Kad je Njemačka 2009. godine izdala međunarodni uhidbeni nalog za Josipa Perkovića i nekolicinu drugih bivših udbaša, prvi sam bio od kojega je Perković saznao za tu bolnu činjenicu. Prije toga sam se s njime nekoliko puta telefonski znao čuti, jednom smo i kavu popili, i bio je uvijek opušten, siguran u sebe. Kad je od mene čuo za uhidbeni nalog, ostao je u šoku, bez riječi, kao da su mu se noge odrezale. Naglo je prekinuo telefonski razgovor i nakon toga se više nije javljao na pozive. Štoviše, mogao bih reći da sam i ja žrtva Udbe. Jer mi je u mojoj profesionalnoj karijeri samo jedan novinski tekst bio zabranjen za objavljivanje, iako je bio profesionalno složen.
Bio je to materijal upravo o Perkoviću i njegovoj ulozi u likvidaciji hrvatskih emigranata. Bilo je to 1999. godine, i tada je Perković okolo sijao strah, bojali ga se mnogi. Tako da Perkovićev slučaj zapravo pratim od početka, mnogo sam istraživao, s mnogo ljudi, svjedoka razgovarao, pratio u sudnici cijelo suđenje Krunoslavu Pratesu, pa sam i očekivao ovakvu presudu protiv Perkovića i Mustača. No i dalje ostaje mučna činjenica da Hrvatska nije maksimalno surađivala s njemačkim sudom, posebice u pogledu dostave dokumenata i dostupnosti svjedocima. I u presudi Perkoviću i Mustaču sudsko vijeće jasno kaže da Hrvatska opet nije dovoljno surađivala, samo polovično, iako je daleko više isporučila dokumenata nego ranije za suđenja Pratesu.
Ali sud tvrdi da do dijela dokumentacije nisu mogli doći jer da je završila u privatnim rukama ili je jednostavno uništena još prije Domovinskog rata! To je dovoljan signal DORH-u da krene u akciju! Jer se radi o kaznenom djelu! Iako je DORH trebao već odavno nešto na tom tragu poduzeti! No kako je Hrvatska na sve moguće načine opstruirala njemačko pravosuđe, najbolje je pročitati dio iz presude Pratesu budući da su u to opstruiranje debelo umiješani danas osuđeni Perković i Mustač: „Sudskom vijeću nije bilo moguće ispitati Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića kao svjedoke ili ishoditi da budu ispitani u sklopu sustava pravne pomoći.
Dana 23. siječnja 2008. godine, odnosno 25. ožujka 2008. godine, Josip Perković i Zdravko Mustač pozvani su na ispitivanje na glavnoj raspravi zakazanoj 1. travnja 2008. godine (za Perkovića), odnosno 13. svibnja 2008. godine (za Mustača) uz osiguranje pratnje, a nadležni kazneni sud u Zagrebu zamoljen je u okviru sustava pravne pomoći da pozive uruči svjedocima. Paralelno tome, sudsko vijeće je hrvatskim vlastima uputilo zahtjev za pravnu pomoć, koji nosi nadnevak 18. ožujka 2008. godine, kojim moli da se svjedoci ispitaju u Zagrebu po ovlaštenju u nazočnosti sudskog vijeća i stranaka u postupku u Njemačkoj.
S nadnevkom 27. ožujka 2008. godine, hrvatske vlasti izvijestile su sudsko vijeće da je poziv na raspravu od 1. travnja 2008. godine dostavljen svjedoku Perkoviću dana 20. ožujka 2008. godine. S nadnevkom 22. travnja 2008. godine, hrvatske vlasti dostavile su sudskom vijeću pismeno iz kojega je u prijevodu razvidno da je poziv za 13. svibnja 2008. godine dostavljen svjedoku Mustaču dana 17. travnja 2008. godine. Dana 31. ožujka 2008. godine, sudsko vijeće je primilo brzojav potpisan od strane svjedoka Perkovića kojim on izvješćuje da se zbog "dugotrajnih zdravstvenih problema i njihovog ponovnog pogoršanja" ne može odazvati pozivu. Dopisom od istog nadnevka sudsko vijeće je upitalo svjedoka kada će mu bolest dopustiti ispitivanje. Dana 20. svibnja 2008. godine sudsko vijeće primilo je putem telefaksa dopis odvjetnika N.-a iz Z.-a koji je izvijestio da njegova stranka, Josip Perković, iz zdravstvenih razloga nije u mogućnosti odazvati se pozivu. U telefonskom razgovoru kojeg je sudsko vijeće vodilo 9. lipnja 2008. godine s odvjetnikom N.-om, navedeni je izvijestio da je njegova stranka još uvijek bolesna i da je na terapiji. Do ispitivanje svjedoka u Zagrebu moglo bi vjerojatno doći za "oko pet tjedana". Dana 27. lipnja 2008. godine, sudsko vijeće primilo je putem telefaksa dopis odvjetnika N.-a kojim navedeni prosljeđuje Perkovićev dopis sudskom vijeću. U njemu je Perković napisao da "iz zdravstvenih razloga" nije u mogućnosti dati "pozitivan odgovor na ispitivanje u svojstvu svjedoka".
Svjedok Mustač izvijestio je sudsko vijeće dopisom od 9. svibnja 2008. godine upućenim putem telefaksa da se "zbog bolesti u obitelji" ne može odazvati pozivu u München. Zahtjev za pravnu pomoć sudskog vijeća radi ispitivanja oba svjedoka pred sucem u Zagrebu od 18. ožujka 2008. godine ostao je bez odgovora sve do objavljivanja presude dana 16. srpnja 2008. godine. Kako je Njemačko veleposlanstvo u Zagrebu izvijestilo sudsko vijeće dopisom od 3. lipnja 2008. godine, koji je pročitan na glavnoj raspravi, naknadni upiti od 28. ožujka, 20. svibnja i 26. svibnja 2008. godine, kojima je istaknuta žurnost zahtjeva, ostali su bez reakcije s hrvatske strane. Zbog toga sudsko vijeće nije uspjelo niti provjeriti je li spremnost svjedoka Perkovića na davanje iskaza u Zagrebu, na koju je odvjetnik N. ukazao u telefonskom razgovoru, bila ozbiljna. Jer zbog točke optužnice raspravu protiv optuženika sudsko vijeće održalo još u proljeću 2006. godine i već je tada uzalud pokušalo pozvati Josipa Perkovića kao svjedoka.
I tada se Perković ispričao bolešću koja je sprečavala njegovo ispitivanje. S tim u svezi, na značenju dobiva iskaz svjedoka Si.-a prema kojemu mu je Perković u jednom od razgovora koje je vodio s njim u razdoblju od 2006. do 2007. godine iznio svoju procjenu da Nijemci neće nikada otkriti pravu istinu o ubojstvu jer će optuženik šutjeti, a dodatni dokazi nisu na raspolaganju. Perković je ispričao svjedoku Si.-u da su mu htjeli poslati poziv na sud u M. protiv optuženika, ali da je taj poziv uspio izbjeći hineći bolest. Perković je ismijao njemačke istražitelje i ostavio dojam da preko svojih veza, koje i dalje funkcioniraju, može u zametku ugušiti svaki pokušaj Nijemaca da preko suda dođu do saznanja. Činjenica da odgovor na daljnji zahtjev sudskog vijeća za pravnu moguć radi ispitivanja Mustaća i Perkovića po ovlaštenju nije zaprimljen do objavljivanja presude, a da pri tome eventualne zapreke nisu priopćene barem na upite Njemačkog veleposlanstva u Zagrebu od 28. ožujka, 20. svibnja i 26. svibnja 2008. godine, govori u prilog tome da se Perković nije samo hvalio svojim vezama.
U svakom slučaju, sudsko vijeće nije više vidjelo nikakvu mogućnost izvođenja iskaza svjedoka u predvidljivom roku. Daljnje čekanje ili pak daljnja odgoda postupka nije bila niti preporučena niti opravdana. Prva glavna rasprava protiv optuženika već je morala biti odgođena nakon čega je Glavno državno odvjetništvo podnijelo više zahtjeva za izvođenje dokaza. Odlukom o obustavi postupka od 18. svibnja 2006. godine sudsko vijeće je ukinulo uhidbeni nalog istražnog suca Saveznog vrhovnog suda od 6. srpnja 2005. godine. Optuženik je temeljem tog uhidbenog naloga bio više od deset mjeseci u pritvoru. Sadašnja glavna rasprava protiv optuženika, koji se od 31. siječnja 2008. godine ponovno nalazi u pritvoru na temelju uhidbenog naloga sudskog vijeća od 29. siječnja 2008. godine, trajala je od 13. veljače 2008. godine do 16. srpnja 2008. godine, a da pri tome nije bilo ni jedne jedine reakcije hrvatskih vlasti na zahtjev za pravnu pomoć radi ispitivanja po ovlaštenju. Mogućnosti da sudsko vijeće dođe do saznanja sada su iscrpljene. Ranije navedeni dopis Njemačkog veleposlanstvu u Zagrebu sudskom vijeću od 3. lipnja 2008. godine naglašava bezizglednost dosadašnjeg i daljnjeg čekanja na hrvatsku reakciju.
Veleposlanstvo je izvijestilo sudsko vijeće da za uobičajene zahtjeve za pravnu pomoć trebaju nekoliko mjeseci dok ih hrvatske službe ne riješe. Činjenica da zbog svojih iskaza ovdje ispitani hrvatski svjedoci neopravdano gube radno mjesto u javnoj službi ili da Hrvatski sabor bez nadležnosti javno raspravlja o ukidanju imuniteta jednog hrvatskog ustavnog suca na temelju izmišljenih zločina koji mu se predbacuju, potvrđuje interes državnih nositelja odlučivanja da utječu na tijek i ishod ovog postupka. Ovo razmatrano s potpunom šutnjom hrvatskih pravosudnih tijela na zahtjev za pravnu pomoć, čija je žurnost u više navrata izričito istaknuta na razini veleposlanstva, prisiljava sudsko vijeće na jedini mogući zaključak da Hrvatska ne želi izvršiti tražena ispitivanja.
Pored toga, sudsko vijeće je razmislilo o tome bi li i u kojoj mjeri iskazi svjedoka Mustača i Perkovića, koji su oslobađajući za optuženika, imali utjecaja na stvaranje uvjerenja sudskog vijeća, ali je to ipak isključilo. Sudsko vijeće je pri tome polazilo od toga da bi oba svjedoka nakon propisanog upozorenja temeljem članka 55. Njemačkog zakona o kaznenom postupku opovrgla svoju vlastitu umiješanost i sudjelovanje optuženika u kaznenom djelu iz očitih i razumljivih razloga. Takvi iskazi ne bi mogli utjecati na stvaranje uvjerenja sudskog vijeća jer na temelju opće slike optuženikov doprinos kaznenom djelu nedvojbeno proizlazi iz ostalih dokaznih sredstava te naročito iz vjerodostojnih navoda svjedoka Si.-a, Vu.-a i V.-a.“
Budući da je Njemačka pravna država, ondje je nezamislivo da zahtjevi i odluke suda budu neprovedeni. U pravnoj državi kao što je Njemačka sudovi utječu na politiku, a ne obratno, kao što je kod nas slučaj, i toga se još do kraja nismo oslobodili. Njemačka ne može dopustiti da se ne poštuju odluke njezinih sudova, njezinih pravosudnih tijela, bez obzira na to radilo se o nekome iz same zemlje ili izvana. Budući da naša nadležna tijela ne provode odluke njemačkog pravosuđa, Hrvatska time i dalje krši najosnovnija načela pravne države koja vrijede za sve članice EU. U Hrvatskoj je već godinama jasno da ne postoji politička volja da se razriješe i procesuiraju komunistički zločini i zločinci! Dovoljno je podsjetiti se što je prije nekoliko godina učinio Stjepan Mesić. Policija i tajne službe prikupljale su informacije o tim zločinima, pa su krenuli razgovarati i s mogućim svjedocima, bivšim komunistima, partizanima.
Oni su odmah zatražili zaštitu kod Mesića, koji je pak javno napao i policiju i tajne službe te dao do znanja da se s bivšima ne smije ni razgovarati o zločinima, a kamo li nekoga procesuirati. Kad se spominjalo procesuiranje Josipa Boljkovca, pravnici su se počeli natezati oko kvalifikacije zločina, jer ako nije ratni zločin, onda je nastupila zastara. Kao što se maše zastarom i u slučajevima ubojstava hrvatskih emigranata u inozemstvu, koje je posljednje počinjeno 1989. godine. U Njemačkoj pak za ubojstvo zastare nema. No kad bi postojala politička volja, s pravne strane sve bi se moglo lako riješiti. Primjerice, Ivo Josipović je imao politički projekt na kojem je gradio i svoju kampanju, i na kraju ga proveo. Tako je ustavnim promjenama ukinuta zastara za kriminal iz pretvorbe i privatizacije te za ratno profiterstvo. Odlično, svaki kriminal treba kazniti!
Znači, kad se hoće onda se i može! Isto tako može se donijeti zakon, ili bilo koji pravni akt, kojim će se odrediti da nema zastare za komunističke zločine. Primjerice, klasično ubojstvo ne može biti isto vrednovano kao politički motivirano i naručeno ubojstvo, iza kojega je stajao politički i represivni sustav bivše države. Kao što su i masovni zločini 1945. i kasnije djelo politike, to su uglavnom bili sustavni i pomno planirani zločini. Današnja presuda njemačkog suda trebala bi imati izravne posljedice na političke i pravosudne postupke u Hrvatskoj! Kao prvo, politički bi trebali odmah odgovarati Ivo Josipović i Zoran Milanović, prvi zato što je osmislio, a drugi jer je htio provesti lex Perković, kojime su obojica privatizirala državu kako bi od izručenja Njemačkoj zaštitila Perkovića i Mustača. I ne samo to, nego su nanijeli nesagledivu političku i drugu štetu državi! U normalnim, demokratskim zemljama, Josipović, Milanović i njima slični, svi koji su s njima bili u takvoj raboti, ne bi više smjeli biti ni blizu politike!
Zatim, DORH ima zadatak provesti postupak protiv svakoga tko je pomagao u zataškavanju onoga što su počinili Perković i Mustač! Jer to je kazneno djelo! Jer je Hrvatska predugo u raljama ostataka bivšeg zločinačkog jugokomunističkog režima koji godinama guši Hrvatsku. Nisu Perković i Mustač usamljeni. Što je s preživjelom jugooligarhijom koja je do danas ostala elitistička i popunila mnoge fotelje nove države? Hrvatsku neraščišćeni odnosi s ostacima bivšeg režima guše godinama i na političkom i na gospodarskom i na svakom drugom polju. Ima li Hrvatska dovoljno snage da se konačno otrgne iz tih ralja? Vrijeme će ubrzo pokazati. S profesionalne, znanstvene strane, ovaj je slučaj omogućio otvaranje svih arhiva, i dostupnost sačuvanim dokumentima za sve povjesničare koji se bave ili će se baviti ovom i sličnim tematikama. Pravda je često spora, ali ipak i dostižna! U ovim slučajevima je nemoguće procesuirati sve zločince i odgovorne za zločine, ali je najveći dobitak da se dozna što punija istina, da se s njome svi suočimo, i da ona bude upotrijebljena u toliko nužno ozdravljenje hrvatskog društva!
Vrijeme je za kazneni PROGON onih koji su izglasali Lex Perković.