su oni svoj posao obavili. Tvrde, neslužbeno, kako su uvjereni da su upravo Filipović i ostali pravi krivci za krvave pljačke jer to proizlazi iz iskaza svjedoka te pojedinih okrivljenika koji su na policiji dani u nazočnosti odvjetnika.

Različiti iskazi
Nadalje, ističu kako je nelogično, što se inače neprestano događa, da svjedoci zbog pritiska i prijetnji na glavnoj raspravi mijenjaju iskaze iz policije i istrage. U policiji se iskreno čude što u takvim situacijama sud obično vjeruje promijenjenim iskazima, a sve to skupa, uz činjenicu da iskazi svjedoka iz policije ne vrijede na sudu, u policiji smatraju – obezvređivanjem policijskog posla.

Priča je ovo koja se vjerojatno može primijeniti na sve dosadašnje policijsko-pravosudne priče koje nisu imale zadovoljavajuću završnicu. No, ono što bi tek mogao postati problem, pogotovo ako presuda postane pravomoćna, jest eventualna tužba okrivljenika zbog neosnovanog lišavanja slobode, odnosno gotovo trogodišnjeg pritvora.

Jer ako se zna da se po takvim tužbama računa da dan pritvora stoji između 10 i 30 eura, te da je, primjerice, Vinko Sindičić za 439 dana pritvora od države dobio odštetu od 146.000 kuna, nije teško izračunati da bi optuženici u ovom slučaju, za gotovo 900 dana pritvora, od države mogli dobiti – milijunsku odštetu.