Nisu mi prijetili zbog akcijskog plana

Zamjenik ministrice vanjskih poslova Hido Biščević, ujedno koordinator Akcijskog plana za rješavanje slučaja Gotovina, bio je jedan od glavnih sudionika nevidljive diplomatske bitke koja se proteklih dana i mjeseci vodila kako bi Hrvatska napokon ušla u pregovore s Unijom.
 Stoji li ocjena da Hrvatska još nije spremna za pregovore?
 Hrvatska je spremna. Želim to reći odmah i jasno. Dakako, ponekad i s ponešto gorčine moram primijetiti da u nas često prije postavljamo pitanja o nespremnosti i nesposobnosti nego o snazi i spremnosti. Kao da nas ukupna povijest od devedesetih godina naovamo ne poučava da znamo što hoćemo i da možemo kad želimo. Vjerujem da upravo pregovori s Unijom mogu biti novi poticaj za, dopustite da kažem, obnovu samopouzdanja. Izgubili smo dosta vremena, zbog rata ili različitih poslijeratnih razloga, i činjenica je da je zemlja ponešto izgubila dinamiku, cilj... te su ovi mjeseci "hoće-neće" odnosa s Unijom samo povećali stare frustracije, ali čvrsto vjerujem da pregovori i u tom pogledu mogu obnoviti paradigmu spremne, sposobne i složne Hrvatske.
 Što Hrvatska dobiva pregovorima na međunarodnom planu? Kako će ta činjenica utjecati, recimo, na odnose sa Slovenijom?
 Neosporna je činjenica da početak pregovora označava novu, dosad najvišu točku međunarodne afirmacije Hrvatske. Ovo je naš novi vrhunac. Ako ga odmjeravamo na pozadini svih teškoća kroz koje smo prošli ili pak kroz prizmu prelamanja različitih i prijepornih interesa međunarodnih čimbenika o tomu što Hrvatska zapravo jest na karti Europe, čak bi se moglo, dakako s malo pretjerivanja, reći da je ovo svojevrsna "razrješnica" za Hrvatsku.

Bez balkanske nervoze
Što se tiče odnosa sa Slovenijom u tom kontekstu, objektivno se ništa neće promijeniti. Mi smo, i jedni i drugi, i dosad živjeli kao da smo već u Uniji. Pritom ne zanemarujem sporove i otvorena pitanja, ali ih promatram kao sporove kakve pokušavaju riješiti i mnoge druge članice Unije. Bitno je dići se iznad "balkanske nervoze", iznad logike da sve treba rješavati odmah, ako treba i... Znate na što mislim. Bitno je i da se članstvo u Uniji ne shvaća kao neka automatska prednost, kao pregovaračka poluga, jer takav bi pristup mogao imati iznimno loše posljedice za ukupne odnose u regiji.
 Što odluka o početku pregovora znači za smjer unutrašnjih društvenih promjena? Hoće li početak pregovora smanjiti ili produbiti podjele u Hrvatskoj?
 Čvrsto vjerujem da će sami pregovori dati novi poticaj ne samo nacionalnom samopouzdanju nego da će i cijeloj zemlji osigurati novu dinamiku. Bitno je da politička elita odvoji pregovore i prijepore, kojih će u tom procesu neosporno biti, od standardne političke utakmice. U zemlji u kojoj "dva Hrvata čine tri stranke" to je posebno važno. Dopustite da karikiram do kraja: pregovara se o 35 poglavlja sa 25 država i Komisijom. To je gotovo tisuću pregovaračkih procesa s desecima tisuća podskupina: nekretnine, šećer, okolina, veličina registracijskih pločica... Možete li zamisliti ne samo brze nego još važnije kvalitetne pregovore i povoljne rezultate bude li se zbog svakog detalja vodila politička ili međustranačka bitka!? Zato čvrsto vjerujem u ispravnost inicijative premijera Sanadera o stvaranju zajedničkog saborskog odbora za praćenje pregovora. Nadam se da će svi u tom pogledu biti na razini izazova i potrebne odgovornosti. Nadam se, da odgovorim do kraja, da će ovaj novi zamah osigurati ne samo nastavak reformi nego i da to bude katalizator političkog proboja i profiliranja zemlje. Svijet se toliko brzo i temeljito mijenja da nitko nema pravo kasniti i ostajati u starim vremenima.
 Što je najviše utjecalo na ocjenu Carle del Ponte o punoj suradnji? Dojam je da se od petka u Zagrebu do ponedjeljka u Luxembourgu dogodilo nešto što hrvatska javnost ne zna.
 Ništa se dramatično nije dogodilo između njezinih riječi "ne mogu vam reći koliko sam razočarana" i onog "full cooperation" pred Radnom skupinom u Kiem Conference Centru u Luxembourgu. Upravo zato moram reći sljedeće: uz Mladena Bajića posljednjih sam mjeseci proveo dosta vremena s Carlom del Ponte. Ona je ozbiljna osoba, ozbiljno shvaća svoj posao, kao i političke igre u pozadini i muke u kojima smo se mi našli: kako dokazati da nekoga nema. Lako je dokazati da nekoga ima, ali što u suprotnom slučaju? Što sa silnim informacijama koje dolaze ili se podmeću? Kad ostavimo po strani politiku ili čak određene predrasude i namjerno održavane stereotipe, nakon svega ostaje u sjećanju emotivna rečenica: "Ne želim biti zapamćena kao žena koja je zatvorila Hrvatskoj put u Europu i novu budućnost". Za Mladena i mene bio je to znak da i s naše strane treba ubrzati pošten i vjerodostojan rad. Predrasudama i stereotipima neka se bavi tko želi. Mi trebamo osigurati mogućnost da glavna tužiteljica pomogne Hrvatskoj. Konačno, kad je predstavljao Akcijski plan, sam je premijer jasno rekao da Radna skupina nije mjesto za nadmetanje Carle del Ponte i Hrvatske.

Parole i ideologija
 Kako biste komentirali tvrdnje da se sad pokazalo kako je slučaj Gotovina zapravo periferan?
 Slučaj Gotovina nikada nije bio periferan. Može se govoriti o tomu da je bio svojevrsno kontinuirano testiranje Hrvatske. Političari, osobito s jedne strane spektra, mogu govoriti da je cijeli slučaj stvoren kako bi se izjednačila krivnja za rat, kako bi se Hrvatska držala podalje od europskih vrata dok Srbija ne stane na noge poslije ratna poraza, kako bi se pritiskom na Hrvatsku Beogradu dao zrak za sve što će još progutati... Mogu sada govoriti i da se održavanjem žeravice pod Sanaderovim nogama osiguravala rezervna "karta za potkusurivanje" za Tursku itd. Nema bezgrešne politike i nitko u međunarodnim odnosima ne živi u iluziji o općoj dobroj volji i skladu svih ljubavi i interesa. Ali, nije na nama da o tome sudimo  na nama je da vidimo kako u tim okolnostima učiniti najbolje za postizanje naših ciljeva. Sve drugo su parole i ideologija.
 Kakav je daljnji status Akcijskog plana?
 Ja sam uvijek shvaćao da je Akcijski plan više od "rješavanja posljednjeg otvorenog pitanja naše suradnje s Haagom". U svojoj cjelovitosti Plan predviđa i zahvate u široki spektar društvenog tkiva, u zakonodavstvo, jačanje institucija, odgovornost medija, jačanje pravne države. Štoviše, u ukupno jačanje vladavine prava. U izlazak iz "običajnog prava" u kojem će se kršenje zakona smatrati "čojstvom i junaštvom" i prijelaz u sustav novih, ne samo pravnih nego i ukupnih društvenih vrijednosti. Prema tome, nije riječ samo o jamstvima da će Hrvatska i dalje surađivati s Haagom i da će provoditi Akcijski plan, već o promjenama i reformama koje će nam odgovoriti na jednostavno pitanje: kakvu Hrvatsku vidimo, na primjer, 2010. ili 2020. godine?
 Jeste li kao koordinator Akcijskog plana za rješavanje slučaja Gotovina imali zbog te funkcije neugodna iskustva ili dobivali prijetnje?
 Ni u jednom trenutku.

Pamtite li neku posebnu sliku iz tih luksemburških dramatičnih sati? Ne znam da li bih prije pokušao opisati tajac, nevjericu i uzbuđenje koje je po prepunim hodnicima konferencijskog centra nastalo kad se premijer pojavio zajedno s Carlom del Ponte i sjeo u konferencijski kafić, ili pak jednu zgodu s Jackom Strawom na samom kraju konferencije, ili pak lica mnogih mojih dojučerašnjih sugovornika koji su me u svojim uredima mjesecima uvjeravali da nema ništa od pregovora, ili pak, da steknete predodžbu o atmosferi koja je vladala, ona scena s vatrogascima koji su uletjeli u našu "hrvatsku sobu" jer je zbog dima dakle, u prijevodu, zbog pušenja koje je odražavalo nervozu odjednom zatulio alarm u cijelom centru...