Nisu podjele, nego otimanje za vlast dvojice nesposobnih – Milanovića i Karamarka

Vijest da je Visoki prekršajni sud prihvatio žalbu Državnog odvjetništva i povisio kaznu nogometašu Josipu Šimuniću zbog ustaškog pozdrava “za dom spremni”, zatim vijest da će policija obaviti istragu o propovijedi svećenika Prcele u kojoj je veličao NDH mediji su objavili gotovo u isto vrijeme kad je u jednom listu objavljen i intervju s Franjom Habulinom, predsjednikom Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SAB) s naslovom “Ne vidim titovke na ulicama, ali kao i drugi vidim ustašku ikonografiju”. Svjesno ili nesvjesno, i taj list i Habulin izjednačili su ustaše i titoiste, pa bi netko mogao upitati – ako vidite ustašku ikonografiju, a ne vidite titovke, kad ste pročitali da je kažnjen netko tko je veličao Tita, nosio titovku i petokraku, a toga ima svake godine u Kumrovcu i drugdje?

Te nenačelnosti i nedosljednosti u odnosu na zla prošlosti, u pravosuđu i drugdje, prividno nije bilo u ovotjednom obraćanju naciji predsjednice države u kojem su ustaško “osakaćivanje dijelova hrvatskog teritorija i zločinački postupci masovnih progona i ubojstava” odvojeni od “tadašnje legitimne želje hrvatskog naroda za svojom državom” te “antifašizam kao vrednota moderne Europe i moderne Hrvatske” od “zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima” u kojem su deseci tisuća ljudi “likvidirani kao neprijatelji naroda bez suda i ikakvih ljudskih prava”. No kad će jednom oni – a među njima i predsjednica – koji osuđuju “zločinački komunistički režim”, a slave antifašizam priznati da su taj režim nalik fašističkom stvorili isti ljudi koji su u ratu bili “antifašisti” te nam odgovoriti kako to tvorci zločinačkog režima mogu biti antifašisti. Antifašisti bi mogli biti pojedinci iz njihovih redova koje su sami likvidirali, a jedini stvarni hrvatski antifašisti koji su se protiv fašizma borili davno prije Drugog svjetskog rata, od početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, i od vremena u kojem fašisti još u Italiji nisu bili na vlasti – Božo Milanović i drugi svećenici, pa Vladimir Gortan i ini istarski i hrvatski domoljubi.

Oni izbjegavaju to pitanje pa onda i odgovor koji bi otkrio njihovu nelogičnost. Štoviše, i “antifašisti” poput Habulina govore o tome kako ni Tito “nije bio bez mane”, pa čak i o masovnim likvidacijama koje su učinili partizani i komunisti, ali tako kao da su to bile mrljice na njihovim svijetlim likovima koji trebaju biti nedodirljivi. Na žalost, u tome i predsjednica na njih nalikuje, a ako misli da ne nalikuje, neka nam imenom i prezimenom kaže koji su to partizani bili antifašisti toliko nedužni da ih se tim nazivom počasti. Dakle, nema ideoloških podjela u hrvatskom društvu, nego ima samo težnji jedne strane u tim podjelama da jedino ona bude u pravu. Ali ima nešto drugo, nešto za Hrvatsku mnogo opasnije. I ljevica i desnica hoće biti na braniku povijesnih “istina” i uglavnom na tome graditi svoju političku svidljivost.

Četiri godine vladao je Zoran Milanović sa svojim drugovima, a evo kako je na kraju tu vladavinu bilancirao jedan vrsni i zakleti ljevičarski novinar i komentator: “Kad je preuzeo vlast, javni dug iznosio je 49 posto BDP-a. U 2015. iznosio je 89,2 posto BDP-a. To što je Milanović učinio graniči sa zlodjelom. Stranka koja je to dopustila i, štoviše, podržala diskvalificirala se za vlast”. Ali je zato Milanovićev doprinos “antifašizmu” i “borbi protiv ustaštva” bio golem.

U isto to vrijeme, u te četiri godine, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uglavnom je na domoljublju i na protivljenju onima koji se kite antifašizmom pravio svoj i stranački imidž. A rezultat? Rezultat je manji od ništa. Glavni je krivac za sastavljanje nove vlasti samo zato da u njoj i sam bude i za predaju Hrvatske u ruke jednom u hrvatskom nacionalnom miljeu posve izgubljenom čovjeku, Tihomiru Oreškoviću. I skupini taštih i nesposobnih načelnika nekoliko vukojebina, mostovaca koji se hvastaju poštenjem i željom za reformama. No svaki je do grla umočen u nepotizam, povlaštene zajmove, preprodaje državnih stanova i druge nepodopštine, a jedina im je reforma prijedlog da se smanje troškovi mobitela i plaće zastupnicima koji ne dolaze na sjednice. Odavno tako proizvodeći svoja ponižavanja i nemoć, Karamarko je najnovijom aferom u koju je upletena njegova supruga definitivno izgubio svaku moć. Nije, dakle, riječ o ideološkim podjelama u društvu nego o otimanju za Hrvatsku dvojice nesposobnih političara, Karamarka i Milanovića, kojima su te podjele – jedina sposobnost.